Obrazovna politika

Intervju: Lamija Tanović

Muke po bolonji

Nenad Veličković

08.04.2019

Razlozi za trenutni nizak rang bosanskohercegovačkih univerziteta na svjetskim listama kvaliteta mnogobrojni su i raznovrsni. O najvažnijim, onim sistemskim, razgovaramo sa profesoricom Lamijom Tanović, koja je u reformske procese bila uključena od samih njihovih početaka.

Fotografije: Nenad Veličković / Školegijum

Profesorica Lamija Tanović predavala je na Sarajevskom univerzitetu atomsku i nuklearnu fiziku, fiziku čvrstog stanja i eksperimentalne metode u fizici, a potom medicinsku fiziku i primjenu moderne fizike u medicini na privatnom SSST univerzitetu. U periodu od 2001. do 2004. rukovodila je Odjelom za međunarodnu obrazovnu, naučnu i kulturnu saradnju pri Ministarstvu vanjskih poslova BiH. Od 2003. godine članica je Evropske akademije za nauku sa sjedištem u Briselu. Također je predsjednica Upravnog odbora Fondacije Humanity in Action u BiH koja se bavi obrazovanjem mladih u sferi ljudskih prava.

 

Školegijum: Možete li uporediti stanje u bosanskohercegovačkom visokom obrazovanju danas sa onim prošlovjekovnim?

Tanović: Između ta dva razdoblja, prošlovjekovnog i ovovjekovnog, stoji jedan težak period, period rata i razaranja, period poslijeratnog ruiniranja i devalvacije mnogih vrijednosti na našim univerzitetima. Ovaj novi postratni univerzitet je strašno osiromašio na razne načine. Napustili su ga njegovi najbolji ljudi iz akademskog osoblja, ne samo tokom samog rata, nego još i više u godinama neposredno poslije rata, a i danas još uvijek odlaze. Istraživačka infrastruktura, laboratorijska oprema, biblioteke – puno toga je uništeno tokom ratnih razaranja i poslijeratne nebrige ili je zastarjelo tokom godina u kojima je naš istraživački život stao jer je država prestala da se o tome stara. Prije rata, stopa izdvajanja za nauku u Bosni i Hercegovini je iznosila 1,5% od BND-a. Danas je to između 0,03 i 0,05% od sadašnjeg BND-a, koji uz to iznosi samo 60% od onog BND-a koji smo imali neposredno prije rata. Mladih istraživača nema jer nemaju uslove za rad. Odliv mozgova (tzv. brain-drain) naročito je teško oštetio naučno-istraživački sektor i univerzitete. Naša međunarodna saradnja danas još uvijek nije dostigla onu saradnju sa svijetom koju smo imali prije rata. Čak je i današnja saradnja univerziteta i istraživača u regionu na području bivše domovine, Jugoslavije, još uvijek daleko od one koju smo imali u 70-im i 80-im godinama prošlog vijeka. Ja sam svoje eksperimente iz atomske fizike prije rata sa lakoćom i bez finansijskih barijera mogla odraditi i na Univerzitetu u Ljubljani, na institutu Jožef Štefan i na Univerzitetu u Beogradu ili u Institutu za nuklearne nauke u Vinči ili na Institutu za fiziku u Zagrebu. Danas to nije moguće.

Sve ovo po nauku i visoko obrazovanje u BiH danas ima negativne posljedice. Jedna od njih je i to da univerziteti sve više liče na više škole – na njima nema sistemski organizovanog naučno-istraživačkog rada.

Postoje i drugi negativni efekti svega ovoga: kvalitet univerzitetske diplome je, u situaciji veoma osiromašenog nivoa, praktičnog treninga na studiju, upitan; diplomirani studenti teško da mogu imati kvalitet koji bi ih uspostavio kao generaciju koja će ovu zemlju voditi u pravcu ekonomskog oporavka; ne postoje vlastiti istraživački rezultati iz vlastitih naučnih institucija i univerziteta; najbolji studenti više nisu zainteresovani za univerzitetsku karijeru. Umjesto toga, oni žele da napuste zemlju.

 

Školegijum: Nedavno ste, na okruglom stolu u organizaciji CPU, izrekli oštru kritiku na račun implementacije bolonjskog procesa u BiH. Na koji način ste Vi u njoj učestvovali?

Tanović: Ja sam od 2001. godine bila rukovodilac jednog odjela u Ministarstvu vanjskih poslova, u Odjelu za međunarodnu naučnu, obrazovnu, kulturnu i tehničku saradnju. U to vrijeme BiH je dobijala mnoge ponude da se priključi projektima EU u raznim oblastima uključujući i obrazovanje. Tako smo, između ostalog, dobili ponudu da se uključimo u bolonjski proces, tj. u proces harmonizacije visokog obrazovanja u Evropi koji je započeo 1999. godine na konferenciji evropskih ministara zaduženih za visoko obrazovanje u Bolonji. Propozicije za to su bile jasne; trebalo je dostaviti opsežan materijal o sistemu visokog obrazovanja u BiH. Kako na državnom nivou u to vrijeme nije postojalo ministarstvo sa resorom obrazovanja, materijale su napravila entitetska ministarstva. Te smo materijale objedinili i poslali ih u MIP Grčke koja je tada predsjedavala Ministarskom konferencijom EU. Nakon što su analizirali naš materijal, pozvali su nas da u septembru 2003. pošaljemo delegaciju na ministarsku konferenciju u Berlinu i zvanično se, uz potpis resornog ministra, uključimo u bolonjski proces. To smo i uradili. Kao što znate, nakon općih izbora u Bosni i Hercegovini 2002. godine i sastavljanja nove vlade Bosne i Hercegovine, Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine podijeljeno je u Ministarstvo prometa i komunikacija Bosne i Hercegovine i Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine. Ministarstvo civilnih poslova je tada dobilo koordinirajući mandat u sektoru obrazovanja pa je na konferenciji u Berlinu tadašnji ministar civilnih poslova Safet Halilović i zvanično uveo BiH u evropski prostor visokog obrazovanja. Ispred BiH ja sam bila delegirana u stručno tijelo koje se bavilo kreiranjem bolonjskih pravila i koordinacijom među 46 zemalja uključenih u bolonjski proces. Radi se o stručnom tijelu Bologna Follow up Group – BFUG u kojem sjede predstavnici svih 46 učesnica u bolonjskom procesu i predstavnici još nekih organizacija (Council of Europe, European Commission, ESIB i sl.).

 

Školegijum: Možete li u najkraćem objasniti kako je proces tekao? Ko je bio odgovoran za njegovu provedbu? Šta su bili argumenti za njegovo pokretanje, tj. za takozvani prelazak na Bolonju?

Tanović: Nakon Berlinske konferencije, Odjel za međunarodnu saradnju u obrazovanju pri MIP-u je preuzeo ulogu distributera informacija i znanja o bolonjskom procesu. Organizovali smo predavanja i seminare za akademsku zajednicu, za studente i za parlamentarce čiji je zadatak bio da usvoje okvirni zakon o visokom obrazovanju koji omogućuje implementaciju bolonjske reforme.

Odgovornost za reformu u visokom obrazovanju imali su tada svi oni koji to imaju i danas, ministarstva obrazovanja u RS-u, kantonima u Federaciji i Distriktu Brčko, dok je Ministarstvo civilnih poslova imalo, i još uvijek ima, samo neku dosta nejasnu koordinirajuću ulogu. Nažalost, sve te obrazovne vlasti nisu sarađivale međusobno, a MCP nije tada još uvijek uspostavilo aktivnosti za koordinaciju obrazovne politike.

U godinama nakon 2003. tj. nakon pristupanja bolonjskom procesu nisu stvoreni uslovi za početak implementacije bolonjske reforme. Međutim, iz meni nepoznatih razloga, sve obrazovne vlasti su javnim univerzitetima koji su u njihovoj nadležnosti već 2004. godine odobrile početak pripreme za implementaciju bolonjske reforme, a univerziteti su prvu bolonjsku generaciju upisali već u septembru 2005. godine. To je bilo veoma neodgovorno jer se za implementaciju tj. početak primjene bolonjske reforme nisu ispunili krucijalni uslovi:

  1. Nije postojala legislativa, zakonski okvir, nije bio usvojen okvirni zakon o visokom obrazovanju, s kojim su zatim trebali da se usklade zakoni o visokom obrazovanju RS-a, kantona i Distrikta Brčko; taj proces je trajao sve do 2013. godine, kada je Srednjobosanski kanton kao posljednji izvršio to usklađivanje.
  2. Nisu bila obezbijeđena dodatna finansijska sredstva koja su neophodna za implementaciju bolonjske reforme.
  3. Nisu bili obezbijeđeni novi dodatni kadrovi na univerzitetima koji su takođe bili neophodni.
  4. I, što je najvažnije, ni u akademskoj zajednici ni u obrazovnim vlastima nije postojalo dovoljno znanja o tome šta je bolonjska reforma i kako se može implementirati.

U želji da pomognem efikasnu implementaciju bolonjske reforme, ja sam lično 2004. godine aplicirala za zvanje rektora UNSA, najvećeg i najstarijeg univerziteta u BiH. Od dva kandidata prošao je onaj kojeg je podržala vladajuća partija, a to nisam bila ja.

U ovako komplikovanom administriranju visokog obrazovanja (12 obrazovnih vlasti – ministarstava zaduženih za obrazovanje), svaki univerzitet je implementirao bolonjsku reformu na svoj način. Tako smo kao rezultat dobili heterogen, neharmonizovan bosanskohercegovački prostor visokog obrazovanja koji se onda teško uklapao u evropski prostor visokog obrazovanja, a što je jedan od važnih ciljeva bolonjske reforme.

U osnovi, potpis našeg ministra u Berlinu u septembru 2003. godine nije obavezivao BiH da krene sa implementacijom bolonjske reforme u nekom određenom roku. Mogli smo uzeti onoliko vremena koliko nam je bilo potrebno da obezbijedimo uslove i kvalitetno izvršimo reformu visokog obrazovanja. Žurba je bila nerazumljiva i veoma štetna za naše visoko obrazovanje. Takođe je bilo važno da u pripremi reforme ostvarimo intenzivnu međusobnu saradnju univerziteta kao i saradnju među obrazovnim vlastima (ministarstvima zaduženim za visoko obrazovanje). Ministarstvo civilnih poslova je moralo imati ozbiljnu koordinirajuću ulogu i pomoći univerzitetima da efikasnije sarađuju sa tržištem rada kako se u procesu reformisanja planova i programa ne bi kreirali neupotrebljivi studijski programi za koje nisu postojali ni kadrovski ni materijalni uslovi. A to se i desilo jer su ove saradnje nedostajale i jer Ministarstvo nije ostvarilo takvu svoju ulogu.

 

Školegijum: Iz humanističkih nauka dolaze najglasnije kritike na račun bolonjskog povezivanja univerziteta i tržišta rada. Jeste li s argumentima te kritike upoznati i šta mislite o njima?

Tanović: Nisam sigurna da poznajem te argumente. Međutim, bolonjska reforma nema zahtjeve koji se odnose na povezivanje univerziteta sa tržištem rada. Takve zahtjeve postavljaju pojedinačne države koje su usvojile bolonjsku reformu i očekuju da univerziteti koji se finansiraju iz državnog budžeta proizvode kadrove potrebne tržištu rada u tim zemljama. Privatni univerziteti s druge strane veoma vode računa o zapošljivosti svojih završenih studenata, što je jedan od najvažnijih argumenata u njihovoj aktivnosti privlačenja studenata.

Za bolonjsku reformu je najvažnije da su kadrovi sa istim zvanjima u raznim dijelovima Evrope, tj. u raznim državama koje pripadaju ovom evropskom prostoru visokog obrazovanja, uporedivi, da imaju slična znanja i vještine i da se kao takvi mogu lako zaposliti u bilo kojem dijelu ovog prostora.

Istina je da EU već decenijama bazira svoj ekonomski razvoj na devizi Ekonomija bazirana na znanju – to je osnova na kojoj EU objedinjuje svoja istraživanja izgrađujući tako evropski istraživački prostor (European Research Area – ERA), slično kao što je kroz bolonjski proces kreirala evropski prostor visokog obrazovanja (European Higher Education Area – EHEA).

 

Slika 1

 

Školegijum: Šta je za razumijevanje današnjeg stanja važno da pamtimo/ne zaboravimo u koracima koje smo do sada učinili?

Tanović: Današnje stanje u bh. prostoru visokog obrazovanja nastalo je kao rezultat isforsiranog, u odnosu na neophodne uslove preuranjenog prelaska na bolonjski sistem studiranja i kao rezultat slabe saradnje među učesnicima u ovom procesu, a to su univerziteti, obrazovne vlasti, tržište rada. Važno je da imamo na umu da je nemoguće napraviti uspješnu reformu bez ostvarenja neophodnih uslova, a to su, ponavljam, dobro poznavanje bolonjskog procesa, legislativa koja ga prati, potrebna dodatna sredstva i potrebni dodatni kadrovi.

 

Školegijum: Šta vidite danas kao najveće probleme u visokom obrazovanju? Zašto se oni javljaju? Kako bi se mogli riješiti?

Tanović: Jedan od osnovnih problema je raznolika primjena bolonjskih pravila na našim univerzitetima koju sam ranije opisala. Drugi problem je nekontrolisana privatizacija visokog obrazovanja, nastanak velikog broja visokoškolskih institucija koje nisu imale neophodne uslove da se formiraju, nisu imale fizičke, kadrovske niti materijalne pretpostavke, a počele su da djeluju i upisuju studente.

Ponadali smo se da će proces obezbjeđenja kvaliteta, tj. da će procesi institucionalne i programske akreditacije preko naše državne Agencije za visoko obrazovanje i obezbjeđivanje kvaliteta popraviti puno toga što je loše urađeno kroz pogrešno implementirana bolonjska pravila i kroz nekontrolisanu privatizaciju. Nažalost, to se nije desilo. Agencija je pogrešnim i tendencioznim tumačenjem članova 48 i 49 Okvirnog zakona o visokom obrazovanju totalno izgubila svoju ulogu, svedena je na pukog prepisivača evropskih pravila i kriterijuma u oblasti obezbjeđenja kvaliteta, dok je sve ostalo u procesu akreditacije u jednom entitetu, RS-u, prepušteno Agenciji za akreditaciju visokoškolskih ustanova RS-a, a u drugom entitetu, Federaciji, obrazovnim vlastima u kantonima, a to su kantonalna ministarstva obrazovanja. Potrebno je strogo razdvojiti procese licenciranja (osnivanja) visokoškolskih organizacija, što rade obrazovne vlasti, i proces akreditiranja, što treba da radi Agencija za visoko obrazovanje i obezbjeđenje kvaliteta. Pri tome ta agencija mora biti potpuno nezavisna od bilo kakvog političkog utjecaja što kod nas nije ostvareno.

 

Školegijum: Trenutno je aktuelna u medijima, uključujući i društvene mreže, tema revizije diploma. Kako Vi razumijete tu sintagmu i tu inicijativu?

Tanović: Mislim da je to nešto što je u datim okolnostima nemoguće sveobuhvatno napraviti (provjeriti sve diplome koje su izdali univerziteti u posljednjih 20 godina!!). Pojedinačne državne institucije mogu pokušati nešto tako da realizuju, ali je ishod teško predvidjeti. Privatni sektor sigurno ima manje takvih problema obzirom da kroz proces izbora novih kadrova vode računa da primaju one koji znaju, a ne one koji samo imaju diplomu.

 

Školegijum: Koliko ste privatno, a koliko službeno uključeni u niže nivoe obrazovanja, predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski?

Tanović: Ja sam se posljednjih par decenija pored visokog obrazovanja bavila i ranijim nivoima obrazovanja, pogotovo srednjoškolskim obrazovanjem. Jedan sam od inicijatora uvođenja odjeljenja koja rade po diploma-programu međunarodne mature u Drugoj gimnaziji u Sarajevu, Gimnaziji u Banjaluci i Gimnaziji u Mostaru. Za one koji ne znaju, Diploma-program međunarodne mature (The International Baccalaureate Diploma Programme – IBDP) je dvogodišnji obrazovni program namijenjen učenicima od 16 do 19 godina koji obezbjeđuje međunarodno priznatu kvalifikaciju za upis na univerzitet i priznat je od većine univerziteta u svijetu. Razvila ga je grupa međunarodnih edukatora početkom 60-ih u Ženevi.

Jedan sam od osnivača i Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru. Koledži ujedinjenog svijeta (United World Colleges – UWC) su globalni obrazovni pokret čija je misija da od obrazovanja napravi silu što ujedinjuje ljude, nacije i kulture radi mira i održive budućnosti. Prvi koledž je osnovan 1962. godine kako bi premostio socijalne, nacionalne i kulturne podjele uzrokovane hladnim ratom. Danas ima 17 koledža ujedinjenog svijeta na četiri kontinenta i ima nacionalne komitete u 159 zemalja širom svijeta.

Kroz ove inovirane vidove preduniverzitetskog obrazovanja (dvije posljednje godine gimnazije) htjeli smo motivisati naš srednjoškolski obrazovni sistem da se modernizuje na sličan način, smanji broj predmeta u posljednja dva razreda i uvede eksterno završno vrednovanje naučenog – u našem regionu poznato kao državna matura.

U okviru fondacije Obrazovanje u akciji, pored koledža u Mostaru imamo i Centar za obuku nastavnika u kojem već deset godina organizujemo seminare za srednjoškolske nastavnike raznih predmeta.

Pored toga, od 2016. godine radim u timu eksperata koji uvode STEM obrazovanje u naše osnovno i srednje obrazovanje u okviru projekta ENABLE BiH. STEM je akronim sastavljen od početnih slova engleskog naziva za prirodne nauke, matematiku i tehniku (Science, Technology, Engineering, Mathematics).

 

Školegijum: Da li ste zadovoljni načinom na koji visoko obrazovanje priprema nastavni kadar?

Tanović: Ne, nisam zadovoljna. Mislim da je u obrazovanju tog veoma značajnog kadra ona PPDM komponenta, koja se odnosi na kompetencije u podučavanju u pedagogiji, psihologiji, didaktici i metodologiji, veoma zanemarena, odnosno previše teoretizirana. Našim budućim nastavnicima veoma nedostaje praktično obrazovanje u školi pod mentorstvom iskusnih nastavnika. Osim toga, nezadovoljna sam i položajem nastavnika u društvu, vrednovanjem njihovog iznimno odgovornog i važnog posla kao i načinom odabira studenata za ove struke.

 

Školegijum: Imate li uvid u domete bolonje tamo gdje se ona primjenjuje u punom kapacitetu? Da li su neke zemlje odustale?

Tanović: Evropski prostor visokog obrazovanja danas obuhvata 48 zemalja. Koliko je meni poznato, nijedna od njih nije zvanično napustila bolonjski proces. Naravno, tokom niza godina postoje intenzivne i raznovrsne kritike bolonjske reforme koje dolaze iz vrlo različitih sredina i ne samo sa univerziteta. Međutim, čitav proces i njegovo administriranje je postavljeno tako da se argumentovane kritike mogu plasirati tako da budu prihvaćene i uvrštene u popravke bolonjskih pravila. Konačno, s razlogom se sve ovo zove proces – to je nešto što se dalje razvija i mijenja u hodu. Činjenica je da su mnogi univerziteti i kod nas, ali i u nekim drugim zemljama, zbog pogrešne interpretacije nekih bolonjskih pravila, deformisali bolonjski proces u svojoj sredini. To je kod nas u BiH veoma teško popravljati zbog izuzetno fragmentiranog administriranja sektora obrazovanja.

Najnovije

Naučno savjetovanje o jeziku i književnosti održano u Sarajevu 6. aprila

Novi naziv predmeta bi mogao biti Bosanski jezik i književnost, Hrvatski jezik i književnost i Srpski jezik i književnost

Merima Ražanica

Nebrigo moja pređi na drugoga

Rekonstrukciju mora inicirati rukovodstvo škole

Irhad Suljić

APOSO BiH i Školegijum uoči testiranja

TIMSS 2019 počinje u maju u Bosni i Hercegovini

Školegijum redakcija

Investicije u visokom obrazovanju

Bazen i nadgradnja

Irhad Suljić

Sarajevski univerzitet u tranziciji

Plate ne kasne, Sindikat je dogovorio isplatu do 20. februara

Rubina Čengić