Obrazovna politika

Intervju

Mi smo malo zaribali

Rubina Čengić

27.05.2019

Nirvana Pištoljević, ekspertica za podučavanje i izvršna direktorica Udruženja za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju (EDUS)

Roditelji djece s dijagnozama iz autističnog spektra pripisuju vam sjajne rezultate u radu s djecom, a u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo kažu da primjenjujete nova znanja. Šta su ta nova znanja?

To nije novo znanje, nego nauka koja postoji 50 godina i koja je dokazana kroz milion naučnih radova i velikih studija kao jedini efikasan način rada s djecom, koji daje najbolje rezultate. To je nauka o podučavanju. S autističnom djecom je mnogo kompleksnije organizovati čas jer klasični način rada, gdje jedna osoba frontalno stoji i priča, a djeca kupe informacije, ne daje dobre rezultate. Sada znamo da se autizam počinje razvijati još u majčinoj utrobi. Djeca s dijagnozama iz ovog spektra često nemaju razvijenu sposobnost imitacije, a prvi nivo učenja ljudskog roda je imitacija. Zbog toga je u njihovom podučavanju potrebno prvo to stvoriti kao preduvjet za učenje. Drugim riječima, treba privući združenu pažnju, a to je sposobnost djeteta da, kada mu pokažete neki predmet, naprimjer flašicu ili psa, i kažete: To je flašica ili To je pas, ono gleda dok imenujete predmet i spaja sliku s nazivom predmeta. Tako vježbate mozak i gradite vokabular. To je nešto što beba radi sasvim prirodno – gradi znanje i razumijevanje, a kasnije dolazi imitacija i ponavljanje onog što je dijete čulo, i tada flašica ili pas dobiju novi nivo značenja. Ali ako kod djeteta s poremećajem iz autističnog spektra nedostaje taj prvi nivo, združena pažnja koja se svakodnevno vježba, ne razvija se ni imitacija, pa imate dijete koje kaskadno kasni u svakoj oblasti, što se najviše vidi u razvoju govora. Kada pokušate da mu prenesete znanje na klasičan način – ono to ne usvaja jer mu nedostaju preduvjetne vještine. Zato ja proučavam kako ljudski rod uči, kako usvaja govor, kako reaguje na govor i druge zvukove, kako se procesuiraju informacije kroz sva čula...

 

Ta prva znanja se nekako podrazumijevaju, pa se i ne govori o tome da li i tipičnu djecu učimo na pravi način...

To su preduvjetne vještine. One su kao armatura zgrade, osnova ili baza – bez njih nema učenja. Kada želite podučiti nekoga ko nema osnovu, pokušavate nadoknaditi ono što nedostaje. U tim slučajevima pišete na tabli i očekujete da vas djeca razumiju, nauče i ponove, što je nemoguće, i tu dolazi do raspada sistema kod autističnog spektra. Zbog toga se ja bavim naukom o učenju ili podučavanju, a ne samo obrazovanjem, i usko sam specijalizovana za najraniji razvojni period, kada mozak uspostavlja prve konekcije i vještine. Tražim metode indukcije, tražim način da stvorim nešto poput te združene pažnje. Jedino tako možete raditi s djecom iz autističnog spektra, ali i s djecom koja imaju bilo koji drugi poremećaj, gdje prirodne vještine kasne. Dakle, mi nadograđujemo, razvijamo ono čega nema, a ja sam se fokusirala na najmlađi uzrast zato što je kašnjenje tu mnogo manje i moguće je stići zaostalo. Takođe, to je najranjiviji period u razvoju mozga, ali i ima najviše potencijala da se uobliči, promijeni, nadogradi – 90 posto ljudskog mozga razvije se do pete godine; tokom tog rapidnog razvoja najbolji su efekti svake intervencije. Teže je s djecom koja imaju sedam ili osam godina nadoknaditi propušteno, ali uspijevamo i imamo djecu koja su sa osam godina koristila samo neverbalnu komunikaciju, a sa deset su progovorila.

 

Koje su to metode, odnosno vještine ili pravila koja koristite? U čemu se razlikuje vaš način rada od onoga koji je do sada primjenjivan?

Metode u našem odgoju i obrazovanju iste su kod svih; svaki nastavnik/odgajatelj/učitelj radi ono što ga je naučio njegov profesor, nema neke metodološke razlike. U nauci to zovemo eklektičnom metodom, gdje je udrobljeno sve i svašta. Nju bismo mogli podvesti pod teaching as art ili podučavanje kao umjetnost – to rade posebno talentovani i predani nastavnici koji traže načine da kod djece probude ljubav prema onome što rade. Teško je nekoga naučiti umjetnosti. Možete osobi dati kist i boje i reći šta da uradi, ali ne znate šta ćete dobiti kao rezultat. Oni koji su dobri u tome biće izuzetno kreativni i imaće bolje rezultate. Ali ne možete sve ljude istrenirati da rade na određeni način. To se ne može ocijeniti, izmjeriti, lako prenijeti na druge. Takođe, bitna stavka jeste i da je problem uvijek u djetetu ili u roditeljima koji ne rade dovoljno, ili u sistemu... Dakle, to je umjetnost, a ja se bavim drugim pristupom, filozofskim, gdje se učenje razlaže, prati, gdje se sve vrlo jasno definiše, gdje se mjere rezultati da bismo mogli mijenjati pristup ako je potrebno. Poenta je u tome da pokušate sa svakim djetetom mjeriti efekte podučavanja i, ako niste dobili napredak, zaustavljate tu metodu i mijenjate način rada. Edukator je odgovoran da nađe način da svako dijete nauči, nema loše djece i loših ocjena. Cilj je uvijek isti i za podučavanje kao umjetnost i za podučavanje kao nauku: podučiti dijete. Sve to radimo tako što pratimo plan i program rada i nastavne jedinice, ali je metodologija naučna. Mi se bavimo načinom na koji dijete uči, i za to je neko morao uraditi eksperiment i kazati šta je rezultat: jedna grupa djece uči u razredu pred tablom, druga uči na drugi način; onda poredite jednu grupu s drugom, eksperimentalnom, i kažete šta je efikasnije. E, ja se bavim traženjem taktika. Bez obzira na to da li se radi o djetetu koje pokušavamo naučiti da progovori ili učeniku u osnovnoj školi koji uči polinome ili studentu koji uči nešto novo – princip je isti jer je to nauka o podučavanju, odgovor na pitanje kako najbrže i najjednostavnije nekoga podučiti.

 

Ali, u vašoj taktici ima neka razlika u broju sati, intenzitetu...

U slučaju kada neko dijete kasni za svojim vršnjacima jer ima razvojni poremećaj, kada trebamo učiniti nešto specijalno da se to kašnjenje nadoknadi, onda moramo izdvojiti minimalno pet sati intenzivnog rada svaki dan da bismo dobili željene rezultate. Ovo što mi radimo nije ništa posebno, nauka kao nauka, kao matematika, samo što se naša nauka zove analiza ljudskog ponašanja. Znači, razlažemo učenje, analiziramo kako čovjek usvaja znanja... To primjenjujete i na fakultetu, i pri učenju jezika, ili u tjelesnom odgoju, kada dijete učite da skoči. Svaki put je bitan način, ali i intenzitet. Kod djece iz autističnog spektra imate ogroman jaz u usvojenim vještinama, a onda i u kompletnom ponašanju, jer su to vještine na kojima se bazira cjelokupno ponašanje. EDUS je preuzeo sistem učenja koji se već 40 godina provodi na univerzitetu u Kolumbiji, gdje djeca uče sedam puta brže. Ali poenta nije samo u djeci, nego i u edukatorima koji moraju znati prilagoditi podučavanje dječijim potrebama. Naš sistem rada primjenjiv je i na tipičnu djecu, s tim da kod djece iz autističnog spektra samo on za sada daje dobre rezultate. Bitno je istaknuti da i kada podučavate supertalentovano dijete u skladu s njegovim željama, motivacijama, potrebama – individualizacija rada je ključ uspjeha. Kada pratite nauku o učenju, prva premisa je da je svako dijete različito. U učionici, s djecom tipičnog razvoja, među 20 ili 30 đaka bez dijagnoze imate minimalno tri nivoa podučavanja, usvajanja, potreba, jer su im različite bazične vještine: neko sporo čita, neko ne zna da drži olovku... Osim toga, imate minimalno tri grupe: one kojima dobro ide i treba im malo podrške, one kojima ide sporije i treba im malo manje zadaće, i treća grupa koja napreduje šta god vi radili. Tako je u cijelom ljudskom rodu. Jedna dobra učiteljica to razumije i trebala bi automatski imati udžbenike izdiferencirane na tri nivoa, tri nivoa zadaća, lekcija... Ako vam na to dođu tri učenika sa tri različite vrste poteškoća – imate tri nova nivoa. Recimo, imate dijete iz autističnog spektra, dijete s nekom drugom poteškoćom i dijete koje ima disleksiju; to je šest nivoa podučavanja. Tada imate učiteljicu koja treba da radi osam sati dnevno: tri časa u nastavi i ostalo vrijeme da diferencira zadatke, zadaće, lekcije... To je nauka o učenju i to daje rezultate. Morate okrenuti premisu – sve je do učitelja. U Americi, u našim školama, ne postoje djeca koja imaju tricu, dvicu ili jedinicu, jer to je loša ocjena za učitelja; znači da učitelj nije našao metodu da poduči dijete određenim vještinama.

 

Zar to nije prevelik teret za učitelje?

Ali zato oni trebaju biti daleko više i bolje obrazovani nego što jesu.

 

Dotakli ste se razlike između obrazovanja i podučavanja...

Obrazovanje je kod nas politički kontrolisano. Mogu uzeti bilo koji svjetski nastavni plan i program i uporediti ga s našim – tu nema neke razlike jer djeca isto uče u cijelom svijetu. Poenta je u znanju učitelja, ne toliko u poznavanju materijala, udžbenika, pomagala, koliko u diferencijaciji; dakle, nije toliko važno kako lekcija izgleda, nego kako je podučavate, na koji način je razlažete, na koji način pristupate gradivu. Princip je isti u prvom i osmom razredu osnovne škole, ili na fakultetu: imate isti cilj – jedinicu koju dijete treba da nauči. Ne trebate gledati u ono što učite, nego u one koje podučavate, pa pravite diferencijaciju za napredne, srednje i one koji kaskaju, i pripremate se tako što svaki put diferencirate. To je individualizacija na bazičnom nivou. Ako u jednom razredu imate osam učenika s poteškoćama – morate sve individualizovati. Nemate grupe kao u redovnim razredima, nego pojedinačno dijete, i vidite gdje se ono nalazi, njegov individualni plan rada, koji podrazumijeva razjedinjavanje onoga što podučavate na korake i na brzinu kojom to dijete usvaja gradivo. Kod djece iz autističnog spektra je isto, samo im treba više podrške.

 

Onda je ovo obrazovanje kakvo sada imamo prevaziđeno?

Mi iz nauke to znamo, o tome se priča stotinu godina; 1907. se počelo govoriti o tome kako da se radi ono što daje najbolje rezultate, kako da se nađe metoda koju djeca najbolje razumiju, a ne da se gubi vrijeme radeći nešto na isti, neefikasan način. Osobe koje se pripremaju da budu učitelji moraju biti mnogo bolje pripremljene, sa mnogo više znanja i prakse.

 

Ako govorimo o obrazovanju u BiH, kazali ste da već dugo vremena proizvodimo poluobrazovane ljude. Zašto tako mislite i šta se desilo s tim obrazovanjem koje je prije 40-ak godina bilo priznato u svijetu?

Koliko znam, prije rata su djeca bila u školi više sati nego sada. Danas imaju manje časova, ali smo izmislili predmete koji su od veoma diskutabilnog značaja za razvoj širine ličnosti. Koliko mi ovdje imamo ljudi koji prave patente, unapređuju industriju i doprinose svjetskom znanju svojim istraživanjima? Imamo briljantne djece koja mahom idu odavde i ne vraćaju se jer neko negdje prepozna njihovo znanje i podrži ih. Mi smo nekako zaribali. Potrebna nam je reforma visokoškolskog obrazovanja. Još uvijek nemamo interdisciplinarne magistarske i doktorske studije iz, naprimjer, inkluzije, a u svijetu je trend već prelazak na transdisciplinarnost. Primjera radi, kod nas nastavnik fizike završi fiziku, a ne uči ništa o opštem podučavanju. To je veliki problem jer on ne može biti dobar u inkluziji zato što ne zna da diferencira – njegovo osnovno znanje je samo fizika. To je zastarjeli način podučavanja. Nastavnici bi trebali postati istraživači i naučnici, mijenjati način rada. Zamislite da vas operiše hirurg, kardiolog, sa znanjem i metodama od prije sedamdeset godina...

 

Da li ovo znači da i predškolsko i srednje i osnovno obrazovanje zavise od kvaliteta visokoškolskog obrazovanja?

Tačno! Vratite se na inkluziju: mi idemo na seminare, ali nam sa fakulteta izlazi kadar koji ima isto znanje kao prije nekoliko desetina godina, i onda ih opet morate educirati, spremati... Najveći problem je što ti fakulteti drže u rukama budućnost države. Što bolje obrazujemo djecu, država će biti naprednija, ekonomski prosperitetnija... A mi radimo sve suprotno i ne napredujemo, ne razvijamo obrazovanje, ne ulažemo, a treba samo skupiti i čitati naučne radove iz cijelog svijeta i unapređivati sistem obrazovanja, od predškolskog do visokoškolskog. U Americi imate dualne magistarske studije, ali ne ove mastere kao kod nas, nego četiri godine studija, plus dvije godine specijalizacije, pa ako hoćete da budete nastavnik bosanskog – još dvije godine obrazovanja i specijalizacije, nastavnik fizičkog – još dvije godine specijalizacije. Osim toga, mnoge države uvode dualni magistarski studij – za opšte obrazovanje i za specijalno obrazovanje, dok kod nas ne postoji specijalno obrazovanje, nego defektologija ili edukacija i rehabilitacija, s tim da rehabilitacija nema nikakve veze s učenjem, nego je to rehabilitovanje, odnosno vraćanje u funkciju nečeg što nije funkcionalno. Mi, dakle, sa ovim specijalnim, tj. specijalizovanim obrazovanjem govorimo o stvaranju novih znanja, a to nije rehabilitacija. Obrazovanje je obrazovanje, ne rehabilitacija.

 

Hoćete reći da specijalno obrazovanje nije obrazovanje za djecu s poteškoćama, nego za svako dijete?

Kod nas bi to trebalo biti specijalizovano za bilo šta, bilo da je to dijete posebno nadareno ili mu treba neka posebna diferencijacija, ili dijete ne može da hoda i treba mu pomoći da se uključi u nastavu. Sve to podrazumijeva da prilagodite sebe potrebama djeteta.

 

Srećete mnogo roditelja čija djeca imaju različite poteškoće, ali idu u redovne škole. Kakva su njihova iskustva, koliko inkluzija stvarno postoji van propisa?

To je jako tužna priča. Naše društvo nije spremno za inkluziju. Predavala sam pedagogiju na fakultetu u Sarajevu i pitam studente šta je inkluzija, a oni izbiflaju definiciju naučenu napamet. To je moje najveće razočarenje. Oni ne razumiju šta je to, a za godinu dana će biti u učionicama. Ne razumiju koncept inkluzije kao prihvatanja različitosti drugih u svim oblicima i na svim nivoima: u školi, na bazenu, na plaži, u restoranu... Mi tu riječ ili termin i filozofiju još uvijek ne razumijemo, kako onda da je primijenimo?

 

Mislim da ste rekli kako ste opservirali više od 1.000 djece. Znate li nešto o tome kakvo je stanje van Sarajeva, u ostatku BiH?

Možete li zamisliti? Još gore. Inkluzivnost znači biti otvoreno društvo za sve, i to se najprije treba vidjeti u obrazovanju. U Americi je inkluzivnost od 1974. definisana zakonom i do danas se stalno mijenjaju politike, protokoli u vezi s njom. Samo se time bave, kako bi napravili najbolju moguću inkluziju, a kod nas je stalo na tome da studenti dobiju definiciju inkluzije. U obrazovanju je to diferenciranje svega prema potrebama i mogućnostima svakog djeteta: nastave, materijala, učionice, stolica, ako dijete ima probleme s kičmom... Svega i na svakom nivou! Škola treba da bude prilagođena svakom učeniku, a ne učenik školi.

 

Ali, to je skupo?!

Jeste! I operacija srca je skupa, ali je učimo! I društvo je skupo, sve je skupo, i šta da radimo? Ali zna se kako se to najbolje ekonomski rješava. Intervenišite na vrijeme, počnite da radite s djecom što ranije, već sa 12 mjeseci! S njima radite tako da do šeste godine budu spremna da uče na formalan način u grupi. Nemojte tek u njihovoj šestoj godini početi raditi, pa do kraja života ulagati novac jer niste na vrijeme uložili vrijeme i novac da dijete razvije sve svoje potencijale. I to je ekonomski izračunato. Skupo jeste, obrazovanje je skupo, ali to je investicija za jačanje zemlje.

 

Podučavate studente u Bosni i Hercegovini, ali i u Americi i Italiji. U čemu je razlika u odnosu na BiH?

Amerika je ogromna zemlja sa mnogo obrazovnih institucija. Ne znam ni broj fakulteta koji tamo postoje. Imate najlakših fakulteta, gdje začas dobijete diplome, pa sve do najboljih škola u svijetu. Tamo postoji mjerenje efikasnosti i rangiranje po kvalitetu, a zna se kako se to mjeri: po publikacijama, po naučnim radovima, po citiranju profesora... Na mom fakultetu su radila 64 nobelovca. Zamislite sada da učite direktno od nobelovaca ili radite na istraživanjima s njima! Imate sasvim nova, friška znanja i to tjera fakultet da se mijenja – čim dođu nova znanja mijenja se kurikulum, mijenjaju se planovi, udžbenici... Ovdje toga nema, sve ide jako sporo. Imamo starinske načine predavanja, sistem skripti, profesor nešto printa, studenti kupuju u kopirnici, ispiti su nefunkcionalni, uči se napamet, niski su standardi... Ne može profesor imati 60 posto prolaznost – to ne postoji. Na mom fakultetu u SAD-u ne postoj 8 ili 7, a 6 pogotovo, jer vi kao profesor morate držati standard fakulteta i hoćete da izvedete najbolje moguće studente. Ocjena je mjera profesora, i ako je ona mala, jasno je da on nije našao način da prenese znanje, da motiviše studente. Ima, naravno, studenata koji su pogriješili fakultet ili uopšte nisu za fakultet, ali za sve to postoji rješenje, a profesor prati svoje studente, poznaje ih, promatra ih na praksi, zna kako funkcionišu, mjeri napredak, ima podatke ili činjenice na kojima bazira svaku odluku... Druga stvar koja je meni frapantna u BiH je varanje na ispitu! U Americi je to najveća sramota i nema teorije da neko na fakultetu uzme više od sedam riječi iz nečijeg rada. Svi ti standardi su toliko niski kod nas; stoga mi ne možemo proizvesti visokoproduktivne ljude. Varaju na ispitima, isti ispit polažu više puta, nikad kraja! I u Americi imate ispite koje studenti ponavljaju, ali uče iz svojih grešaka i prave korekcije. Ovdje nemate takav kontakt s profesorom, a ja svom studentu u Americi objasnim svaki njegov pogrešan odgovor i on uči iz toga. Sve moram s njim ponovo proći, onda moram novi ispit napraviti, drugačiji, da bih potvrdila da je on usvojio znanje. Nekako smo dozvolili da nam standard koji se očekuje od studenta, ali i asistenta i profesora, padne na jako nizak nivo. Naravno, čast izuzecima, nisu ni svi fakulteti isti. Znam da su mnogi profesori bili vani, učili, komuniciraju, prenose znanja i rade, ali poenta je u tome da mi sporo reagujemo, sporo idemo naprijed! Meni su rekli da sve promjene treba da definiše senat, pa izglasa ovo tijelo, pa ono tijelo... Mi sami sebi pravimo prepreke za napredak. Fakulteti se moraju rangirati prema naučnim istraživanjima. Čim to radite, znači da čitate i pratite šta se u svijetu dešava. A u svojoj oblasti morate stalno biti ekspert. Tako su i vaši učenici upoznati s trendovima i primjenjuju najnovija znanja i šire ih dalje. Kada sam radila doktorat, rečeno mi je da moram napraviti istraživanje koje će doprinijeti svjetskoj zajednici u toj oblasti, dakle da moram izmisliti nešto novo na svijetu. Tako se radilo i kod nas prije 30-ak godina. Mi smo sada nekako pustili da nam se sroza visoko školstvo, produciramo loš kadar koji ide u škole, gdje još manje zahtijeva od djece koju podučava...

 

Kako motivirati ljude da uče, jer s jedne strane govorimo o cjeloživotnom učenju, a s druge strane smo svjedoci da ljudi sve manje čitaju?

Za početak – ne možete ostati na fakultetu ako ne radite naučna istraživanja. I to ozbiljna. Kod nas toga kao da nema. Kada ste jednom ušli na fakultet, čini mi se da možete tu ostati do kraja života. Ali, kada prvi put neko dobije otkaz zbog nekvalitetnog rada, kada bude kažnjen, stvari će se početi mijenjati. Kod nas je sistem vrijednosti poremećen jer dopuštamo varanje. Čim to dopustite, oborili ste nivo rada, spustili ste standard. U Americi profesori, docenti i asistenti moraju raditi na naučnim istraživanjima, i to rade sa studentima, tako da su studenti sakupljači podataka. Ako naprave nešto novo – to objave, pa su motivisani da rade dalje, a profesor da ih gura, nastoji da im bude što bolji mentor jer on mora publikovati svoj rad. Nakon tog naučnog istraživanja studentima prenose nova znanja i onda i oni napreduju. Na taj način se podiže kvalitet fakulteta i obrazovanja u cjelini. Doktorat je samo jedan naučni rad, samo početak, a na taj jedan morate svake godine da uradite nove, jer to je vaš životni poziv – da unapređujete i sebe i instituciju u kojoj radite i, najbitnije, da gurate naprijed svoju oblast i ljudsko znanje uopšte.

Najnovije

Loša obrazovna alternativa

Nacionalizam vs. nacionalizam

Saša Buljević

Izgubljeno u printanju

Đaci kao džokeri

Ines Haskić

Nakon maratonske sjednice Skupštine KS o obrazovanju

Slijedi još jedna naopaka reforma

Arifa Isaković

Reforma obrazovanja u kružnom toku bez izlaza

Kurikulumi koji podržavaju fragmentirani obrazovni sistem

Arifa Isaković

Slobodno tržište znanja

IT Akademija, Jala Brat i obrazovanje

Anes Osmić