Metodika

Zapisi iz učionice

Pogodite ko sam

Mirza Ahmetović

24.06.2019

Bio je to prvi put da mi se učenik zahvalio za čas. Pa treba li mi nešto više? Za sljedeći čas odlučio sam da budem rečenica, pa nek pogađaju!

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Ulazim u učionicu kao i obično. Među učenicama i učenicima vlada nemir. Nešto razgovaraju, neki od njih nisu na svojim mjestima. Spuštam dnevnik na klupu, sjedam na stolicu, vadim olovku iz torbe i upisujem čas. Pitam za odsutne đake, pa zapisujem njihova imena.

Ustajem, uzimam jednu đačku stolicu i stavljam je pred tablu. Učenici sve posmatraju i počinju se smirivati. Pažnju im privlači moje neobično ponašanje. Stajem ispred stolice i čekam da se u potpunosti smire. Konačno progovaram i objašnjavam im da je pred tablom postavljena stolica koja nije obična stolica. Naime, kada sjednem na nju desit će se nešto neobično: ja više neću biti njihov nastavnik jezika i književnosti, već neko sasvim drugi. Na njima je da pogode ko sam, a ja im mogu pomoći tako što ću odgovarati na njihova pitanja sa da ili ne.

Na tabli pišem: Pogodite ko sam. Tako će se zvati naša nova aktivnost. Sjedam na stolicu i čarolija počinje. Da li ste muško ili žensko? Da li ste živi? Jeste li pisac? Da li ste živjeli u BiH? Pitanja sipaju sa svih strana. Saznaju da sam pisac i da više nisam među živima. Također su saznali i da sam Rus. Većina njih već lista čitanke. Sergej Jesenjin, čujem kako dovikuju. Da, odgovaram, ja sam Sergej Jesenjin, ruski pjesnik. Reći ću vam nešto o sebi, a vi možete i sami pitati ako vas nešto interesuje. Rođen sam 3. oktobra 1895. godine, a umro sam 28. decembra 1925. godine. Za života sam pisao pjesme, a počeo sam pisati sa devet godina. Prvu pjesmu objavio sam 1913. godine i zvala se Breza. Poznate su vam još Pjesma o keruši, Mangup, Ispovijest mangupa, Kafana Moskva..., govorim im.

Da li ste se ženili, sljedeće je pitanje, a ono zorno ilustruje gubitak nastavničkog lika iz učionice.

Da, ženio sam se četiri puta i imam četvero djece: jednu kćerku i tri sina, kažem.

Ooo, ori se uzvik, uz gromoglasan smijeh svih učenika i učenica.

Kako ste umrli? Prirodnom smrću? Od neke bolesti?, pitaju jedno po jedno.

Život sam skončao na poseban način – samoubistvom. Nekoliko dana prije smrti napisao sam svoju posljednju pjesmu, a pošto nisam imao tinte, pisao sam krvlju iz svojih vena. Pjesmu sam nazvao Doviđenja, prijatelju, doviđenja. Pjesmu sam krišom stavio prijatelju, također pjesniku, u džep. On ju je kasno pronašao; već sam bio mrtav, objašnjavam.

Zašto ste se ubili? Garant zbog neke ženske, kaže jedan učenik.

Moglo bi biti, odgovaram misteriozno.

Samoubistvo sam izvršio na tri načina. Kažu da je to bilo trostruko samoubistvo. Prerezao sam sebi vene, zatim se objesio iznad vrelog radijatora koji me, na koncu, zapalio. Nisam želio ništa prepustiti slučaju. Postoji i teorija da sam ubijen, da me ubio jedan agent tajne ruske službe, te je učinio da sve izgleda kao samoubistvo. Naravno, ta teorija nije istinita, objašnjavam im.

Možete li nam izrecitovati neku svoju pjesmu?, pitaju.

Naravno, govorit ću vam svoju posljednju pjesmu, napisanu krvlju. Zove se Doviđenja, prijatelju, doviđenja.

Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
Obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al' ni živjeti baš nije najnovije.

Nakon stihova tišina. Učenice i učenici prebiru po svojim utiscima koji su pomiješani. Ustajem sa stolice i pitam ih da li im se pjesma dopala. Kratko razgovaramo o pjesmi, a ja im napominjem da su podaci koje su čuli preuzeti sa interneta i da ne mora značiti da su u potpunosti tačni. Na udžbenik se, također, ne možemo previše osloniti jer je biografija koju tamo imamo preuzeta s Wikipedije, a i prilično je oskudna.

Jedan učenik tek tada shvata da se njihov nastavnik vratio.

Baš sam htio još nešto priupitati tog ludog pjesnika, kaže. Svi su se na to nasmijali. Kažem da je jedna od najljepših Jesenjinovih pjesama ona pod nazivom Pismo majci, koju ćemo na ovom času čitati i analizirati. No, prije toga koristim priliku da porazgovaram sa đacima o traganju za informacijama na internetu, pošto se to samo po sebi nametnulo. Nastojim ukazati na neophodnost prepoznavanja činjenica u masi lažnih informacija kakvima vrvi internet. Napokon se vraćamo pjesmi i čitanju.

Pitam se koliko je dobro za jednog nastavnika da pomalo bude i glumac. U kojoj mjeri se gluma može koristiti na časovima i kakve bi efekte mogla izazvati? Koliki je značaj kritičkog pristupa informacijama? Da li su udžbenici uvijek u pravu ili nam i oni mogu ponuditi krive informacije? Jedan od odgovora ponudio mi je učenik koji je, prilikom izlaska iz učionice, rekao: Hvala Vam, nastavniče, za ovaj čas! Bio je to prvi put da mi se učenik zahvalio za čas. Pa treba li mi nešto više? Za sljedeći čas odlučio sam da budem rečenica, pa nek pogađaju!

Najnovije

Svjetski mediji o obrazovanju

Egipat kopira japanski sistem obrazovanja

Merima Dervišić

Intervju: Klaudija Kraft, Odsjek za savremenu, kulturnu, rodnu istoriju Univerziteta u Beču

Učenje o rodnim identitetima će pomoći učenicima da kritički misle o tome da je nešto prirodno ili normalno

Saša Buljević

Zapisi iz učionice

Jedan čas – jedan kviz – ponovljeno gradivo iz cijelog polugodišta

Mirza Ahmetović

Popularna nauka u redovnom obrazovanju

Treba je ugraditi u obaveznu nastavu, bar za djecu koju to interesuje

Adnan Bajrović

Pozitivne nastavničke prakse

Jedna od 60 kockica u svemir ide iz BiH

Amna Dervišagić