Nastavnička pitanja

Zapisi iz učionice

Čitanka nije udžbenik

Mirza Ahmetović

08.07.2019

Može li prosta rečenica biti prosta neproširena ili mora biti jednostavna? Je li jednostavno nešto sasvim drugačije od prosto ili je prosto postalo previše prosto da bi se spominjalo u udžbeniku?

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Osnovna je svaka klauza koja kao dio svoga gramatičkog ustrojstva ima drugu klauzu, pa čak i onda kada je ona dio gramatičkog ustrojstva neke druge klauze, tj. može u isto vrijeme biti i zavisna. (Bosanski jezik, udžbenik za osmi razred devetogodišnje osnovne škole autorice Almire Hadžihrustić)

 

Nakon što smo naučili veći dio činjenica vezanih za nastavnu jedinicu koju je trebalo savladati na času, upućujem učenike i učenice na udžbenik. Kažem im na kojoj strani je data lekcija, a nekoliko njih pita u kojem udžbeniku. Naravno, pitanje je sasvim logično jer se na časovima jezika i književnosti koriste dva udžbenika: jedan je namijenjen za oblast gramatike, pravopisa, kulture izražavanja i historijskog razvoja jezika, a drugi za književnost i medijsku kulturu (mada se medijska kultura nerijetko obrađuje i u prvopomenutom udžbeniku). Prvi od ova dva najčešće nosi naslov Naš jezik, a drugi Čitanka.

Na pitanje o tome na koji mislim, našao se neko od đaka da podsmješljivo objasni da mislim na Naš jezik jer Čitanka nije udžbenik. To je momenat preko kojeg, jednostavno, ne mogu preći. Kako će znati koristiti udžbenik ako nisu sigurni ni šta je to. Pitam ih znaju li šta je udžbenik i uglavnom dobijam odgovore da je to knjiga iz koje se uči. Naravno, to je tačno, ali da li se uči iz čitanke? Kratko razmišljaju, a onda odgovaraju potvrdno. Zašto onda ne bismo mogli reći da je i čitanka udžbenik?, pitam. Objašnjavam da je udžbenik posebno priređena knjiga koja služi kao pomoćno sredstvo prilikom učenja. Jedan od učenika pita zašto će nam udžbenici kad sve informacije možemo pronaći na internetu. Pomislim kako je ovo izvrsna prilika da naučimo još nešto pored zavisnosloženih rečenica (iako njih nećemo stići obraditi do kraja). Dobro, kažem, imamo kompjuter, imamo internet, hajde demonstriraj nam tu tvrdnju! Učenik je zbunjen.

Kako mislite, pita.

Jednostavno, pristupi internetu i pronađi nam podatke o udžbeniku: da naučimo nešto pomoću interneta!

Učenik zaista pronalazi informacije, i to na Wikipediji.

Udžbenik je osnovna školska knjiga koja na sustavan i didaktički primjeren način izlaže nastavni sadržaj pojedinog nastavnog predmeta (...) Udžbenik napisan u skladu s pedagoškim i psihološkim zahtjevima označava primjerenost učenikovim razvojnim mogućnostima. Takav bi udžbenik trebao poticati učenikovu unutrašnju motivaciju i interes za nastavni predmet koji bi se iskazivao u želji za samostalnim i aktivnim učenjem i istraživanjem. Rezultat bi bio razvoj učenikovog vlastitog kritičkog mišljenja...

Šta mislite, da li su udžbenici pomoću kojih vi učite ovakvi kako su opisani na Wikipediji?, pitam.

Odgovaraju da bi udžbenici trebali biti bolji, da bi trebali imati više slika, da bi trebali biti mnogo tanji...

Vraćam se na onu rečenicu o primjerenosti razvojnim mogućnostima učenika, o motivacijskom aspektu udžbenika i pitam ih razumiju li sve što piše u udžbenicima i motivišu li ih oni na učenje. Odgovori su uglavnom negativni.

Trebaju li nam onda udžbenici ili je možda bolje da se oslonimo na internet?, pitam ponovo. Oni bi radije učili pomoću interneta.

E, tu sad dolazi još jedan standard koji udžbenici moraju zadovoljiti, a to je da budu zasnovani na precizno i tačno iznesenim naučnim činjenicama.

Da li sadržaj na internetu zadovoljava ovaj kriterij?, pitam ponovo.

Tema se proteže i na naredni čas, a ja dolazim spreman: donio sam kratki dokumentarni film pod nazivom Sindrom 17. U filmu je ispričana lažna priča o ljudima koji žive u jednom hrvatskom selu, a svi su rođeni na isti datum, 17. oktobra. To se, tačnije, počelo dešavati 1903. godine, kada je eruptirao vulkan na obližnjem brdu. Niko ne može objasniti neobičnu pojavu.

Film je predstavljen kao dokumentarac, a priča kao činjenica, te je izvrstan primjer na kojem se može pokazati kako se internet koristi za plasman lažnih informacija, a time i za manipulaciju masama. Nakon gledanja razgovaram s đacima. U početku su oduševljeni i začuđeni, ali kad im otkrijem istinu, uslijedi neka vrsta razočarenja. Zapravo, na takav način djeluju lažne i iskrivljene informacije kojima je internet pretrpan. Zbog toga je veoma važno naučiti kako da razlučimo istinu od laži, odnosno kako da kritički pristupamo informacijama do kojih dolazimo. U ovom momentu se vraćamo na razgovor s prethodnog časa i zaključujemo zašto internet ipak ne može zamijeniti udžbenike. Informacije na internet pohranjuju svi korisnici i mogu ih predstaviti kako žele, dok udžbenike kreiraju stručnjaci i stručnjakinje koje nam nastoje približiti određene činjenice, objašnjavam. Pritom, udžbenici bi trebali biti prijemčivi za određenu skupinu, a i poticajni.

Ali, nastavniče, javlja se jedan glas, sami ste rekli da je naš udžbenik za gramatiku previše komplikovan, a ponekad sadrži i netačne tvrdnje!

Da, kažem, ali vratimo se mi rečenicama. Na 87. stranici je primjer višestrukosložene rečenice koja glasi: Primijetio sam razglednicu čim sam otvorio vrata koja je stajala kraj telefona, pa ćemo je pokušati analizirati, ili... ipak nećemo!

Kako bi bilo kad bi u nekoj fabrici dali radniku da upravlja mašinom, a da mu niko ne kaže za šta služi i kako se koristi, a da je istovremeno riječ o komplikovanoj i nepristupačnoj mašini?

Koliko je loš nastavnik koji, nauštrb nastavnog plana i programa, vrijeme posveti razvijanju kritičkog mišljenja kod učenika i učenica, s naglaskom na internet kao izvor informacija?

Koliko su naši đaci spremni da se uhvate u koštac sa internetskim bespućima, prepunim manipulativnih i iskrivljenih informacija?

Šta vi mislite šta je udžbenik? Koliko su udžbenici koje koristimo u nastavi prilagođeni đačkim potrebama i koliko ih motivišu u učenju? Može li nastavnica odbaciti udžbenik prepun netačnih i nevješto konstruisanih informacija, koji, usto, nije privlačan učenicima i učenicama?

Ostavljam pitanja na stranu i čitam: Rečenica koja ima samo subjekat i predikat naziva se jednostavna neproširena rečenica. Rečenica koja osim subjekta i predikata ima i riječi koje ih dopunjuju naziva se jednostavna proširena rečenica. To su proste rečenice... Zastajem! Opet pitanje! Može li prosta rečenica biti prosta neproširena ili mora biti jednostavna? Je li jednostavno nešto sasvim drugačije od prosto ili je prosto postalo previše prosto da bi se spominjalo u udžbeniku? Totalno sam zbunjen! Kako li je tek onima koji moraju učiti iz ovakvog udžbenika?

Najnovije

Zapisi iz učionice

Možda jesam najlošiji nastavnik, ali mogu raditi na sebi

Mirza Ahmetović

Drama ili lakrdija

Nenad Veličković

Mali test za nastavnike, a može i za roditelje

Gospođa direktorka

Anes Osmić

Šta sve ne znamo o našim učenicama i učenicima

Osmaši iznenadili stavovima o kažnjavanju i školovanju kod kuće

Nastavnica koja čeka godišnji

Profesorica Tatjana Jurić, jedna od najboljih sa prostora bivše Jugoslavije

Stereotipi su prvi korak ka netoleranciji

Sandra Josović