Odgojni aspekti

Zapisi iz učionice

Problematični đaci

Mirza Ahmetović

28.08.2019

Na kraju časa javlja se jedna učenica i moli me da ponovim naslov knjige koju sam im prepričavao, te pažljivo zapisuje u svoju svesku.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Predajem novu lekciju već duže od pola časa. U pitanju je gramatika, monotono i teško svarljivo za moje učenice i učenike. Čas se sveo na klasično predavanje uz razgovor, pisanje rečenica na tabli i slično. Nekoliko učenika od početka pokazuje nezainteresovanost za ono što pokušavam da im približim i objasnim. Među njima prednjači učenik kojem je često dosadno na mojim časovima. Pokušavam ga na razne načine privoliti da nešto radi na času. Mnogo voli pričati sa svojim prijateljima dok nešto objašnjavam ili dok neko drugi govori. Naravno, ne mogu svi biti mirni kao bubice (čak mislim da ne bi bilo dobro kad bi svi bili takvi), ali sjećam se kako sam se nekada ljutio na đake koji svoje nezadovoljstvo ispoljavaju uznemiravanjem drugih, vrpoljenjem i pričom. Dugo sam iznalazio metode da riješim takve probleme. Na kraju sam shvatio da je najveći problem bio što sam takve situacije uopće smatrao problemima. Sram me kad se sjetim kako sam znao nemirne đake prozvati, postaviti nekoliko pitanja i upisati jedinicu u dnevnik. Tada bi oni nastavili po svom ili bi čak bili gori nego do tada. Uspijevao sam iz njih izvući samo ono najgore: drskost, nepristojnost i bijes. Možda sam i vlastiti bijes prenosio na svoje učenike.

Pomislim kako bih sada mogao iskoristiti priliku i poučiti ih nečemu korisnom. Prozovem dotičnog učenika i zamolim ga da ustane. Kažem mu da ponovi ono o čemu smo govorili na današnjem času. Šuti. Muk vlada u cijelom razredu, vjerovatno zato što nisu naviknuti na ovakve scenarije na mojim časovima. Pitam ga koju ocjenu je zaslužio. On slobodno odgovara da je to jedinica. Čak još nekoliko njih potvrđuje isto.

Počinjem da pričam priču. Riječ je o jednom Francuzu koji se zvao Žan Valžan, a glavni je lik romana Jadnici francuskog pisca Viktora Igoa. Bio je devetnaest godina u zatvoru zbog krađe hljeba, a zatvor ga je učinio još gorim lopovom. Tako, kad je konačno pušten na slobodu, ne osjeća pozitivnu promjenu u svom karakteru, a to ne osjeća ni okruženje u kojem se našao. Dolazi u jedno malo mjesto i tu ga zatiče noć. Iako ima nešto novca, niko ga ne želi primiti da prenoći jer znaju da je bivši robijaš. Luta gradom sve dok ne nabasa na kuću lokalnog biskupa. Iznenađen je kada ga biskup, bez razmišljanja, iako zna ko je i šta je, primi kod sebe na konak. Povrh svega, daje mu najbolju sobu i najmekši krevet za spavanje. Zatim naređuje da se na sto iznese bogata trpeza i najskupocjeniji pribor za jelo. Žan Valžan odlazi na počinak s mišlju o skupocjenom priboru za jelo te odlučuje napustiti biskupovu kuću prije jutra. Usred noći ustaje, kupi srebrno posuđe i iskrada se iz kuće. Biskup je, rano ujutro, nešto radio u bašti kada su žandari doveli Žana Valžana pred njega s pitanjem da li je dragocjeno posuđe njegovo.

Da, posuđe je moje, odgovara biskup, ali sam ga poklonio ovome čovjeku na rastanku!

Žan Valžan ne može da vjeruje šta se desilo. Žandari ga puštaju da ide, a u rukama mu je vreća sa srebrnim posuđem koje je prethodne večeri ukrao od biskupa koji mu to sve sad poklanja. Zbunjeno odlazi prema kapiji, a biskup ga moli da malo sačeka. Vraća se u kuću, donosi još dva srebrna svijećnjaka i trpa ih u ruke zbunjenom Valžanu, bivšem robijašu.

Ne zaboravi da si mi obećao da ćeš se ovim blagom poslužiti da postaneš pošten čovjek!, reče sveštenik. Ti ne pripadaš više zlu, već dobru!

Žan Valžan je otišao s vrijednim poklonom koji je kasnije pretvorio u fabriku i blagostanje za veliki broj ljudi. Oni su, zahvaljujući njemu, pronašli bolji život.

Završavam priču i gledam svoje đake. Pod velikim su dojmovima i očito je da im se priča dopala. Skoro da su zaboravili kako je do nje došlo. Podsjećam ih, obraćajući se nemirnom učeniku.

Postupit ću kao biskup iz priče i oprostit ću ti. Neću ti upisati jedinicu koju si zaslužio. Od tebe očekujem da pokušaš promijeniti svoje ponašanje i da doneseš neku vrstu dobra sebi i onima koji te okružuju!

Učenice i učenici su još uvijek pod dojmovima priče koju su čuli. Siguran sam da su shvatili poruku, ali želim još razgovarati s njima o tome. Pitam ih koja je, prema njihovom mišljenju, najznačajnija poruka ove priče i kako to možemo povezati s onim što se desilo na današnjem času. Zaključak je da dobročinstvo može izroditi mnogo novog dobra, dok loše ophođenje prema drugima rađa isključivo mržnju i netrpeljivost, te ljude čini lošima.

Otkad radim u školi postavljam sebi pitanje kako izaći nakraj s lošim postupcima i ponašanjem pojedinih učenica. Da li je problem isključivo u njima ili je nešto i do mene? Kako se postaviti prema učeniku u konfliktnim situacijama? Postoji li idealan metod za rješavanje takvih problema? Gdje se uči o tome?

Ono što sam do sada uspio naučiti jeste da je najveća odgovornost za sve što se na času dešava na samoj nastavnici ili nastavniku. Vrlo malo je na učenicima, roditeljima, upravi škole, ministarstvu, općem društvenom stanju. Dok sam razloge tražio u drugima, osjećao sam isključivo ljutnju i bijes. Rješenje bi, dakle, moglo biti u nama samima i u običnom razgovoru.

Sjećam se kako sam nekada, u razgovoru sa kolegicama i kolegama, đake koji su nemirni na času nazivao problematičnima. Danas sam siguran da ne postoje problematični učenici. Postoje samo oni koje zahtijevaju trenutak pažnje, mole da se neko okrene prema njima i upita može li im kako pomoći. Ta pomoć se, u najviše slučajeva, svodi na kratki razgovor. Važno je da u određenim situacijama skinemo maske nastavnika i da budemo obični ljudi koji su spremni da nekoga sačekaju. Istovremeno moramo nakratko zaboraviti da stojimo ispred učenika, već u njima vidjeti ljude ravne sebi, koji se nalaze u periodu života što pred njih stavlja bezbroj pitanja bez odgovora i periodu u kojem ih (prema njihovom osjećaju) niko ne može razumjeti.

Na kraju časa javlja se jedna učenica i moli me da ponovim naslov knjige koju sam im prepričavao, te pažljivo zapisuje u svoju svesku. Gledam onog učenika i zamišljam kako bi super bilo da se baš on javio i pitao za naslov. Međutim, motivacija za čitanje je daleko složeniji problem od ovoga koji sam problematizirao u tekstu. Da je čitanja više – i lijepog ophođenja prema drugima bi bilo mnogo više. Možda je i čitanje jedno od rješenja?!

Najnovije

Treba li više ikome oštrač

Vrata na kojima piše s. z. r. Oštrica

Irhad Suljić

Filozofija na baušteli, šesnaesti čas

Neki od izvora spoznaje

Ferhat-beg Vuković

Filozofija na baušteli, petnaesti čas

O izvorima filozofije – ekstaza, religija, umjetnost, znanost i svakodnevni život

Ferhat-beg Vuković

Filozofija na baušteli, četrnaesti čas

Šta je moral?

Ferhat-beg Vuković

Neuspio pokušaj edukacije

Vuk, Petrol i Vitapur

Nenad Veličković