Kad porastem biću…

Siromah

04.10.2011

Ja ću nositi blijedu majicu, poderane hlače i bit ću siromah, kaže mi jedanaestogodišnjak

U druženju učenika i nastojanju da se međusobno motiviraju, ne nužno da uče, nego da se zainteresiraju za nešto: da budu efikasni i dobri u nečemu što vole - spontano smo osmislili svoj pristup. Krenemo od klišejskog pitanja šta žele biti kad porastu, na koje onda svi nastojimo dati odgovor. Svoj stav prvo iznese onaj ko je taj dan „na tapeti“, a onda i ostali. U pravilu: kolege se na druženju međusobno nahvale, istaknu sve vrline, često i preuveličaju (uostalom, sutra će oni biti na redu, pa valja zaraditi), mane ostavimo po strani. Onda oni „na tapeti“ zaborave nestašluke, pomalo ih se zastide, jer obično budu junaci dan ili dva. Nekad to bude simpatična, pa čak i korisna analiza, poneko zaista prepozna nešto čega ostali nisu bili svjesni, a nekad se samo dobro nasmijemo, ali onoliko koliko nam onaj „na tapeti“ dopusti.

I da, već nam dobro ide. Imamo dosta planova: jednog cjepača drva, jednog kopača kanala, petero nastavnika, učiteljicu, dvoje pravnika, ekonomisticu, pjesnikinju, pijanistu i kompozitora, glumca, slikara, tri političara, jednog premijera, dvoje direktora, čak dva predsjednika države (koji inače tvrde da je za uspjeh države potrebna sloga i potpuno su uvjereni da bi oni znali napraviti da nam bude bolje; obećali smo, za 6-7 godina, svi ćemo glasati za njih)... I tako, jednom sedmično, u toj igri, tražimo nove kandidate i pokušavamo otkriti njihove talente, vrline, želje, sklonosti... A oni se onda užive u ulogu pa nam ponekad drže govore, predaju lekcije, pjevaju, glume, čitaju napisano...

„Ja ću nositi blijedu majicu, poderane hlače i bit ću siromah“ – kaže mi jedanaestogodišnjak koji je „na tapeti“. Inteligentan dječak koji malo uči, ali efikasno misli, pa mu ne ide loše. Sin rastavljenih roditelja, iz porodice problematičnih međuodnosa, gdje su svađe sastavni dijelovi svakodnevice. On je dječak koji zna da je neizvjesno hoće li mu ko moći platiti fakultet! On je dječak koji voli svoga oca, ali zna da baš i ne želi biti to. Neće on, kaže, biti ni doktor, ni pravnik, ni ekonomista, ni nastavnik... Neće on da bude političar i da laže i petlja i soli ljudima pamet. Neće on ni da bude rudar, ni kopač kanala, ni cjepač drva. Neće on ni da njemu sole pamet. Neće biti ni prosjak. Neće imati ni ženu ni djecu...

I ostavi me bez riječi. Spasi me zvono. Poslije o tome ne želi razgovarati, a mene progoni spoznaja da u ovoj zemlji ima djece, dobre, neiskvarene, inteligentne, koja potpuno osviješteno u jedanaestoj godini sanjaju da budu siromasi jer vjeruju da je to jedini način da ne povrijede i da ne budu povrijeđeni.

Melisa Kapić