Nastavnička pitanja

Zapisi iz učionice

(Ne)spremnost nastavnika

Mirza Ahmetović

18.06.2020

Učenici su dobijali zadatke otkucane u Wordu, kvizove, prezentacije za rad u učionici, rukom ispisan tekst, videolekcije sa YouTubea, igrice i tako dalje.

Foto: Pearl PhotoPix / Shutterstock.com

Online nastava je pri kraju. Primijetim umor kod svojih đaka. Nema više onog elana, odbrojavanja do početka časova. Mnogo se raduju kada se neko od nastavnica i nastavnika sjeti da im pošalje samo pozdrav umjesto lekcije za taj dan. Razgovaram s njima i kažu mi da im je teško da stignu da urade sve što nastavnici od njih traže, pa još i da to svima pošalju. Tako se desi da mnogi od njih i ne urade sve ono što se traži, ali nemaju nikakvo jasno obrazloženje zašto im se to dogodilo. Mi, nastavnici, odmah osuđujemo, kvalifikujući ih lijenim i nezainteresovanim.

Da li je baš tako – zapitao sam se i pokušao da odgovorim na to pitanje. Vjerujem da ima đaka i njihovih roditelja koji zanemaruju školu otkad je došlo do obustave redovne nastave, ali ne možemo razloge eventualnog neuspjeha ovog eksperimenta zvanog online nastava natovariti samo i isključivo na pleća učenika i njihovih roditelja. Šta je sa nastavnicima koji u svemu tome nisu uspjeli da se snađu, ali i koji su uzroci tog nesnalaženja?

Djeca su mi se najčešće žalila na obimne zadatke, zatim na probleme sa pristupom dokumentima koje su im nastavnici slali, na neprilagođenost zadataka i na nemogućnost razumijevanja lekcija. Ja kao razrednik nisam mogao utjecati na to da se ovi problemi riješe ili barem ublaže. Najviše što sam mogao da učinim bilo je da o problemima obavijestim nastavnice kojih se to tiče. Čini mi se da se ona raznolikost pristupa u učionicama ovdje drastično umnožila i došla do izražaja, tako da je đacima to predstavljalo ogromnu prepreku. Dobijali su zadatke otkucane u Wordu, prezentacije pripremljene za rad u učionici, rukom ispisane stranice teksta vezanog za određene oblasti i gradivo koje je potrebno naučiti, videolekcije sa YouTubea, kvizove, igrice itd. Sve to je kod velikog broja učenika izazvalo ogromnu konfuziju i nisu mogli obraditi te raznovrsne informacije i prihvatiti ih na pravi način.

Učenici sedmog razreda, naprimjer, imaju četrnaest predmeta. Svi oni, pa i tjelesni i zdravstveni odgoj, pretvorili su se u teoretsku nastavu. Učenice čitaju, prepisuju i rješavaju razne zadatke, ponekad gledaju videolekcije ili igraju edukativne igrice, ali teško u svemu pronalaze motiv za predan rad.

Do obustave nastave došlo je iznenada i vlasti (ministarstva za obrazovanje) se uglavnom nisu potrudile da odvoje vrijeme za obuku nastavnica i pripremu đaka na potpuno novi oblik nastave. Ona je doslovno preseljena na internet, a instrukcije nastavnicima svodile su se na izbor jedinstvene platforme putem koje će se odvijati nastava, na nivou svake škole posebno, gdje je u većini slučajeva pobijedio Viber i pored toga što je to najlošija opcija, te na način ocjenjivanja i zaključivanja ocjena, čime je zapravo ponovo udareno na dignitet nastavnika koji su se osjećali poniženima jer im se dira u ono što je glavni motivator klasičnog učenja – ocjena. Naime, nastavnici su, prvenstveno mislim na Zeničko-dobojski kanton, dobili instrukciju da djeci zaključe identične ili više ocjene u odnosu na polugodište, sa napomenom da nijedan đak ne smije imati zaključenu jedinicu.

Indolentnost Ministarstva i Pedagoškog zavoda izazvala je neku vrstu revolta kod jednog dijela nastavnika. Smatrali su da ne trebaju samostalno učiti kako da svoju nastavu presele na internet, jer je neko bio dužan da ih tome nauči. Također, neki od njih su se bunili i zbog toga što moraju koristiti vlastite resurse: kompjuter, internet ili struju, jer su sve to nadležni trebali da obezbijede. Niko nije pitao nastavnike da li imaju uslove za rad od kuće niti da li su sposobni za izvođenje ovakve vrste nastave.

Nego, kakvo je to znanje zahtijevala online nastava? Bilo je potrebno posjedovati osnovni nivo informatičke pismenosti, dakle znati koristiti osnovne programe Office paketa, imati e-mail adresu i znati se koristiti internetom. U prednosti su oni koji razumiju engleski jezik jer se tada otvara cijeli jedan okean mogućnosti primjene raznovrsnih i zabavnih internet-alata u nastavi. Značajna je i činjenica da se većina sadržaja kreiranih za potrebe online nastave može upotrijebiti i u učionici. Vrlo lako je, dakle, problem mogao postati prednost za sve nas. Stvorene su potrebe za novim učenjem i na nama je bilo da li ćemo ih prigrliti ili odbaciti tražeći opravdanja. Nastavnici bi trebali biti oni koji ponajviše teže za novim saznanjima i novim pristupima, jer to nove generacije zahtijevaju.

Sve ovo vrijeme pitao sam se šta je to domaća zadaća koju đaci dobiju. Zar se nastava, osim na internet, nije preselila i u domove naših učenika i učenica? Zamislite kako je teško bilo jednom učeniku zamisliti sebe u školi, pa uraditi i prepisati cijelu lekciju iz svakog predmeta posebno; zatim se, u mislima, preseliti nazad kući odakle, inače, nije ni mrdnuo, pa učiti ono što u školi nije stigao da nauči, i još na sve to raditi i zadaću. Da li je zadaća, kao zaseban dio nastave, zaista bila neophodna tokom online nastave? Je li bilo moguće organizovati čas tako da on u cijelosti bude neka vrsta domaće zadaće?

Online nastava je zasad završena. Međutim, šta ako se ponovo pojavi potreba za njom? Čitam da se u Hrvatskoj već pripremaju, pa su ozbiljno pristupili planiranju online nastave za sljedeću školsku godinu. Kod nas se vjerovatno opet neće ništa poduzimati, a onda ćemo tražiti krivce za neuspjeh i nezadovoljstvo i sve tako ukrug.

Najnovije

U Bosni i Hercegovini ne postoje kriteriji za izbor udžbenika

Analiza treba dati odgovore, a ne praksa

Edina Međić

Udžbenička politika za novu školsku godinu

Ivica Vanja Rorić: Više gube djeca nego izdavači koji ostaju bez posla

Rubina Čengić

Izazovi nastavničke profesije

Nije lako zapamtiti sva nova imena u razredu, ali i za to postoji način

Amna Dervišagić

Sjajni rezultati gimnazijalki iz Bosanske Krupe na takmičenju Owlypia

Mogle bi ići u drugi krug, ali...

Amna Dervišagić

Profesionalni život jedne prosvjetarke

Sve što se ne vidi

Maksuda Muratović