Istorija/Historija/Povijest

Zemlja koja ima ovakve istoričare ne treba da brine za svoju prošlost

05.10.2011

Udžbenici istorije/historije/povijesti pripremljeni prema tri nastavna plana i programa (NPP) događaje iz bliže prošlosti po pravilu opisuju na različite načine. I na primjeru koncentracionog logora Jasenovac možemo vidjeti kako se kroz udžbenike budućim naraštajima serviraju različite varijante „istine“

Prema srpskom NPP o Jasenovcu se uči u petom razredu devetogodišnjeg obrazovanja, a u udžbeniku Poznavanje društva 5 postoji poseban podnaslov „Zločini ustaša i Jasenovac“. Kratak tekst u kojem su ključne riječi „nemilosrdno ubijanje Srba“, „prevođenja u katoličanstvo“ i „protjerivanje sa vjekovnih ognjišta“. U udžbeniku istorije 9, učenicima su detaljnije opisani uslovi života Srba, Jevreja i Roma u toku okupacije. Pobrojani su logori u NDH: Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Koprivnica, Rab, Pag i Molat. Navodi se i brojka ubijenih: „oko milion ljudi, većinom Srba, Jevreja i Roma“. Lekciju prati i poseban tekst na margini „Jasenovac – najveći grad mrtvih“, ilustriran fotografijama mučenja civila i sa mrtvim tijelima. Tekst se završava konstatacijom da se „Jasenovac duboko ukorijenio u istorijsko pamćenje srpskog naroda. Iako pravoslavna vjera ne poziva na osvetu, ne smije se zaboraviti da je Jasenovac bio najveće gubilište srpskog, jevrejskog i romskog naroda od njihovog doseljavanja na Balkan.“

Udžbenici povijesti po hrvatskom NPP postupke ustaškog režima i logor Jasenovac ne poriču, ali je primjetna nešto blaža leksika, pa tako izraz „ubijanje i protjerivanje Srba“ zamjenjuje „represivna politika prema nehrvatskom stanovništvu“. Koncentracioni logori se definišu kao„najteži oblik represije“, u kojima su logoraši „(Židovi i ostali, ponajviše Srbi) bili izvrgnuti teroru“, a u njima su živote izgubili „deseci tisuća ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti“. Konkretnije, u udžbeniku se navodi i da je „prema posljednjim istraživanjima“, u logorima „ubijeno ukupno 72 tisuće ljudi“, „oko polovice bili su Srbi, dok su ostalo bili Židovi, Hrvati, bosansko-hercegovački muslimani i Romi“. Tekst se nastavlja osudama velikog broja hrvatskih građana nasilja nad svojim sugrađanima, u čemu su najviše prednjačili „mladi naraštaji i Crkva“. „Kao jedan od najvećih protivnika ustaškog terora isticao se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac“, koji je „osudio Jasenovac kao veliku sramotu hrvatskog naroda“.

U udžbeniku Historija 8 (Bosanska knjiga), Jasenovac se pominje u lekciji „Život pod fašističkom okupacijom“ , kao jedan od najzloglasnijih logora uz Dahau, Aušvic, Treblinku i Mathauzen. U lekciji „BiH u okviru NDH“ navodi se kako su se „Srbi, Jevreji i Romi našli na udaru ustaške vlasti koja ih je htjela istrijebiti“. Detalja o koncentracionim logorima nema. O odnosu Bošnjaka prema ustaštvu navodi se kako se „jedan dio Bošnjaka stavio na stranu NDH, ali kod većine Bošnjaka vladalo je nezadovoljstvo zbog ustaških zločina nad Jevrejima, Srbima i Romima“.

Uz dužno poštovanje i pijetet prema svim žrtvama Jasenovca, filmskim rječnikom rečeno, srpska djeca gledaju „hard core“ varijantu istorije sa dokumentarnim, brutalnim scenama nasilja, hrvatska djeca gledaju „soft core“ povijesni film sa ušminkanom produkcijom, dok bošnjačka djeca gledaju crtani film sa elementima historije, čija se radnja dešava u zemlji Niđeveziji.

E. Kurtović