Odgojni aspekti

Moral i (kozm)etika

Per prevara ad astra

Osman Zukić

23.07.2020

Simuliranje je stvar redovne prakse na fudbalskim terenima. Ko zapravo nauči jednog fudbalera da laže i simulira – da li ta drugačija vrsta treninga kreće već u školama fudbala?

Foto: Trenutak u kojem Roben na utakmici između Holandije i Meksika, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, simulira faul

To­kom je­dne od uta­kmi­ca ovo­go­diš­njeg Svjet­skog prven­stva u Bra­zi­lu, za­po­dje­li smo raz­go­vor o tome ko i u ko­jem tre­nut­ku igra­ča na­uči da si­mu­li­ra fa­ul, pe­nal, po­vre­du, itd.?! Gle­da­li smo odra­sle mu­škar­ce ka­ko pa­da­ju kao da je fu­dbal­ski te­ren oba­la Nor­man­di­je na dan D, svje­do­či­li smo kra­đa­ma vre­me­na, op­stru­kci­ji igre i vjer­skim ču­di­ma u ko­ji­ma umi­ru­ći ra­nje­ni­ci sa no­si­la us­ta­ju pre­po­ro­đe­ni (va­ljda to­me slu­že one mo­li­tve pri is­trča­va­nju na te­ren). Ka­kve ve­ze to sve ima sa fer-ple­jom, sa igrom, sa spor­tom i gdje tra­ži­ti kriv­ca za taj po­re­me­će­ni sis­tem vri­je­dnos­ti?

Uči­ni­lo mi se lo­gi­čnim kre­nu­ti od po­čet­ka: od ško­la fu­dba­la.

 

Iz ugla biv­šeg fu­dba­le­ra

Biv­ši fu­dba­ler, osni­vač i vo­di­telj Ško­le fu­dba­la Bu­ba­ma­ra, Pre­drag Pa­šić, ka­te­go­ri­čno izjav­lju­je da dje­ca u nje­go­voj ško­li uče i usva­ja­ju fa­ir­play, fu­dbal bez la­ži, si­mu­li­ra­nja, ba­zi­ran na uni­ver­zal­nim vri­je­dnos­ti­ma i na­če­li­ma spor­ta:

Dje­cu ni­ka­da ne uči­mo va­ra­nju, bez ob­zi­ra na sve. Si­mu­li­ra­nje fa­ula ili pe­na­la je va­ra­nje, ne­do­li­čno po­na­ša­nje i la­ga­nje, a na­ma u in­te­re­su ni­je da ima­mo u ti­mu ili ko­le­kti­vu va­ra­li­cu i pre­va­ran­ta. Sa si­gur­noš­ću mo­gu tvrdi­ti da se igra­či si­mu­li­ra­nju ne uče u fu­dbal­skim ško­la­ma, ne­go tek ka­sni­je.

Ka­da fu­dba­le­ri po­či­nju la­ga­ti? Da li u tre­nut­ku ka­da od njih to za­tra­že kla­di­oni­ce, spon­zo­ri, tre­ne­ri, klub?

Sa­vre­me­ni fu­dbal trpi ja­ko mno­go si­mu­li­ra­nja i ono ima ra­zlog u dvi­je stva­ri: ogro­man pri­ti­sak s ko­jim se su­oča­va­ju pro­fe­si­onal­ni fu­dba­le­ri, te ka­ra­kter ono­ga ko­ji si­mu­li­ra. Da­kle, si­mu­li­ra­nje ne­ma izra­zi­te ve­ze ni­ti sa tre­ne­ri­ma, ni­ti sa ško­la­ma, ni­ti sa klu­bom.

Ka­ra­kter je­dnog spor­tis­te ni­je sa­mo ka­ra­kter ko­ji se ra­zvi­ja na tre­nin­zi­ma. Nje­ga obli­ku­je i ško­la i druš­tvo i ro­di­te­lji i pri­ja­te­lji. Ako je ne­ko va­ra­li­ca, tre­ner mu mo­že sto pu­ta go­vo­ri­ti da ne va­ra, on će opet va­ra­ti. Ali da­nas va­ra­li­ce igra­ju fu­dbal, kao i uvi­jek, sa­mo je sa­da taj fu­dbal mno­go bo­ga­ti­ji od onog ko­ji sam ja igrao se­dam­de­se­tih.

Pre­drag Pa­šić je imao bo­ga­tu fu­dbal­sku ka­ri­je­ru u Ju­go­sla­vi­ji, a ka­sni­je i u Nje­ma­čkoj. No­sio je dres re­pre­zen­ta­ci­je, a na­kon što je oti­šao i mi­ro­vi­nu, otvo­rio je ško­lu fu­dba­la i ga­le­ri­ju. Na pi­ta­nje za­što ga­le­ri­ja, kad biv­ši fu­dba­le­ri ugla­vnom ra­de ku­po­pro­da­ju ne­kre­tni­na i otva­ra­ju res­to­ra­ne, od­go­vor je bio kra­tak – da ni­sam bio fu­dba­ler, bio bih sli­kar.

Me­đu­tim, ovo ma­lo is­tra­ži­va­nje ni­je se mo­glo za­us­ta­vi­ti ov­dje; oti­šao sam na tre­ning. Tre­ne­ri se ugla­vnom sla­žu u kon­sta­ta­ci­ji da si­mu­li­ra­nje do­la­zi iz že­lje da se pos­ti­gne što bo­lji re­zul­tat ili je to po­ku­šaj da se su­par­nik pre­va­ri.

 

Dje­ca se ne uče bi­ti va­ra­li­ca­ma

Tre­ner Ner­man Ća­tić ve­li da je da­naš­nje po­na­ša­nje dje­ce za­pra­vo po­slje­di­ca ono­ga što gle­da­ju i od ko­ga uče:

De­ša­va­lo mi se da dje­ca si­mu­li­ra­ju i va­ra­ju to­kom uta­kmi­ca, iako ih ni­ka­da to­me ni­sam učio, ni­ti ih to­me uči bi­lo ko od ko­le­ga. Na­ma ni­je u in­te­re­su da ima­mo va­ra­li­ce. Ja­sno nam je da dje­ca va­ra­ju za­to što gle­da­ju ka­ko pe­nal si­mu­li­ra­ju i igra­či po­put Su­are­za, Rob­be­na ili Ibra­hi­mo­vi­ća. Te­ško je to dvo­je po­mi­ri­ti – ono što ra­de nji­ho­vi uzo­ri i ono če­mu ih mi uči­mo. Kao biv­ši fu­dba­ler, mi­slim da si­mu­li­ra­nje pro­izi­la­zi iz pri­tis­ka da se pos­ti­gne što bo­lji re­zul­tat. Jer fu­dbal­ska pra­vi­la su ta­kva da su­di­ja pro­ci­je­ni da li igrač si­mu­li­ra, i ta­ko pos­to­ji šan­sa za pre­va­ru. Igra­či su svje­sni da ne­ka­da mo­gu pre­va­ri­ti i oda­tle im po­tre­ba za tim.

Ama­r Osi­m, me­na­džer FK Že­lje­zni­čar, ci­je­loj pri­či do­da­je no­vu per­spe­kti­vu: Tre­ne­ri ni­ka­da ne­će od igra­ča tra­ži­ti da si­mu­li­ra­ju. Si­mu­li­ra­ju ugla­vnom ve­li­ki i do­bri igra­či, jer su čes­to izlo­že­nu fi­zi­čkim uda­ri­ma, a kad su već izlo­že­ni toj vrsti na­po­ra, on­da to u mo­men­ti­ma po­ku­ša­va­ju is­ko­ri­s­ti­ti. U smi­slu: kad me već uda­raš i čes­to pro­đeš ne­kaž­nje­no zbog to­ga, daj da pro­bam do­bi­ti pe­nal ne­ka­da ra­di to­ga. U sva­koj eki­pi ima­ju je­dan ili dva igra­ča ko­ji si­mu­li­ra­ju i oni čes­to do­no­se lo­še svo­joj eki­pi, jer su­di­je na­uče da oni si­mu­li­ra­ju i on­da im ne svi­ra­ju fa­ul ni ka­da fa­ul za­is­ta jes­te. (pri­mjer Rob­be­na i Bayer­na) Va­ra­nje u fu­dba­lu je na­pros­to po­slje­di­ca izbo­ra igra­ča, nje­gov ne­ki po­riv i po­tre­ba da na­pla­ti to što je stal­no na uda­ru.

 

Ja­sna Baj­re­kta­re­vić: Ne pos­ta­je se Me­si s mar­kom u dže­pu.
Mo­ra­ju pos­to­ja­ti kri­te­ri­ji i ne mo­že se to­li­ko nov­ca vrti­ti u je­dnom se­kto­ru, a ta­ko ma­lo u dru­gom. Da­nas i su­per­ta­len­ti­ra­ni spor­tis­ta mo­ra ulo­ži­ti ogro­mna sred­stva da bi na­pre­do­vao, jer se Me­si ne mo­že pos­ta­ti s mar­kom u dže­pu. I to je ogro­man pri­ti­sak na di­je­te, ro­di­te­lje i druš­tvo. Mo­ra­mo pos­ta­vi­ti kri­te­ri­je jer gu­bi­mo ide­ju spor­ta, ona­ko ro­man­ti­čnu ka­kvom je za­miš­lja­mo.

 

Al­mir Agan­spa­hić, ju­ni­or FK Sa­ra­je­vo, naj­bli­ži je mjes­tu do­ga­đa­ja. On svje­do­či:

Nas­to­jim da ne si­mu­li­ram na te­re­nu i ni­ka­da ni­je­dan tre­ner to ni­je tra­žio od me­ne. Sa dru­ge stra­ne, u po­tpu­nos­ti ra­zu­mi­jem za­što je va­ra­nje na te­re­nu sas­ta­vni dio igre, jer se ne­ka­da va­ra­njem mo­že pos­ti­ći do­bar re­zul­tat. Ne oprav­da­vam, ali ra­zu­mi­jem. Ša­li­mo se na tre­nin­gu i ka­že­mo da je i Ma­ra­do­na pre­va­rio i ta­ko ste­kao sla­vu. Si­mu­li­ra­nje je mo­me­nat. Iz is­kus­tva znam da on ni­je pre­dvi­dljiv, jer je ne­mo­gu­će da igrač izla­zi na te­ren i ka­že – da­nas ću si­mu­li­ra­ti pe­nal. To do­đe sa­mo od se­be. De­si se mo­me­nat u ko­jem si pre­trpio bla­gi uda­rac, okre­nut si pre­ma go­lu, su­di­ja ti je iza le­đa, on­da taj mo­me­nat po­ku­šaš is­ko­ris­ti­ti. I to ne za­to što že­liš, ne­go te na­pros­to po­ne­se, jer že­liš po­bi­je­di­ti.

Agan­spa­hić je ne­da­vno odi­grao i prvu uta­kmi­cu za prvi tim Sa­ra­je­va, što je, pre­ma nje­go­vim ri­je­či­ma, ja­ko te­ško za­slu­ži­ti.

U fu­dba­lu ima ra­zo­ča­re­nja i sva­ki izos­ta­nak iz igre je ra­zo­ča­re­nje. Ne­ko se zna s tim no­si­ti do­bro, a ne­ko ni­ka­ko. To mo­že bi­ti izu­ze­tno jak pri­ti­sak na ljud­ski or­ga­ni­zam. Osim što se is­crplju­je fi­zi­čki, pro­živ­lja­va­mo i odre­đe­nu vrstu stre­sa, jer na­pros­to že­li­mo mno­go, a do­bi­ja­mo ja­ko ma­lo.

 

Slika 1
Predrag Pašić, prvi čovjek Bubamare

 

A što je to što se že­li do­bi­ti fu­dba­lom?

U mo­joj do­mo­vi­ni ne­ma per­spe­kti­ve. Za­vrša­vam gi­mna­zi­ju i ne znam šta bih ra­dio po­sli­je. Pos­ta­vio sam se­bi cilj da za­ra­đu­jem od fu­dba­la. Po­čeo sam tre­ni­ra­ti sa šest go­di­na i tre­ni­rao sam iz lju­ba­vi. I da­nas ima is­te lju­ba­vi, ali je­dna­ko to­li­ko i že­lje da uđem u svi­jet pro­fe­si­onal­nog fu­dba­la i obe­zbi­je­dim se­bi egzis­ten­ci­ju, jer ju je dru­ga­či­je te­ško ov­dje obe­zbi­je­di­ti.

Fu­dbal vo­lim i fu­dba­lom mi i po­či­nje i za­vrša­va dan, ali fu­dbal do­no­si i mno­go nov­ca. On­da to dvo­je ni­je lo­še is­ko­ris­ti­ti. Pra­vi fu­dba­le­ri ne va­ra­ju, oni vo­le da se igra­ju, a igra je su­šti­na. Za­što se svi Bra­zil­ci na kra­ju iz Evro­pe pre­se­le u Bra­zil? Jer že­le da se igra­ju, a u Bra­zi­lu im to naj­bo­lje ide. Na­kon što su za­ra­di­li u Evro­pi.

 

Ko va­ra ne bo­ji se gla­di

Si­mu­li­ra­nje i va­ra­nje po­či­nje ka­sni­je, kad igra­či uđu u go­di­ne ju­ni­ora, kad ih se već ska­uti­ra, kad im je sta­tis­ti­ka va­žna i ka­da shva­te da ih mo­žda je­dna pre­va­ra mo­že odves­ti u prvi tim. To je već bi­znis, a ne fu­dbal, ka­že ro­di­telj Da­li­bor To­pić, dok pra­ti­mo tre­ning nje­go­vog si­na. Tre­ne­ra sam za­mo­lio da bu­de is­kren sa mnom i da mi ka­že da li moj sin ima da­ra za fu­dbal, jer ako ne­ma, ne že­lim da se mu­či. A va­ra­nje u fu­dba­lu je is­to kao i va­ra­nje svu­gdje. Va­ra­nje je va­ra­nje i ono se ni po če­mu ne ra­zli­ku­je. Ne­ko va­ra na po­slu u kan­ce­la­ri­ji, ne­ko na par­ke­tu, ne­ko na in­ter­ne­tu. Va­ra­nje je sas­ta­vni dio ne­či­jeg ka­ra­kte­ra.

Moj sa­go­vor­nik je gra­fi­čki di­zaj­ner i ono či­me se ba­vi zo­ve bi­zni­som, kao i fu­dbal, te ka­že da nje­gov di­zajn ne tre­ba da se do­pa­dne nje­mu, ne­go nje­go­vom kli­jen­tu:

I u mom po­slu ima va­ra­nja, kao i u tvom. Da­naš­nji svi­jet nas uči da bu­de­mo va­ra­li­ce, a gdje ima vi­še nov­ca, ima i vi­še pre­va­ra. Znam da tre­ne­ri ne­će mom dje­te­tu re­ći da si­mu­li­ra, ni­ti će od nje­ga tra­ži­ti ne­što sli­čno, ali ra­zu­mi­jem da dje­ca si­mu­li­ra­ju jer to ra­de i nji­ho­vi ido­li. U ku­ći ga od­ga­jam da bu­de po­šten, ali šta će se de­si­ti ka­da odras­te i uđe u svi­jet u ko­jem je mno­go la­ži, za­is­ta ne znam.

 

Pre­drag Pa­šić: Če­mu uči ško­la fu­dba­la?
Dje­ca ko­ja su ta­len­ti­ra­na fo­ku­si­ra­ju se na ono u če­mu su naj­bo­lja. Ide­ja spor­ta je ra­zvoj ka­ra­kte­ra li­čnos­ti, po­se­bno u ko­le­kti­vnim spor­to­vi­ma. Di­je­te ko­je tre­ni­ra fu­dbal, po­či­nje se so­ci­ja­li­zi­ra­ti i tra­ži­ti svo­je mjes­to u gru­pi, u druš­tvu. Dje­ca se ta­ko for­mi­ra­ju kroz suo­dnos sa dru­gim lju­di­ma, jer li­je­vo kri­lo ne mo­že pos­ti­ći re­zul­tat bez na­pa­da­ča, i obrnu­to. Sport uči ure­dnos­ti i dis­ci­pli­ni.
Sport je kao so­ci­olo­ška po­ja­va vrlo in­te­re­san­tan, ali se ov­dje ko­ris­ti na ne­ga­ti­van na­čin vi­še ne­go na po­zi­ti­van. Obra­zo­va­nje bi na naj­bo­lji mo­gu­ći na­čin mo­glo da is­ti­če po­zi­ti­vne stva­ri u spor­tu, a sport bi ta­len­ti­ra­nom spor­tis­ti omo­gu­ćio da stje­če obra­zo­va­nje.
Druš­tvo je pos­tav­lje­no ta­ko da obra­zo­va­nje i sport ne­ma­ju kon­takt, što je ap­surd. Ne pos­to­ji ni­ka­k­va že­lja ni in­te­res da se obra­zo­va­nje i sport po­mi­re, a ima ja­ko pu­no to­ga što sport mo­že da­ti obra­zo­va­nju i va­spi­ta­nju. Sa dru­ge stra­ne, či­ne mi se pu­no bli­žim obra­zo­va­nje i sport, ne­go sport i kul­tu­ra, ka­ko se to kod nas tre­ti­ra. Za us­pjeh druš­tva, ne­op­ho­dno je da sport i obra­zo­va­nje bu­du za­je­dno. Tre­nin­zi fu­dba­la te uče da bu­deš od­go­vo­ran, po­šten i do­bar, a to­me bi tre­ba­lo da uče i ško­le.
Kad se po­ja­ve spon­zo­ri i ugo­vo­ri, on­da pro­fe­si­ona­lac odla­zi iz po­lja u ko­jem emo­ci­je do­mi­ni­ra­ju, ta­da gu­biš lju­bav i sa­ma ide­ja spor­ta pos­ta­je ne­što dru­go. Bra­zil­ski fu­dba­le­ri su po­ka­za­li šta zna­či iz­gu­bi­ti fu­dbal u nje­go­voj pri­ro­di. Ra­di se o igra­či­ma ko­ji su za ra­čun spon­zo­ra i ugo­vo­ra iz­gu­bi­li le­prša­vost igre i umje­tnost igra­nja.

 

Ro­di­te­lji tre­ba­ju sma­nji­ti oče­ki­va­nja i pri­ti­sak

Ka­ko su fu­dba­le­ri, tre­ne­ri i ro­di­te­lji ka­za­li da fu­dbal ne­ma otvo­re­nu ve­zu sa va­ra­njem, spor­tska psi­ho­lo­gi­nja, pro­fe­so­ri­ca Ja­sna Baj­ra­kta­re­vić pot­vrdi­la je is­to, ali je pri­ču us­mje­ri­la u dru­gom prav­cu:

Va­ra­nje je va­ra­nje i ono ne­ma ne­ka­kve ve­ze sa psi­ho­lo­gi­jom. Fu­dba­ler si­mu­li­ra na te­re­nu zbog to­ga što je la­žov i po­kva­re­na li­čnost, pa ko god da ga je na­učio ili na­tje­rao da bu­de ta­kav. To se naj­ma­nje do­ga­đa u ško­la­ma fu­dba­la, a naj­vi­še u sa­vre­me­nom fu­dba­lu i za­pra­vo je va­ra­nje po­slje­di­ca ono­ga što dje­ca že­le bi­ti – su­are­zi, ibra­hi­mo­vi­ći, i sl. A oni – va­ra­ju.

Raz­go­va­ra­li smo i o kon­cep­ci­ji da­naš­njih ško­la fu­dba­la i dru­gih spor­to­va, kao i ge­ne­ral­nom ure­đe­nju spor­ta u BiH.

Da­naš­njim ro­di­te­lji­ma su dje­ca ta­len­ti­ra­na za sve, a to ni­je do­bro. Ne mo­že je­dno di­je­te bi­ti i su­per ta­le­nat za fu­dbal, za ko­šar­ku, za odboj­ku, za te­nis. Ne­mo­gu­će je da bu­de – jer ni­je do­vo­ljno vi­sok, ni­je brz, ni­je spre­tan. Ali ako pla­ćaš ure­dno tre­nin­ge i sve što je po­tre­bno, on­da će ti tre­ner upor­no go­vo­ri­ti da ti je di­je­te ta­len­ti­ra­no, ka­že pro­fe­so­ri­ca Baj­ra­kta­re­vić i nas­tav­lja:

On­da, kad di­je­te uđe u go­di­ne pu­ber­te­ta, pa shva­ti da i ni­je baš ta­ko ta­len­ti­ra­no za fu­dbal ili ne­ki dru­gi sport, ta­da nas­ta­ne pro­blem, ra­zo­ča­re­nje pos­ti­gnu­tim. U tom tre­nut­ku sa njim ne­ma ko raz­go­va­ra­ti, jer u škol­stvu psi­ho­lo­zi ne ra­de svoj po­sao, jer ško­la fu­dba­la u ko­joj tre­ni­ra ne­ma psi­ho­lo­ga, jer ro­di­te­lji od svo­je dje­ce že­le ne­mo­gu­će, itd. Ta­da nas­ta­ju pro­ble­mi, lo­še ocje­ne, uli­ca, i di­je­te na dru­gi na­čin, čes­to po­gre­šan, na­do­kna­đu­je ne­us­pjeh ko­ji je pos­ti­gao sa­mo zbog či­nje­ni­ce da pre­ma nje­mu ni­su bi­li is­kre­ni.

 

Slika 2
Trening polaznika Škole fudbala Bubamara

 

Njen pri­je­dlog je da se sve vra­ti pod okri­lje for­mal­nog obra­zo­va­nja, pa da se dje­ca oda­tle ša­lju da­lje, gdje će brže na­pre­do­va­ti:

U na­šoj drža­vi ni­šta ni­je na čvrstim te­me­lji­ma, jer ne pos­to­ji ja­sno ure­đen sis­tem ko­ji bi imao svo­ju lo­gi­ku. U ovom slu­ča­ju lo­gi­čno je da pro­fe­so­ri spor­ta u osno­vnim ško­la­ma pre­po­zna­ju ta­le­nat i na­da­re­nost kod uče­ni­ka i pre­po­ru­ču­ju ro­di­te­lji­ma spor­to­ve ko­ji­ma bi se nji­ho­vo di­je­te mo­glo ba­vi­ti. To na­ra­vno ni­je slu­čaj sa­mo za sport, ne­go i mu­zi­ku i na­uku, i dr. Na­ra­vno da ni to ni­je ga­ran­ci­ja us­pje­ha, ali bi pro­ce­nat ne­us­pje­ha i ra­zo­ča­re­nja bio ma­nji.

Ta­ko nas je pi­ta­nje o to­me za­što fu­dbal­ske zvi­jez­de ni­je stid la­ga­ti na­oči­gled mi­li­ona lju­di do­ve­lo do po­re­me­će­n­og sis­te­ma druš­tve­nih vri­je­dnos­ti.

Sa­vre­me­ni fu­dbal po­ka­zu­je da rad se­le­kto­ra je­dne fu­dbal­ske re­pre­zen­ta­ci­je vri­je­di 20 pu­ta vi­še od rada je­dnog ne­uro­hi­rur­ga, bi­olo­ga, ma­te­ma­ti­ča­ra. Us­pjeh, sla­va, i bo­gat­stvo oči­to ne za­vi­se od stvar­nog do­pri­no­sa kva­li­te­tu ži­vo­ta lju­di, ni­ti su u di­rek­tnoj ve­zi s eti­čki is­pra­vnim pos­tu­pa­njem. To je po­ru­ka ko­ju dje­ca do­bi­ja­ju u ja­vnom pros­to­ru na sva­kom ko­ra­ku, a ko­ju se ško­la ne tru­di da pro­mi­je­ni ili ospo­ri, i za­to ne vi­de ni­šta ču­dno u po­ro­đaj­nim mu­ka­ma mu­ška­ra­ca na fu­dbal­skim te­re­ni­ma.

Na­pro­tiv, kla­nja­ju se bo­gu či­ja je ko­li­jev­ka sta­di­on.

 

Tekst Per prevara ad astra je objavljen u 9. broju štampanog Školegijuma (oktobar 2014. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Samo u BiH, ali malo izvan, a cijena prava sitnica

Fontoplumo

Nusret Ahmetović, nastavnik tehničkog u Osnovnoj školi Musa Ćazim Ćatić

Kabinet zdravog razuma

Nenad Veličković

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

3C + 4S = 0

Fontoplumo

Uloga Vijeća roditelja u promjenama u obrazovanju

Glava u pijesku

Savka Skarić

Uz novogodišnju čestitku maturantima

Usudite se znati i osloboditi se autoriteta

Smiljana Vovna