Obrazovna politika

Pred početak nove školske godine

Površna i neznalačka improvizacija

Nenad Veličković

19.08.2020

Pogled kroz malinjak na početak školske godine u Kantonu Sarajevo

Foto: Nenad Veličković / Školegijum

Online i učionica, pitanje je na koje smo najzad, dvije sedmice prije početka školske godine u Sarajevskom kantonu, dobili odgovor: i jedno i drugo. A pitali smo se svi koji smo roditelji školske djece, ili članovi njihovih domaćinstava i porodica, ili smo zaposleni u školama, ili smo đaci, ili nam je naprosto ta tema – obrazovanje – važna u životu. Jer se reflektuje na sve druge oblasti, dugoročno, i nepovratno.

Odgovor Ministarstva, na četiri strane, očekivano je površna i neznalačka improvizacija, što nikoga nije iznenadilo. Onaj ko ga je sročio ni sam ne bi umio odgovoriti na niz potpitanja; npr. zašto je broj učenika u učionici ograničen na 15, ili zašto je dužina časa skraćena na 30 minuta, ili kako je to zamišljeno da učiteljica u okviru svoje 40-časovne radne sedmice priprema i jedan i drugi oblik nastave (drugi za đake čiji roditelji izjave da ne žele djecu slati u školu).

Listi bi se mogla dodati i pitanja ko je autor "Metodologije realizacije 'online' nastave u Kantonu Sarajevu", "Smjernica za praćenje i vrednovanje i ocjenjivanje učenika tokom 'online' nastave" i "Smjernica za izradu digitalnog obrazovnog sadržaja za osnovne i srednje škole", zašto još nisu objavljene i dostavljene školama.

Ministarstvo je svojim rješenjem (i online i učionica) prividno izašlo u susret objema suprotstavljenim stranama: i onima koji s iskustvom ljetovanja u Neumu ili Ulcinju ne vide učionice kao opasna mjesta, i onima koji razuman oprez povremeno brkaju s histerijom.

U suštini, teret odgovornosti ponovo je prebacilo sa kancelarija na zbornice, odnoseći se prema njima kao prema mliječnim farmama s automatizovanom mužom.

Zato je pitanje svih pitanja: Zašto skoro pola godine od proglašenja pandemije nemamo kompetentan odgovor na krizu?

Odgovor je: Zato što nemamo kompetentne kadrove u institucijama koje bi taj odgovor morale dati, a nemamo ih jer je obrazovna politika u posljednjih četvrt vijeka vođena s ciljem zadovoljenja stranačkih potreba i interesa, bez brige za interese i potrebe djece i društva u cjelini. Da nije bila takva, afera s malinatorima i njeno lagano guranje u zaborav ne bi bilo moguće.

S tih deset miliona spiskanih maraka po stranačkim vezama pred našim očima i s pogledom kroz malinjak dvadeset pet godina unazad, savršeno je svejedno hoće li djeca sjediti pred tablom ili ekranom. Suština je da će i tabla i ekran biti ispunjeni uglavnom zagušljivim i neprovjetrenim sadržajima, u strogim okvirima birokratske i administrativne inercije. A činjenica da ni roditelji ni nastavnici ništa povodom toga neće poduzeti pokazuje da su i njihovi prioriteti daleko od prava djece na savremeno, kvalitetno, pravično, pošteno i zanimljivo obrazovanje. Uglavnom su svi zadovoljni školom kao ustanovom za pružanje bejbisiting usluga, do upisa bebe na birački spisak.

Najnovije

Anketa o povjerenju u obrazovne sindikate

Čelnici sindikata rade prvenstveno za svoju korist, a ne za radnike

Marina Stojaković

Darovita djeca trebaju podršku

Više od 50% đaka s natprosječnim sposobnostima ne prolazi dobro u školi

Maksuda Muratović

Mjesec dana do isteka kolektivnog ugovora radnika u obrazovanju Kantona Sarajevo nema sporazuma ni na vidiku.

Višak šaka za stolom za obaranje ruku

Nenad Veličković

Kad PISA postane pitanje od vitalnog interesa za RS

Vitalno postihnuće

Nenad Veličković

Dok čekamo da korona odluči kako će izgledati nova školska godina

Dragi roditelji, pedijatri, ministri...

Maksuda Muratović