Nova čitanja

Sloboda u školi

Nenad Veličković

02.09.2020

Predgovor knjizi Fantastična škola Dejana Ilića

Prosječna mjesečna isplaćena neto plata u Bosni i Hercegovini za septembar 2019. godine, kako izvještava Anadolu Agency a prema podacima Agencije za statistiku BiH iznosila je 916 KM. Najniža prosječna bila je 574 KM (turizam) a najviša 1.519 KM – bankarstvo. U obrazovanju je iznosila 952 KM. 

Kad obrazovanje danas u svijetu Paolo Freire nazove bankarskim, brzoplet zaključak bio bi da ono školuje ljude za srećan život, koliko sreća zavisi od novca. A po svemu što vidimo, zavisi dosta. Brzoplete zaključke ljudi izvoda obično ako stvar o kojoj zaključuju smatraju nebitnom, ako imaju važnijeg posla ili ako, naprosto, nikad nisu naučili da zaključuju ispravno.

Ispravno zaključivanje trebalo bi se učiti u školi, na isti način u svakoj, bez obzira da li je javna, privatna, crkvena, bogata, siromašna, finska, srpska, pakistanska... Ono bi uvijek moralo da pođe od nekih bitnih činjenica (za zaključivanje bitnih, ne za onog ko zaključuje!) i moralo bi da se pridržava strogih pravila logičkog mišljenja.

Ako zaključimo da sreća zavisi od novca, jer vidimo da se novcem kupuju organi, informacije, ljudi... a ne samo hamburgeri i banane, dakle da život može zahvaljujući novcu biti duži, ugodniji, zabavniji, lakši i sigurniji, onda se moramo zapitati zašto takva sreća nije svima jednako dostupna. Šta više, razlike u količini su zapanjujuće. Iz načina na koji se bogatstvo dijeli vrišti nepravda.

Čovjek bi očekivao da milioni obespravljenih i siromašnih nešto u vezi s tom nepravdom učine, da odbiju pravila takve podjele i da uspostave nova. U demokratskima društvima, u kojima oni čine ogromnu većinu, to bi trebalo ići brzo i lako. Ali ne ide nikako. To je čudno, da siromašni, obespravljeni, potlačeni s pravom glasa, iako u većini, ne glasaju za preraspodjelu bogatstva, takvu koja bi osigurala dostojanstven život za svakog člana zajednice, koji nije tek maličak sreće u životu, o čemu sanjaju siromašni junaci Isaka Samokovlije.

Barem su dva razloga zbog kojih obespravljeni ne traže svoja prava (na sreću). Prvo, mnogi među njima sebe uopšte ne vide kao obespravljene. Drugo, ako nepravdu i vide (Freire je smatra očiglednom) smatraju je prirodnom, a u svom slučaju i zasluženom. Za oba razloga krivo je obrazovanje. Iako je ono sad već skoro globalno obavezno za svu djecu, čini se da u većini zamalja i škola nepravična raspodjela sreće među ljudima nije tema koja ulazi u školske programe. Naprotiv, sve se čini da škole nepravdu predstave kao nepromjenjivo i ljudskoj vrsti urođeno stanje. Sasvim je razumljivo da se u takvu demokratiju posumnja, svaki put nakon objave izbornih rezultata. Ali prije nego se od nje dignu ruke, nema razloga da se ti rezultati povežu s obrazovanjem. Upravio se, da prafraziram autora Fantastične škole, nedemokratsko obrazovanje ogleda u stalnom neskretanju pažnje na postojeće nepravde, kao i u neosposobljavanju učenika da se tim nepravdama suprotstavljaju. To se nastojanje jasnije vidi svugdje gdje religijske zajednice oblikuju ili utiču na sadržaje i ciljeve obrazovanja.

Baš zbog toga je Paolo Freire, sveštenik i kritičar nedemokratskog obrazovanja, inspirativna pojava i ništa nije čudno da Dejan Ilić svoju novu knjigu o školi kakva bi mogla i trebala biti počinje poglavljem o ovom filozofu nade. Praktično su Freirove teze da nepravda nije samorazumljiva i da obrazovanje ne može biti slijepo za ponižavajuće siromaštvo proizašlo iz te nepravde. Svijet se može popraviti obrazovanjem, vjeruje Freire, a Ilić, koji vjeruje njemu, pokušava osmisliti takvo obrazovanje u našim školama.

Fantastična škola je, kad bismo se poslužili televizijskim žargonom, druga sezona. Nakon što je u prethodnoj knjizi, Škola za "petparačke" priče, održao dvadesetak predavanja u jednom zamišljenom razredu (a ja kad ga zamišljam vidim potkrovlje Užičke gimnazije, i dvjestotinjak đaka koji ga slušaju, prekidaju, nerviraju se i aplaudiraju[1]) pokazujući ne samo da je moguće nego i potrebno razbiti mit o važnosti visoke kulture (i književnog nacionalnog kanona), u nastavku subverziju patriotske nastave književnosti popularnom kulturom proširuje sa filmova na stripove, naučnu fantistiku i televizijske serije.

Dejan je (zvaću ga imenom, jer smo i prijatelji, osim što već barem petnaest godina jedan drugog pratimo u pokušajima da golicanjem perima otvorimo gvozdene rešetke na školskim kazamatima) rođeni nastavnik (iako, koliko znam, nikad nije radio u školi): strastven dok govori (a govori jasno, povezano, tečno, živo, sugestivno...), isključiv dok ne isprovocira dijalog, suveren u poznavanju i, što je još važnije, primjeni teorija, uvijek tačno i pravovremeno informisan o zbilji koja ga (koja nas) okružuje, opremljen arsenalom najubjedljivijih mogućih primjera za ono što objašnjava, pošten i iskren do posljednje riječi (onoj na kojoj se kali čelik prijateljstva), čvrsto uvjeren da je pobjeda svako nepristajanje na poraz bez borbe, dakle nastavnik koji ne odvaja obrazovanje od vaspitanja, jer ne odvaja etiku od znanja. A takva je i cijela ova knjiga.

Skupa s prethodnom, ja je zamišljam kao fakultetski udžbenik na predmetu koji bi već sutra trebalo uvesti na svaki nastavni smjer književnosti[2]. Ali pošto istovremeno ne mogu zamisliti takav fakultet (u ovakvim državama), ostaje mi da zamišljam čitaoce. Teško da će ih biti više od tiraža (200), među desetak hiljada (najmanje) onih kojih se ova tema tiče. Univerzitetski profesori neće je najvjerovatnije ni pročitati, jer se propitivanjem smisla i svrhe svoga posla uglavnom ne zamaraju. Podrazumijeva se onda da je neće pročitati ni studenti, jer "neće biti na ispitu". Neće je pročitati ni bivši studenti, oni koji su u međuvremenu legli na rudu, tj. ušli u zbornicu, olakšavajući sebi život vjerom da je stručno usavršavanje statiranje u tezgama nekadašnjih profesora, od kojih su i naučili da je smisao književnosti u odgoju patriote.

Dejanovim riječima: "Univerzitetski profesori i nastavnici književnosti su se za taj identitetski zadatak uhvatili kao za slamku spasa: lišeni nacionalne misije, oni teško da umeju da objasne zašto bi se još književnost predavala u školama. Pri tom, kao da im nijednog trenutka ne pada na pamet da posumnjaju u tako strukturiranu svrhu, iako im vanškolska realnost (uključujući i njihov vlastiti socijalni status) brutalno pokazuje da je reč o sumnjivoj probitačnosti." (Možda je tiraž 100 dovoljan?)

Ali, barem kao statistička greška, mora u toj masi izvršilaca nastavnih planova biti i onih koji vjeruju da književnost (i vjeronauka) mogu i trebaju biti više od kataloga patriotskih citatata koji služe polaganju velike mature, kojima je, Dejanovim riječima, nepodnošljivo ono što je moralno neprihvatljivo. A nepodnošljivo je skoro sve u šta ujutru upadamo ustajući iz kreveta. Nepodnošljivo je, jer je moralno neprihvatljivo, vladarsko cerenje u brk demokratiji. (Dejan to na jednom mjestu, pišući o filmu Džoker kaže ovako: " U nešto drugačijem miljeu, a pošto je pojava globalna, dopušteno je varirati kontekste, pitanje bi se moglo preformulisati – može li se pod maskom klovna dizati pobuna protiv klovna? Prva asocijacija, kada se pitanje ovako postavi, jeste – Donald Trump. Može li Džoker srušiti Trumpa? Da li je zloćudni klovn popularne kulture jedino ubojito sredstvo protiv političkog klovna? Da čitalac ne bi više šetao duž planete, vratimo se kući: da li bi pobuna protiv klovna na mestu predsednika Srbije imala smisla ako bi se na njenom čelu našao – Džoker?")

Nepodnošljivo je, jer je moralno neprihvatljivo, intelektualno nepoštenje koje je ništa drugo nego laganje, s ciljem da ljudima (mladim ljudima, u školi) usadi misao kako nepodnošljiva stvarnost nema alternativu: opet, Dejanovim riječima: " Škola nije crkva. Čak i kada se u njoj uči veronauka. Ako crkva, u skladu sa svojom doktrinom i može od svojih vernika da zahteva apsolutnu poslušnost, škola to ne sme da čini sve i kada bi mogla. Ne znam za crkvu, ali sam siguran za školu: tu đaci moraju da nauče da donose utemeljene odluke i prihvate posledice za njih. Stoga i na časovima veronauke u školi, deci mora biti ostavljen izbor. A da bi birala kompetentno, moraju im se izložiti razne opcije i ponuditi dobri argumenti za svaku od njih."

E sad zamislite vjeroučitelja koji u učinicu ulazi sa stripom umjesto sa dnevnikom, i sa savremenim prevodom Biblije umjesto onog Vukovog I Đurinog!

Nepodnošljivo je, jer je moralno neprihvatljivo, nagoniti ljude koji nisu ekonomski slobodni da slave teritorijalnu slobodu. ("Zato je važno insistiranje na slobodi od bede i straha: osoba koja živi u bedi ili uplašena osoba nisu slobodne, bez obzira na to što možda nema realnih razloga za strah i što nema formalnih ograničenja za njenu slobodu.")

Nepodnošljivo je, jer je moralno neprihvatljivo, ograđivati se bodljikavim žicama, minama, psima i dugim cijevima od ljudi druge boje kože, drugačijeg jezika i porijekla. (Dejan o tome govori povodom filma Distrikt 9. "Kao takav, ovaj film bi mogao biti odlično nastavno sredstvo da se u školama progovori o pitanjima na koja svet sada već godinama daje očajno loše, a moguće je i pogubne odgovore."

Nepodnošljivo je, jer je moralno neprihvatljivo, nacionaliziranje jezika koje je onda izgovor za dijelenje djece po etničkoj osnovi, čak i tamo gdje je jezik jedan, kao u Sandžaku, Vukovaru ili Bosni i Hercegovini. U ovoj posljednoj, pod izgovorom prava školovanja na maternjem jeziku, u preko četrdeset škola bezbrižno se provodi najrigidnija segregacija. Hrvati ulaze s jedne strane zgrade, Bošnjaci s druge, odvojeni su po spratovima i nemaju odmore u isto vrijeme. Udžbenici za takve programe, koji počivaju na suženoj slici prošlosti i stvarnosti, prilagođenoj interesima nacionalističkih elita, vrve greškama, lažima, obmanama. Sve to traje već dvadeset godina, među stotinama učitelja i nastavnika, bez glasnog negodovanja, kamoli otpora, u sredinama koje su zapuštene, siromašne, bez razvojnih perspektiva, sa sve više mladih koji iz te žabokrečine odlaze da se vrate nikad.

"Stoga", piše Dejan uramljujući sliku naše školske moralne bijede u Freireov okvir, "obrazovanje nikako ne može biti neutralno: ono zahteva od prosvetnih radnika da moralno sude i povuku jasnu liniju razdvajanja između dobra i zla. Obrazovanje je uvek, neminovno, moralni i politički čin. Moralni, jer zahteva da se odlučno zauzme stav o prilikama u kojima žive oni koji se obrazuju. A politički, jer se zalaže za promenu postojećeg lošeg stanja, što podrazumeva novi dogovor o tome kako će se živeti zajedno te kako će u preuređenoj zajednici biti (pre)raspodeljeni resursi da bi se izbegle nove patnje."

Fantastična književnost nije knjiga koja gubi vrijeme na dokazivanje očiglednog. Da škola iznevjerava svoju ulogu uskraćujući mladim ljudima znanje koje vodi sreći, to ovdje gledamo svaki dan. Stanje je u školstvu, dakle, loše, a loše jer smo škole zatvorili za stvarnost. Zatrpali smo učionice i đačke torbe robom kojoj je prošao rok trajanja, pripremajući đake da na njegovo veličanstvo tržište rada izađu kao apdejtirano roblje. Rješenje je prosto: napunimo torbe znanjem koje govori jezikom ovog vremena o temama svih vremena.

Dejan ne predlaže novi kanon nego nove ciljeve. Kad govori o naučnoj fantastici, on je vidi "kao književno otelovljenje osnovnih težnji moderne, uključujući tu pre svega veru u razum i nauku, na kojima bi trebalo da počiva praktično beskrajni progres civilizacije" dok "s druge strane, epska fantastika otelovljuje antimodernistički odgovor na velike promene koje je donela moderna i izraz je nezadovoljstva i pobune protiv progresa." Tu je nastavnik. Ali kad nastavi – "Iz nekog razloga, raskol između modernista i antimodernista ne postoji u domaćim kurikulumima. Ali, lako bismo ga mogli naći u takozvanom skrivenom kurikulumu ovdašnjeg obrazovanja. Na jedan sasvim određeni način, naše školstvo cepa se upravo duž linije razdora između modernista i antimodernista. Dok bi matematika i prirodne nauke u našim školama mogle da se razumeju kao otelovljenja modernističkog prosvetiteljstva i racionalizma, nastava književnosti i istorije oličenja su antimodernističkih tendencija. Dok se u nastavi nauke deca ohrabruju da gledaju u budućnost i logički rasuđuju, nastava književnosti i istorije uporno ih okreće ka prošlosti (često pod implicitnom krilaticom “zbogom pameti”) uveravajući ih da budućnost ima smisla isključivo kao povratak u neko prošlo, tobožnje 'zlatno doba'." – tu je već emancipator.

Nije bitno da li nastavnik voli ono što predaje nego da li vjeruje u ono što misli i govori. Sve što Dejan želi od onih svojih 50 čitalaca-nastavnika jeste da književnost ne čitaju dikcijom firera i bankara, nego svojim, i glasom svojih đaka. Praktično je svejedno šta se u školi čita, ako se ne čita samo da bi se zabavilo i rodoljubovalo, nego i da bi se prepoznala (i spriječila) manipulacija. Ili, kraće: ako bi indoktrinaciju zamijenila emancipacija. Kritička pedagogija, kakvu on zamišlja u našim školama, "zahtevala bi da se smanji moć ministarstava prosvete u oblikovanju kurikuluma, da se programi razude i prilagode lokalnim sredinama, da se izmene načini ocenjivanja i promene modeli testiranja te provere rada nastavnika i znanja učenika. To je ravno prosvetnoj revoluciji."

Naravno, nju ne može izvesti dvadesetak revolucionara koji pročitaju Škole (za petparačke priče, i fantastičnu). Ali njih desetak koji se odluče na ovu egzistencijalno rizičnu avanturu, otkriće da nastava književnosti, koja obuhvata, osim popularnih (svugdje osim u školi) žanrova još i film, i strip, i televiziju ne nudi znanje za uspješno polaganje mature nego za srećno proživljen život.

Dejanu je dovoljan i jedan od deset avanturista, ali taj jedan mora svojom slobodom svjedočiti da je sloboda uopšte u školi moguća. Drugim riječima, njemu škola kakva je danas mora biti nepodnošljiva, jer je moralno neprihvatljiva. Tom jednom, evo, želim srećno čitanje.

 

[1] To se inače događa za vrijeme književnog festiva Na pola puta, jedinom na prostoru nekadašnje Jugoslavije čiji je organizator državna gimnazija. Nekoliko dana pisci su gosti Gimnazije i Užica, njih desetak svakog aprila. Tokom dana drže predavanja čije je tema vezana za interese đaka, ali ne obavezno i za nastavni plan i program, a uveče čitaju svoje tekstove. Dejan je jedan od stalnih gostiju. Skupa s organizatoricom Festivala, gimanzijskom profesoricom Ružicom Marjanović, uredio je i knjigu Časovi čitanja, Školski časovi održani u Užičkoj gimnaziji u okviru festivala Na pola puta, čiji su autori, između ostalih, Dubravka Ugrešić, Ivan Čolović, Viktor Ivančić, Mirjana Đurđević, Dubravka Stojanović, Predrag Lucić...

[2] Udžbenikom je ne čini samo jasno omeđen predmet (popularna kultura u nastavi), nego i način izlaganja, koji u meandrima priče otvara važna teorijska pitanja, predstavlja različite (često suprotsavljenje) poglede na njih, upućuje na referentne izvore i literaturu, koristi dobro odabrane primjere koje precizno analizira i uvjerljivo interpretira. Fantasična škola se inače sastoji od pet dijelova: prvi daje teorijski okvir, drugi govori o filmovima o školi, treći o naučnoj fantastici, četvrti o stripu i vjeronauci, a u petom se kritikuju neke od rijetkih u Srbiji objavljenih knjiga na temu obrazovanja. Na taj način i kompozicijom sugeriše zaključak da je jedan od problema školstva u Srbiji i to što se nauka njime ne bavi na odgovarajući način.

Najnovije

Obične junakinje: Irena Sendler, Diana Budisavljević, Kate Evans

Dejan Ilić

U skladu sa novim normalnostima

Online nastava – online čitanke

Nenad Veličković

Da li ste gledali serijal Školokrečina, baziran na istoimenoj knjizi?

Obrazovanje treba reformu, ali vlast treba loše obrazovanje

Školegijum redakcija

Crtani film kao pomagalo u nastavi: Peppa Wutz i epizoda Međunarodni dan

Od akuzativa i novog vokabulara do kolonijalizma i ljudskih prava

Marina Stojaković

Iskustvo online nastave

Rezultati konkursa za Nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Školegijum redakcija