Nova čitanja

Kako radi grad (8): Rudari

Breza, sretno!

Irhad Suljić

29.10.2020

Serijal je zamišljen kao niz priča koje bi skrenule pažnju učiteljima i nastavnicama na jednu u našem obrazovanju zapostavljenu temu: komunalne djelatnosti u svoj njihovoj kompleksnosti i važnosti. Dio priče o električnoj energiji u našim domovima su i rudnici.

Trolejbusi imaju kompresore koji pumpaju zrak u sistem cijevi povezanih s kočnicama na vozilu. Kada je vani minus 20, 22 ili 24, trolejbus se priprema za izlazak u saobraćaj tako što se u noćnoj smjeni, od 3 do 5, ili kako bi Amerikanac ili Englez rekao – the graveyard shift (grobna smjena), u garaži vozilo pali i drži upaljeno neko vrijeme, da bi se zračni sistem odledio i funkcionisao neometano. Međutim, kad to odleđivanje ne funkcioniše kako treba, onda cijela smjena, bez obzira na radna mjesta i pozicije, zadužuje let-lampe, zavlači se u kanale pod trolejbuse i grije zaleđene tačke na cijevima dok se led unutra ne otopi i ne pročepi. Kao zaposlenik GRAS-a, i ja sam prošao kroz jedno takvo vatreno, ili da kažem ledeno krštenje. Sjetiću se toga kad siđem 400 metara pod zemlju. Ali, da krenem od početka.

Oko 10:20 h stižemo pred glavnu kapiju Rudnika mrkog uglja Breza. Portir nas upisuje u svesku posjeta i upućuje prema zgradi uprave, gdje nas na ulazu dočekuje upravnik pogona jame Sretno, Adnan Velić. Nakon kratkog razgovora, on nas prati do svlačionice, gdje dobijamo komplet radne odjeće, od bokserica do HTZ opreme. Ja dobijam i kutiju sa izolacionim samospasiocem (aparat za disanje u opasnim situacijama), čeonom lampom zakačenom za opasač, šljemom, i sve to pod serijskim brojem 16 zadužujem svojim imenom i prezimenom.

Industrijski krug postrojenja rudnika simptomatično pati od neodržavanja usljed dugogodišnje, opšte i pogrešne politike. Nebriga je dovela do minimalno održivog pogona koji je toliko ugrožen da bi ga bilo kakvo naredno štucanje u održavanju moglo ugasiti na duži period.

Ulazimo u halu u kojoj su skoro sve stvari, aparati, mašine i željeza već odavno u penziji, osim lifta za spust u jamu, kojim upravlja operater u kabini. Pored kabine, u nečemu nalik na ogromnu puževu kućicu smješten je motor sa kablovima na koje je vezan lift. Lift iznutra izgleda kao veliko limeno rende. Profili rupa i otvora na njegovim zidovima podsjećaju na rende. Lift zovu Šala, a nisam uspio odgonetnuti je li šala kao šega ili kao šrafciger ili kao šoferšajba, odnosno neki njemački naziv za majstorluk.

Krećemo.

Kroz rende koje se spušta kratko vidimo kako dnevno svjetlo otkriva slojeve zemljine kore, a onda je jedino svjetlo ono lampe u liftu. Vožnja traje 80 zemaljskih spratova (cca 250 metara). Iz lifta izlazimo u betonsko okno u obliku tunela. Provjeravamo opremu, je li sve zakačeno gdje treba, palimo čeone lampe i krećemo još dalje, tj. dublje u zemlju. Pred nama je oko 120 metara spusta koje ćemo preći pješke. Betonsko okno brzo prelazi u tunel od željeznih šina profiliranih u izvrnuto slovo U.

Postaje sve strmije i toplije. Niz čela nam počinje curiti znoj, a još nismo ni došli do radilišta. Željezne šine prelaze u drvene grede. U drvenim proširenjima su trafoi ili neke druge električne ili mašinske instalacije. Pomislio sam da je tu negdje i toalet, ali sam se prevario. Parola je, ako baš ne možeš izdržati do kraja smjene, snađi se. Dizel lokomotiva, ovješena o šinu prikačenu za strop, dolazi do nas. Kasni deset minuta zbog kvara. Biramo da ipak nastavimo pješke i doživimo potpuno iskustvo spusta. Denis (fotograf) i ja smo dugogodišnji planinari, izazov nam je i da svoju vještinu oprobamo pod zemljom, u rudniku punom crijeva, kablova, rude, kamena, vode, blata i mraka. Na kraju spusta čeka nas Alen, jedan od rudara i nadzornik na transportu i dopremi. On nas dalje vodi do radilišta, koje je naša krajnja tačka za danas.

Sve skupa spustili smo se oko 375 metara, ali pošto je iznad nas, na površini, brdo, praktično se nalazimo 500 metara ispod zemlje. Put kojim smo došli nije jedini. Od radilišta vodi i drugi hodnik, tzv. glavni transportni niskop (GTN). U njemu su pokretne trake koje izbacuju rudu. Radilišta su kratki hodnici koji se granaju iz GTN hodnika (u lijevu ili desnu stranu) dalje u zemlju, u kojima se otkopava ugalj i šalje na površinu. I radilišta su hodnici, ali slijepi. Oni se produžavaju kopanjem, sve dok rudu ne zamijeni kamen ili naprosto dok ne nestane uglja. Sa mjesta iskopavanja u hodniku radilišta rudu do GTN hodnika vozi grabuljasti transporter. Tu se ona presipa na gumenu traku na metalnim valjcima, trakasti transporter. On podsjeća na aerodromske prtljažne trake. Na sličan način kao i prtljag, presipa se i ruda s jedne trake na drugu.

U objašnjavanju nas prekida eksplozija. Do nas dofurava oblak prašine. Utrostručava se broj čestica koje gledamo u snopu svjetlosti čeone lampe. Nailazi i talas vjetra, pokrenut detonacijom. Čak osjetim i onaj bas u prsima od zvuka eksplozije. Zagluhnut stajem, nije mi svejedno. Ali brzo ponovo razabirem konverzaciju i čujem: Hajmo, evo odma' je tu gore. Najzad dolazimo do radilišta. Upoznajemo ekipu koja otkopava i transportuje ugalj.

 

Otkopavanje i transport

Radilište gdje nas Alen dovodi osigurano je gredama koje čuvaju zemlju iznad i oko nas. Završava se trapezastim zidom. Tu ekipa upravo buši oko tridesetak rupa pod raznim uglovima, dubine 1,2 metra. U te rupe stavlja se eksploziv (štapin), potom se začepljavaju zemljom, žice iz detonatora razvlače se nazad do iza pregrade gdje se čitava ekipa povlači. Palilac mina, poznatiji kao lagumaš, detonira eksploziv. Ekipa čeka petnaestak minuta da se zrak raščisti. Za to vrijeme ventilatori upuhuju svjež zrak u radilište.

U jednom trenutku nestalo je struje. Sve mašine i sva svjetla prestala su raditi. Jedini izvor svjetla bile su naše čeone lampe. Jako sablastan momenat kad ne znate šta se dešava. Jedan kamarad govori mi da se ne brinem i da će struja brzo doći. Pitam ga koliko se ovo puta dešava... Kaže: Ovo je peti put danas. Naime, u rudniku postoje senzori koji isključuju struju ako detektuju povećano prisustvo metana. To znači da se isključi ventilator promjera limenog bureta od 200 litara (slični vise u modernim tunelima). Dok se metan ne razrijedi, sve miruje, a ako pređe određenu granicu, svi napuštaju rudnik.

Jedno miniranje donosi od 20 do 25 tona uglja. Ali, to je tek početak. Nakon miniranja nastupa ekipa: glavni kopač, pomoćni kopač i dva vozača. Prvo kopači krampama okucaju sve komade koji bi mogli spasti sa zidova ili plafona i ozlijediti nekoga pri utovaru uglja na grabuljasti transporter. To je mehanizam sa dva lanca koja su na svakih pola metra povezana prečkom, što donekle podsjeća na gusjenicu buldožera. Ona se podvlači pod hrpu odvaljene rude. Jedan vozač široku lopatu (koju zovu slovenka, jer je kupljena od Slovenaca) postavlja u položaj za zgrtanje uglja, drugi šipkom kači slovenku na jednu od prečki u pokretu tako da ona ugalj sa hrpe prebaci na gusjenicu. Ako lanac na grabuljastom transporteru pukne, što se nije desilo tokom naše posjete, vožnja uglja staje na desetak minuta, dok mašinska ekipa ne otkloni kvar.

U smjeni su još ekipa mašinaca koji rade na održavanju i otklanjanju kvarova svega što je mašinske i bravarske prirode posla, zatim ekipa elektroslužbe koja otklanja i održava sve što je na električni pogon, od sijalice, preko bušilica, do svega električnog, zatim ekipa ventilacije koja je zadužena za dopremu svježeg zraka u jamu, kao i za ispuštanje i provjetravanje opasnih materija. Pored njih, dva pumpara upravljaju pumpama u sklopu sistema odvodnjavanja što izbacuje nakupine vode, koji sa još tri radnika na višim horizontima rade na odvodnjavanju, i oni takođe čine ekipu. Uz sistem odvodnjavanja ide cjevovod koji dovodi svježu vodu za piće i obaranje ugljene prašine na presipnim mjestima na transporterima.

To su mjesta gdje se ugalj sa grabuljastog transportera presipa na trakasti. Trakasti transporter, zbog uglova kopanja jama i samih skretanja u njima, nije iz jednog komada. Pa tako, pored dvije centralne trake koje su zajedničke za jamu Sretno i jamu Kamenica, u jami Sretno, koju smo mi obišli, ima još 11 trakastih transportera. Svaka traka ima svog operatera koji je mora zaustavljati i puštati u pogon kada je to potrebno. Kada ugalj dođe na površinu, usmjerava se u separator, gdje se razdvajaju kamen i ugalj. Nakon separacije, ugalj ima 95% šanse da ide odmah u vagone i prema Termoelektrani Kakanj, jer upravo toliki postotak proizvodnje Elektroprivreda otkupljuje od RMU Breza. Ostalih 5% ide u silose, odnosno bunkere. Ispod bunkera postoji vaga na koju nailaze kamioni, gdje se natovareni važu i odatle voze ugalj drugim kupcima. Cijena je oko 160 KM po toni.

 

Opasnost i sigurnost

Opasnosti, kao što su gorski udari, klasični zemljotresi, požari, gušenja, trovanja, mašinske ozlijede na radu, i to sve 400 metara pod zemljom (pa i puno dublje), neprijatelji su rudnika koji nikad ne spavaju. Obezbijediti sigurnost na radu da bi se izbjegle mnoge opasnosti zahtijeva posebna planiranja.

Postoji nešto što se zove plan odbrane i spašavanja. Za svaku potencijalnu opasnost radimo plan odbrane – u kojem pravcu da se ljudi kreću, pa razne scenarije toga svega. Mi, po zakonu, moramo imati plan odbrane i akcije spašavanja i konstantno apdejtovati ljude na tom polju, pojašnjava nam Adnan Velić. Poseban problem predstavlja metan i ugljena prašina, jer su obje materije zapaljive i jako toksične. Dok se ugljena prašina lakše otkloni vodom, metan je malo veći izazov, ali protuotrov za njega je konstantno upuhivanje svežeg vazduha u jamu. U tu svrhu, na površini postoji veliki ventilator koji usisava 2.000 kubika vazduha u minuti i šalje kroz glavni transportni niskop, prolazi kroz čitavu jamu, dolazi do radilišta i izlazi nazad.

Rudari moraju imati opremu na radu, odnosno stvari definisane pravilnikom zaštite na radu. Korištenje HTZ opreme, u šta spadaju rukavice, šljem, čizme i odijelo koje mora biti antistatičko ili 100% pamučno, obavezno je za rad u rudniku. Zato smo se i mi morali presvući. Pored antistatičke odjevne opreme, postoje i uređaji za rad u ex-izvedbi, odnosno ex-uređaji, uređaji u protueksplozijskoj izvedbi. Oni osiguravaju da se varničenje kratkog spoja u jednoj sklopci u jami (ako do njega dođe) ne prenese na vanjsku okolinu, koja je potencijalno bogata metanom, ali isto tako sprečava da metan uđe u sklopku. Po pravilu, svaki uređaj koji ima struju ili neku drugu zapaljivu kombinaciju mora biti u ex-izvedbi. Svakoj potencijalnoj opasnosti posvećuje se posebna pažnja, pa tako naprimjer dizel lokomotiva koja doprema opremu i materijal u jamu posjeduje specijalni auspuh čiji izduvni gasovi prvo prolaze kroz vodu. Moji zaleđeni trolejbusi i let lampe na minus dvadeset u kanalu dubokom jedan metar sad mi se, 500 metara pod zemljom, čine kao precijenjena uspomena.

 

Iako je većina tekstova iz serijala Kako radi grad nastajala u jesen 2019. godine, sticajem okolnosti njihovo objavljivanje u vrijeme pandemije COVID-19 izražava i našu zahvalnost svim službama i ljudima čiji rad vanredno teške uslove života u izolaciji čini podnošljivim. Pročitajte i ostale tekstove iz serijala.

 

Radne smjene i stručne spreme

RMU Breza radi u prvim, drugim i trećim smjenama, četverobrigadnim sistemom. Radno vrijeme tih smjena je od 7 ujutro do 15 popodne, pa od 15 popodne do 23 navečer i od 23 navečer do 7 ujutro. Jedna brigada radi 5 prvih smjena, pa odmara 2 dana, pa radi 5 dana treće smjene, odmara 2 dana, pa radi 5 dana druge smjene, odmara 2 dana i onda ide ispočetka u prvu smjenu. U čitavom procesu omogućeno je da dok tri ekipe rade, jedna odmara. Uprava rudnika i površinski poslovi većinom su vezani za prvu smjenu. U jami nema pauze za ručak; jede se ili prije ili poslije posla.

U RMU Breza stručne spreme sežu od osnovne škole do visoke stručne spreme. Kako kažu, još uvijek imaju Rudarsku tehničku školu u Brezi, ali kvalifikacije kao što su kopači i palioci mina više ne postoje. Zato kada zatrebaju nekoga na tim pozicijama, interno se u firmi pravi obuka. Ostala zanimanja, kao što su mašinska, bravarska, elektroenergetska, još uvijek izbacuju kadar koji je potreban rudniku. Na površini, u neposrednoj saradnji sa rudarima i u rukovodstvu su rudarski inžinjeri, elektroinžinjeri i mašinski inžinjeri, kao i geolozi. Radnici RMU Breza imaju i beneficirani radni staž. Rudari u jamama zarade 18 mjeseci staža za 12 mjeseci rada, dok njihovi uski saradnici sa površine, kao i poslovođe i upravnici, zarade 15 mjeseci staža za 12 mjeseci rada. Kad smo kod zarada, u jami sam čuo da su one između 1.300 i 1.700 maraka. Ima slučajeva da zajedno rade otac i sin (žena u jami nema). Rudarski posao cijeni se jer je kao državni – siguran, što većina ostalih nije.

 

Izazovi i problemi

Najveći izazov je osigurati bezbjedan rad i pravilno i na vrijeme reagovati u slučaju nesreća. Izazov je ne reagovati stresno kad nešto pukne, kad dođe do obrušavanja, oslobađanja pritiska nakon miniranja. Izazov je ući u zaplinjeni prostor sa izolacionim aparatom, biti duboko u zaplinjenom prostoru, a na aparatu piše da ima još samo 4% kiseonika. Izazov je raditi u rudniku, izazov je biti dio čete za spašavanje, govori ne bez ponosa upravnik Adnan Velić. Najčešći problemi kreću od radilišta, prirodnih faktora koji su nepredvidivi, endogenih i egzogenih procesa. Imamo problem sa opremom koja mora biti ex-izvedbe, ali čije cijene sežu i do pet puta skupljih stvari od standardnih alata bez takve izvedbe. Metan nam je konstantni problem, izdvajanje metana iz sloja. Mi imamo i pokušavamo se držati tih planova, ali u rudniku svaka radna smjena nešto novo donosi. Onda problemi u GTN-u na dvije glavne trake koje su zajedničke za obje jame, pa ako se tu nešto desi, čitav pogon staje i gubi se vrijeme. U rudniku uvijek ima prostora da se kvalitet rada poboljša, mislim da je to problem svih rudnika, ne samo rudnika Breza... kako za opremu za transport, tako i za dopremu materijala, za odvodnjavanje, za kopanje itd. A cijena uglja je ista kao i prije 20 godina, kad je dizel bio marka. Rudnici se generalno gase, prelazi se na alternativne izvore energije.

 

Izlazak na površinu

Kraj prve smjene se približio pa smo kao posjetioci pozvani da prvi izađemo, da ne pravimo gužvu i pometnju uhodanim ekipama. Koristili smo se trakastim transporterima, što je bilo strašnije nego se spustiti u rudnik, ali je to jedna od dvije alternative: uzbrdo pješke, što nakon višesatnog teškog rada iscrpljenom čovjeku nije lako, ili trakom koja je namijenjena za transport uglja, a ne ljudi, i nije sasvim sigurna. Kao planinari, malo smo računali: zamislite da se nakon posla morate popeti pješke na Avazov neboder, sve skupa s antenom, da biste došli do lifta. Pomnožite to s 5 radnih dana u sedmici, pa sa 48 radnih sedmica u godini i onda dobijete 36 km uspona. Ne znam niti jednog planinara da se toliko popenje u jednoj godini, vikendima, u slobodno vrijeme.

Vožnja je izgledala kao sekvenca iz igranog filma. Alen je bio prvi i on je komunicirao sa operaterima nadolazećih traka. Inače se trake ne zaustavljaju jer su oni već štela u tom transportu, ali su ih morali zaustavljati da Denis i ja sigurno siđemo sa jedne trake i popnemo se na drugu. Dok je Alen osiguravao zaustavljanje i kretanje (vikao operaterima da zaustave ili krenu), upravnik Velić je pazio na mene i Denisa i davao nam instrukcije kako da se ponašamo. Dok smo silazili sa jednog trakastog transportera i penjali se na drugi, iz prašine su izranjala garava lica operatera, koji su sa osmijehom na licu glasno vikali: SRETNO! Na kraju smo tako prešli oko 2,4 km, dok nismo ugledali svjetlo na kraju tunela, što je iskustvo za koje još nisam našao riječi. Na izlazu smo skočili na željeznu platformu i spustili se niz stepenice u krug gdje smo zatekli još nekoliko rudara. S njima smo razmijenili par rečenica o političkoj situaciji koja koči, ne da dalje, a onda produžili u svlačionice. Zadužili smo gelove za tuširanje, peškire i otišli pod tuševe. Nažalost, iz opravdanih razloga, nemamo sliku mlaza koji sapira ugalj i mutne voda koja, kovitlajući se, otiče.

Kada smo poslije tuširanja potražili Alena, shvatili smo da smo kao gosti bili počašćeni: rudarski tuševi nemaju pregrade – lanci koji vise s plafona služe za dizanje korpi sa odjećom da se dolje ne bi kvasile i smetale, a okolo su ormari za presvlačenje. Na Googleu se jedno takvo zajedničko kupatilo zove Miner bath house, ili samo Bath house, i bilo je standard u industriji u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama od tridesetih do pedesetih godina prošlog vijeka.

 

Historija

Rudnik mrkog uglja Breza nastao je još u austrougarskom periodu, 1907. godine. Sjedište mu je bilo u Beču, u Ulici Seibertatte broj 30, a prvi direktor bio je dvorski savjetnik Franz Poech. Od 1945. godine funkcioniše kao državni rudnik NR BiH i pod upravom je državnih bosanskohercegovačkih ugljenokopa Sarajevo. Saniraju se oštećeni i zapušteni proizvodni jamski reviri, remontuje jamska oprema i postrojenja za preradu uglja. Istovremeno se pristupa obimnom i planskom geološkom istraživanju na sva tri eksploataciona područja: Jame I, Jame II i buduće Jame Goruša. U toku 1946. godine uvodi se novi način rada, zasnovan na takmičarskom elanu, a isti način rada prenosi se i u naredne, 1947. i 1948. godine. Alija Sirotanović sa svojom brigadom 24. 7. 1949. godine iskopao je u jednoj smjeni 152 tone uglja. To je bio najveći radni učinak postignut u našim rudnicima, a za 50 tona je veći od prvog rekorda sovjetskog rudara Alekseja Stahanova, postignutog 1935. godine. Nakon pet dana, 29. jula, Nikola Skobić sa svojom brigadom iskopao je u jednoj smjeni 166 tona i tako je premašio Sirotanovićev rekord. Rudnik Breza 2009. godine postaje član koncerna Javnog preduzeća Elektroprivreda BiH. Danas je uobičajeni iskop jedne smjene u jamama Sretno i Kamenica oko 100 tona, a ako nema zastoja i naiđe se na bogatu žilu, zna biti i preko 500 tona. Na Sirotanovića više niko ne misli kao na legendu, iako se na godišnjicu smrti položi cvijeće pred njegov spomenik u krugu rudnika.

 

Prilozi reformi obrazovanja

Priču ispričanu o rudniku Breza obrazovni sistem može prepoznati kao važnu i upravo oko nje (ili neke njoj slične) organizovati nastavu iz više povezanih oblasti: parne mašine, razvoj industrije, rad djece, razlozi za štrajkove (tu bi se nekako moglo potkrasti i gledanje filma Billy Eliot), plinovi i eksplozije, mjere opreza i sigurnosti, vrste ruda (pa posjetiti sobu s mineralima u Zemaljskom muzeju), fosilna goriva i zagađenje, alternativni izvori energije, proizvodnja struje...

I ova priča o ljudima na teškom i rizičnom poslu može biti uzbudljiva i motivirajuća, pa đaci, ako i neće izabrati rudarski posao kao životni poziv, možda mogu jednom, kao građani i građanke s pravom glasa, birati vlast koja će rudarima omogućiti da kvalitetno i dostojanstveno obavljaju svoj posao (npr. da imaju modernije tuševe ili bolje riješen transport iz jame). U međuvremenu, to mogu umjesto đaka učiniti njihovi roditelji i nastavnice.

Najnovije

Kako radi grad (9): GRAS (Kantonalno javno komunalno preduzeće Gradski saobraćaj d.o.o. Sarajevo)

Izumiranje dinosaura

Irhad Suljić

Psihoterapeutkinja Mirela Badurina i stručni tim BHIDAPA-e

Neophodno je podsticati razvoj dječije kreativnosti i poticati njihovu samostalnost

Rubina Čengić

Voki – besplatno, zabavno i korisno

Avatari za lakše učenje stranih jezika i drugih predmeta

Amna Dervišagić

Ananas tablica

I nastavnica uči dok je živa

Maksuda Muratović

Kako radi grad (7): Vatrogasci

A onda su se pojavili vatrogasci – kao kad u filmu negativci samo što nisu pobijedili, ali se pojavi konjica

Irhad Suljić