Intervju

Miljama smo daleko od idealnog

07.05.2013

Razgovor sa Mijatom Šarovićem, izvršnim direktorom Udruženja roditelja, djece i omladine sa posebnim potrebama “Sunce nam je zajedničko” iz Trebinja

U Republici Srpskoj nedavno je na snazi novi Pravilnik o procjeni potreba i usmjeravanju djece i omladine sa smetnjama u razvoju. Međutim, pokazalo se da naslov ne odgovara sadržaju: određeni su aspekti, poput obrazovanja, poprilično zanemareni, a Pravilnik se ne odnosi samo na djecu, već i lica starija od 18 godina. Koliko će njegova primjena doprinijeti poboljšanju statusa djece sa smetanjama u razvoju, a koliko ostaje isti, bez obzira na formalne izmjene? O ovim pitanjima za Školegijum je govorio Mijat Šarović, izvršni direktor Udruženja roditelja, djece i omladine sa posebnim potrebama “Sunce nam je zajedničko” iz Trebinja.

Školegijum: Kako ocjenjujete novi Pravilnik o procjeni potreba i usmjeravanju djece i omladine sa smetnjama u razvoju?

Šarović: Značenje ovoga Pravilnika, u dijelu koji se odnosi na procjenu i usmjeravanje djece sa smetnjama u razvoju je, iz mog ugla, potpuno beznačajno, jer se već u prvom članu kaže da se on odnosi i na lica starija od 18 godina i u cijelom tekstu se govori o licima, a ne o djeci. Nijednim svojim članom Pravilnik ne govori o obrazovanju, već se u cjelini odnosi na utvrđivanje prava u socijalnoj zaštiti. S obzirom da je pravilnik na snazi od početka ove godine, ne znamo na koji će način određivati "funkcionalnost" djeteta pri polasku u školu.

Školegijum: Spomenuli ste da se u Pravilniku jako malo govori o obrazovanju. Možete li nam pojasniti u kojim obrazovnim aspektima ovaj dokument nije izvršio svoju ulogu?  

Šarović: Mi smatramo da bi bilo normalno da se procjena i usmjeravanje djece sa poteškoćama u razvoju vrši u sistemu obrazovanja ili u koordinaciji obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite. Međutim, po ovom se pravilniku formiraju općinske ili gradske komisije (RS) koje su sastavljene od stručnih radnika odgovarajućeg usmjerenja, sa tri godine radnog iskustva, bez obzira u kojoj su oblasti radili, što znači da svi stručni radnici mogu biti zaposleni u zdravstvenom sektoru ili nekom drugom: npr. policija, zatvor i sl. Naša je preporuka da se  na osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti ili Zakona  o osnovnom obrazovanju napravi pravilnik koji bi se isključivo odnosio na procjenu i usmjeravanje djece sa smetnjama u razvoju i njihovim mogućnostima u obrazovnom sistemu, da komisije koje budu vršile procjenu budu interresorne (zdravstvo, socijalna zaštita i obrazovanje) i da se ne radi utvrđivanje prava u socijalnoj zaštiti.

Školegijum: Da li novi Pravilnik u sebi sadrži članove koji diskriminiraju populaciju kojoj je namijenjen?

Šarović: U Pravilniku nema članova koji su diskriminirajući u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava u socijalnoj zaštiti, osim što je Bartelov test neprimjenljiv za osobe sa intelektualnim smetnjama. Međutim, kada je u pitanju procjena i usmjeravanje djece sa poteškoćama, cijeli Pravilnik je diskriminirajući, jer se u njemu ne spominju djeca, a navodno je napravljen za usmjeravanje djece. 

Školegijum: Koje su to pozitivne strane ovog Pravilnika? Kako će njegova primjena doprinijeti poboljšanju statusa osoba sa invaliditetom?

Šarović: Djelimično će se poboljšati socijalni i materijalni status djece sa  težim i teškim smetnjama u razvoju, kao i status njihovih porodica. Međutim, kada je u pitanju obrazovanje djece sa smetnjama u razvoju, ovim se Pravilnikom njihov status neće poboljšati, naprotiv: smatramo da će djeca sa smetnjama u razvoju kroz proces inkluzije postati još marginalizovanija.

Školegijum: Kakva je Vaša procjena rada entitetskih institucija po pitanju inkluzije u obrazovanju?  

Šarović: Po našem mišljenju, Ministarstvo obrazovanja u Republici Srpskoj u značajnoj je mjeri autistično prema stvarnim potrebama koje su neophodne u procesu inkluzije. Cjelokupan rad Ministarstva obrazovanja se svodi na lični angažman Jelene Šipke koja je koordinator za specijalno i inkluzivno obrazovanje pri Republičkom pedagoškom zavodu. Također, imamo i individualne pozitivne primjere pojedinih osnovnih škola čiji menadžment dosta radi na promociji inkluzije: zapošljavaju stručni kadar  prije svega logopede, organizuju druženje djece iz svojih škola sa djecom sa smetnjama u razvoju i sl.

Školegijum: Kada bi Vam se pružila prilika da pozovete na dijalog državne nadležne institucije za provedbu inkluzije u obrazovanju, šta biste ih pitali?

Šarović: Niz je pitanja koja bismo postavili, a ovo su samo neka od njih:

 - zašto samo deklarativno prihvataju sve ono što se odnosi na inkluziju djece sa poteškoćama u razvoju, a u praksi gotovo ništa ne sprovode,

- zašto je obrazovanje nedovoljno aktivno po pitanju procjene, pripreme i usmjeravanja djece sa smetnjama u razvoju,

- zašto nema koordinacije između obrazovnih i predškolskih ustanova i ustanova socijalne zaštite,

- zašto škole, gotovo 10 godina nakon usvajanja Zakona o osnovnom obrazovanju, nisu još radno angažovale asistente u nastavi,

- zašto se pri institucijama (prije svega, školama) ne otvaraju kabineti u kojima će djeca sa problemom vida imati obuku i rad na Brajevom pismu, gestovni prevodioci za djecu sa gubitkom sluha, problemom arhitektonskih barijera i sl.

Školegijum: Da li je došlo do rješenja svojevrsne terminološke zbrke nastale oko oslovljavanja djece sa posebnim potrebama?

Šarović: To je jedno od pitanja na koje niko od nas koji se bavimo pitanjem prava djece sa posebnim potrebama nema adekvatan odgovor. UN-ova Konvencija o pravima djeteta koristi termin “ometenost”, dok se u njihovoj Konvenciji o pravima invalida koristi termin “invalid”. Zato u oslovljavanju ove djece postoji tolika različitost i u samom terminu. 

O. Zukić