Analiza

Žena, majka, učiteljica

27.05.2013

Diskriminacija po osnovi roda u udžbenicima Moje okoline i Bosanskog jezika i književnosti od I do IV razreda osnovne škole

< >

Mnogo je razina na kojima se mogu vršiti analize školskih udžbenika – široko je to polje gdje uvijek možete ratovati barem na tri ili četiri velika fronta.

Ovaj tekst obratit će pažnju tek na jedan, izuzetno važan aspekt: rodnu (ne)ravnopravnost u udžbenicima iz predmeta Bosanski jezik i književnost i Moja okolina za razrednu nastavu (I – IV/V razred).

Kakvi se sadržaji i svjetonazori prostiru pred djecu tek ubačenu u program obaveznog osnovnog obrazovanja, kroz prve udžbenike sa kojima se susreću?

Kakva je slika žene (majke, supruge, hraniteljice i odgojateljice) u tim udžbenicima? Kakva je slika djevojčice (buduće majke, supruge, hraniteljice, učiteljice)? Kakva je slika savremene porodice i podjela poslova, dužnosti i obaveza u njoj? Koliko rodno zasnovanih stereotipa i društvenih normi se djeci predstavlja kao vrijednost? Kakav je jezik koji se u tim udžbenicima koristi i u kolikoj je mjeri rodno korektan?

I napokon, koliko nas i na šta zakon obavezuje i koliko i da li ga uopće poštujemo pišući, recenzirajući i odobravajući, a kasnije i koristeći u nastavi, te i takve udžbenike?

Na sve to pokušat će odgovoriti i odgovore primjerima ilustrovati ovaj tekst.

Pritisak zakona i kozmetičke promjene 

Još daleke 1993. godine, Bosna i Hercegovina potpisuje međunarodnu Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena čiji član 10 glasi: "Zemlje potpisnice će poduzeti sve odgovarajuće mjere da bi eliminisale diskriminaciju u oblasti obrazovanja...".

BiH se time obavezala da će, kako stoji u  tački c. člana 10, “eliminisati sve stereotipne koncepte o ulozi muškaraca i žena na svim nivoima i u svim oblicima obrazovanja, te u svim drugim tipovima obrazovanja,  a posebno će se izvršiti revizija udžbenika i školskih programa te adaptacija nastavnih metoda.“

U godinama nakon 1993. usvojen je još niz vladinih i nevladinih dokumenata, a posebno je značajan i konačni Zakon o ravnopravnosti spolova usvojen 2003. i revidiran 2009. godine.

Svi analizirani udžbenici za potrebe ovog teksta, načinjeni su i za upotrebu u školama odobreni nakon 2003. godine, no mahom ne poštuju ono što potpisana konvencija i usvojeni zakon nalažu.

Prvim i površnim listanjem novijih udžbenika (izdanja iz 2011. godine), primijeti se da pri obradi pojedinih nastavnih jedinica poput one o zanimanjima ljudi, autori i autorice insistiraju na nepostojanju podjele na ženska i muška zanimanja i paze na ilustracije koje bi trebale predstavljati oba roda podjednako. Takve napomene obično su posebno istaknute, boldirane, date u okvirima ili anterfileima.

Naići ćete i na ilustracije (nastavna jedinica: Moja porodica – Podjela kućanskih poslova), gdje očevi i usisavaju, i peru prozore, i imaju pregaču, jednako kao i dječaci.

No, u istim tim udžbenicima, već pri drugom listanju, često će vas zapljusnuti  “skriveni“ val one stare slike žene i djevojčice koju je stoljećima baštinio naš patrijahalni svjetonazor.

Primjeri na ilustracijama pokazuju upravo to, kako jedan isti udžbenik savršeno dobro izbjegava svaku diskriminaciju po osnovi roda, dok na drugom mjestu, društveno uvjetovane razlike između dječaka i djevojčica podmeće kao prirodne, dok one biološke potpuno prešućuje.

Treba naglasiti, pak, da je navedi udžbenik u ovoj maloj analizi, u usporedbi sa ostalim, a naročito u poređenju sa analiziranim čitankama, dobio visoke ocjene i za tekst i za rodno korektnu ilustraciju.

Isti autorski tim i izdavačka kuća, slične su pogreške načinili i u udžbeniku za isti predmet za II razred. I tamo se kućanski poslovi dijele između roditelja (otac usisava, majka pere prozore), dok pri obradi nastavnih jedinica “Prošlost, sadašnjost, budućnost“, u lekciji o sadašnjosti, ilustracija koja treba predstaviti tehnološki napredak prikazuje oca za računarom i sina sa robotom-igračkom, naspram djevojčice sa lutkom i majke sa pregačom koja radosno spušta pečeno pile na stol. Ironično ili ne, ali teško je ne primijetiti da je tehnološki napredak, sudeći po ovoj ilustraciji, zahvatio samo svijet muškaraca, dok su žene i djevojčice ostale u ulogama u kojima su bile i u prošlosti. Jedina razlika je, pretpostavljamo, što je pile koje je majka ispekla pečeno u električnom štednjaku, a ne u peći na čvrsto gorivo.

Također, ilustrujući dječije igre, autorice udžbenika prikazuju dječake kako se otimaju za daljinski upravljač koji pokreće autiće, dok se dvije djevojčice mirno igraju lutkama, a treća stoji iznad njih i još mirnije se – ogleda u ogledalu.

Zaključak se nameće sam: možda decenijama ne pričamo uprazno i možda smo neko polje pripremili za obrađivanje, ali usjevi su nam još daleko od jestivih. 

Nije teško naglasiti da kad odrastu, djevojčice mogu postati i ljekarke, i policajke, ne nužno učiteljice. Nije teško poručiti dječacima da nema ništa loše u tome da kada porastu budu kuhari, a ne nogometaši.

No, u kakve će odrasle ljude izrasti djeca kojima kao nešto prirodno slikamo agresivne i sebične dječake i nježne i plahe djevojčice-ljepotice kojima je važniji njihov odraz u ogledalu od igre, prijateljstva i radosti dijeljenja?

Njeno veličanstvo učiteljica - slika žene i djevojčice u čitankama

U prethodnom tekstu pozabavili smo se primjerima iz udžbenika Moja okolina, uvjetno rečeno trećeg predmeta "po važnosti" u razrednoj nastavi.

Skrenimo sad pažnju na kraljicu Čitanku, udžbenik za nastavu iz jezika i književnosti koji cijelo osnovno obrazovanje ima najveći fond nastavnih sati.

Sljedeće su stavke bitne za ovu našu rodnu analizu:

  • Ilustracije, naročito u udžbenicima za prvi razred gdje se djeca cijelo prvo polugodište ne uče pisanju i čitanju, pa je ilustracija zapravo jedino sredstvo prenošenja poruke, slike svijeta i sistema vrijednosti
  • Pripovjedači, lirski subjekti i likovi u pričama: njihovi rodovi i omjeri – koliko često imamo muški glas naspram ženskog
  • Rodno senzitivni jezik.

Analizirajući svaku ovu stavku ponaosob u čitankama i radnim sveskama pokazat ćemo kakva je to slika žene i muškarca kroz izgled, zanimanja i navike, a kakva slika djevojčice i dječaka kroz oblačenje, radnje, boje, te koliko su sadržaji ispunjeni rodnim stereotipima i predrasudama.

Valja odmah naglasiti: stanje u čitankama i pripadajućim radnim sveskama daleko je više za brigu i osudu od gore navedenih, gotovo benignih primjera, iz predmeta "Moja okolina".

Ubjedljivo najviše "negativnih ocjena" zadobili su udžbenici čija autorica je Zehra Hubijar, i to: Maštalica 1 i 2, udžbenici za I razred, Svjetlost, Sarajevo, 2010. godina, Leptir i cvijet, udžbenik za II razred, Tugra, Sarajevo, 2008., te Žubor radosti, udžbenik za III razred, Dječija knjiga – Bosanska riječ, 2011.  

  • Slikom da ti kažem

U udžbeniku za prvo polugodište prvog razreda (Maštalica 1), dvadeset i sedam je ilustrovanih dječaka i jedanaest djevojčica.  

Dok nam ova brojčana prevlast dječaka nad djevojčicama ne mora predstavljati ništa više od jedne statističke informacije, poruka koju šalje ilustracija je zanimljivija. Dok su djevojčice redom dugokose, uredne, u haljinama i suknjama i sa mašnicama u kosi, dječaci su ili kratkokosi, a ako im je kosa imalo duža, onda je raščupana i neuredna.

Šta, pak, rade dječaci i muškarci na ilustracijama?

Igraju lopte, crtaju, trče, voze romobil, idu u školu, prave kuću, kupaju se, kose travu, čitaju, spavaju, voze auto, voze autobus...

A djevojčice i žene?

Uče djecu, pletu čarape, mijese hljeb, igraju se s psom, tkaju ćilim, beru cvijeće, nose mašnu u kosi, izgubile su mašnu, idu na pijacu...

Nastavni plan i program nalaže i vježbu usmenog pričanja po nizu slika.

Isti udžbenik donosi tri takve vježbe za prvo polugodište prvog razreda – na sve tri su svi likovi dječaci.

U prvoj vježbi dječak pravi most preko potoka i pokušava ga preći. U drugoj dječak odvraća psića od namjere da ga prati u školu. U trećoj dječak je bolestan i pas mu donosi misteriozno pismo.

Zašto likovi niti jedne takve priče po slikama ne mogu biti djevojčice?

Isto je u udžbeniku za drugi razred (Leptir i cvijet): Dječak i pas traže izgubljeno mače – prva vježba, Dječak se penje na drvo i pada s njega, druga dva dječaka ga zabrinuto gledaju, te, opet ista vježba kao u prvom razredu, samo ilustrovana drugačijim perom: Dječak je bolestan i prima pismo.  

  • Pogledaj me, o, pogledaj me, očima dečaka...

Koliko su često dječaci glavni likovi, pripovjedači i lirski subjekti književnih djela koja djeca čitaju u čitankama, a koji su ujedno i prvi tekstovi sa kojima se susreću, nakon slikovnica čitanih sa roditeljima u predškolskoj dobi?

Odgovor je, kao i na ilustracijama: izuzetno često. Djevojčica kao glavna junakinja, pripovjedačica ili lirski subjekt je incident, svijet koji slikamo, svijet je viđen očima dječaka.

Pogledajmo opet primjere iz udžbenika za I razred (Maštalica 1 i 2).

Zanemarit ćemo ovdje činjenicu da je autorica Hubijar ubacila u udžbenik osam svojih autorskih tekstova, a pozabaviti se pitanjem: ko su junaci/junakinje - pripovjedači(ce) tih tekstova? 

Gotovo sami dječaci, sa izuzetkom igrokaza u kojem se pojavljuju djeca, pa među djecom, bar kako ilustracija nalaže, ima, vjerovatno, i pokoja djevojčica.

Šta je to što spisateljicu tjera da govori kroz dječake? Zašto u pjesmi “ti ne padaj kišo jako, nemoj naopako, kišobran mi vjetar nosi, mokar sam po kosi.“ nije moglo pisati “mokra“ a da se ne našteti ritam, rima i poruka?

Još znakovitije su situacije u kojima se otvara prostor ženskim likovima, poput one u udžbeniku za drugi razred iste autorice (Leptir i cvijet) gdje je jedini ženski lik u pričama učiteljica i djevojčica koja kupuje baki razglednicu sa cvijećem (mada u manje nepoznatim riječima stoji da je razglednica “slika grada ili mjesta“).

Znakovita je i priča o razbijenom prozoru iz istog udžbenika. Dječaci igraju nogomet, nestašni su, jedan dječak razbije prozor, susjed ga kazni povlačenjem za uho (!). U interpretaciji i razgovoru o pročitanom ne spominje se nasilna gesta odraslog muškarca, već samo priča o dječacima koji nisu bili pravedni i koji nisu priznali da kažnjeni dječak nije kriv!

Dječaci su prikazani stereotipno, igraju nogomet i nestašni su, te za svoj nestašluk moraju da plate.

  • Na slovo, na slovo: M kao auto, Ž kao cvijet

Uz književne tekstove, izuzetnu važnost u udžbenicima jezika imaju rečenice ispisane sa ciljem da djecu nauče sricanju, čitanju i pisanju. Sticanje ovih osnovnih vještina, uči se kroz cijelu razrednu nastavu (I razred – štampana slova latinice, II razred – pisana slova latinice, III razred – štampana slova ćirilice, IV razred – pisana slova ćirilice).

Na takvim stranicama namijenjenim učenju slova, pregršt je, dakle, rečenica sa riječima na određeno slovo. Naprimjer:  

Maja je izgubila mašnu.

Baka grli djevojčicu.

Djevojčice beru cvijeće.

Alma je nabrala buket cvijeća.

To su ruže za mamu.

Mama ima veliko srce.

Ćilim je tkala moja nana.

Ona ima zlatne ruke.

Ana ima mašnu.

Emina šije.

Učiteljica Sanja lijepo govori.

Mario je dobar golman.

Sejo vozi auto.

Fehim radi u maloj fabrici.

Filipov tata vozi tramvaj.

Edin je gledao film o kosmosu.

Poklonit ću seki ljiljan. Ona je meni lopticu.

  • Esma je dobar đak – slovo o rodno korektnom jeziku

Rodno senzitivan i korektan jezik koristi se u većini analiziranih udžbenika nepažljivo i neprecizno.

Čak i čitanka koja je u ovoj našoj analizi dobila “pozitivnu ocjenu“ (Čitanka, radni udžbenik za I razred, Bećirbašić-Dilberović-Hajdarević, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2011. godine) već na samom uvodu, poručuje čitaocu (ali ne i čitateljki!) kako će, čitajući udžbenik pred njim (ali ne i njom!): “u njoj biti i slikar, i pisac, i glumac, ali i mali istraživač“.

U više puta navođenom udžbenik za II razred (Leptir i cvijet), pri obradi nastavne jedinice “Čitam i znam“, zadatak učenica i učenika je pronaći uljeza u nizovima riječi. Niz u kojim se među zanimanjima krije “uljez“ – školski predmet, glasi ovako:

učiteljica     ljekar   pekar     pernica    obućar     odžačar

Navodi li niz još ikoga na (pogrešan) zaključak kako je uljez učiteljica, a ne pernica?

S tim u vezi, naglasit ćemo na ovom mjestu (mada ćemo se na to vratiti i u samom zaključku) kako djecu, gotovo bez izuzetka, uči učiteljica, ne učitelj. Raspon zanimanja kojima se bave muškarci je ipak nešto veći: šumar, odžačar, vozač, ljekar, učitelj, radnik u fabrici, kočijaš, mljekar, poštar, obućar, vatrogasac.

U nastavnoj jedinici "Učimo slovo LJ" udžbenika za II razred (Leptir i cvijet), navedeni su, recimo, sljedeće riječi koje u sebi sadrže navedeno slovo:

ljekar, učiteljica, prijatelj, odgajatelj, hranitelj.

Rijetko susrećemo i dvostruke oblike učenik / učenica, mnogo češće se školarci, bez obzira na rod, imenuju đacima, kao u primjeru: "Esma ide u drugi razred. Ona je dobar đak." (Leptir i cvijet).

Zanimljivo je i tumačenje oblika množine imenice čovjek - ljudi.

Za autoricu Čitanke za III razred (Žubor radosti) imenica ljudi je množina od imenice muškarac. 

Slika koja prati nastavnu jedinicu “Broj imenica“, prikazuje tri muškarca, a potpisana je sa ljudi.

Isti udžbenik rodno je diskriminirajući i u nastavku obrade imenica, pa u nastavnoj jedinici “Rod imenica“ ona je radosna jer je kupila novu haljinu, dok on žuri na posao (zadatak je to muškarčev), nosi odijelo i kasni na avion...

Predrasude, stereotipi i pokoja rodna korektnost

Analiza sprovedena na nemalom uzorku udžbenika odobrenih za korištenje u razrednoj nastavi u Federaciji BiH pokazala je da su rijetki među njima odmakli od tradicionalnih binarnih podjela muškarac-žena, otac-majka. Kritika patrijahalnog naslijeđa po kojem postoje jasne, dakako diskriminatorske, podjele po osnovi roda je izuzetak a ne pravilo u analiziranim udžbenicima.

Udžbenici poručuju mališanima da su žene prije svega majke i učiteljice, dok su muškarci čvrste ruke, zaposleni ili pred računarima i za volanima. Djevojčice nose mašnice i cvijeće, dječaci trče, igraju nogomet i razbijaju loptom prozore.

Ne bi bilo ispravno na ovom mjestu završiti tekst, a da se ne zapitamo: šta ćemo učiniti? Zakone smo usvojili, ali se nismo obrazovali da ih primijenimo. Očekujemo da djeca uče od onih koji ni sami nisu naučili. Edukacija nastavnica i nastavnika, naročito u razrednoj nastavi gdje su oni i one modeli ponašanja, veliki uzori i autoriteti, neophodna je i treba biti kontinuirana, a ne jednokratna. Izuzetno je važna i edukacija autorica i autora, pažljiv odabir recenzenata i recenzentica, te, na kraju, veći angažman roditelja koji bi, bilo bi lijepo i odgovorno, morali reagirati na sadržaje iz udžbenika, a ne samo slijepo učestvovati u izradi zadaće, kada dijete to ne umije samo.

I za sami kraj: škola nije zatvoreni paralelni svemir. Škola je među nama, u našoj lokalnoj zajednici i tiče se svih nas, ne samo onih koji sjede u klupama i čekaju da što prije prođe 45 minuta. Odgovornost je i na javnosti u cjelosti, nevladinom sektoru, udruženjima, agencijama, zavodima, sindikatima, ombdusmanima – društvu.   

Radoznale čitatelj(k)e možda će zanimati i neki radovi na ovu temu:

Prevazilaženje rodnih stereotipa u osnovnom obrazovanju, zbornik radova sa istoimene konferencije, Budva, Crna Gora, 2004.

Parole Pateman: Politics of Moterhood, u zbroniku Beyond eguality and difference

Ana Kolarić: Smeh i suze srpskog obrazovanja – rodni i entički stereotipi u čitankama za osnovne škole

 

 

Sve fotografije u fotogaleriji su ilustracije iz citiranih udžbenika.

Foto: autorica teksta 

Lamija Begagić