Pismo nastavnice matematike

Djeca u raljama profita

29.05.2013

Do kad će javašluk biti uzor metodičke i didaktičke prakse?

Onima kojih se tiče,

(PPZ-u, Ministarstvu obrazovanja, aktivima, upravama škola, roditeljima...)

Nakon Opštinskog takmičenja prišao mi je 'moj' učenik i rekao: “Nastavnice, učinite nešto....“ Odlučila sam da više ne sjedim skrštenih ruku.

Zato ovim putem molim svakog ko može učiniti nešto konkretno da stane na stranu svih vrijednih, savjesnih, odgovornih nastavnika i učenika i da zajedno postignemo da u matematici ne bude štela, veza, da ne bude javašluka, nego da ljepota ove nauke zablista u pravom svjetlu.

Konkretno ću opisati probleme i predložiti moguća rješenja:

1. TAKMIČENJA

a. Opštinsko takmičenje

Na seminaru stručnih aktiva u januaru rečeno nam je da ovu školsku godinu takmičenje neće biti održano zbog nedostatka novca. Nastavili smo raditi prihvativši tu činjenicu, i baveći se drugim poslom. Odjednom, stiže obavijest da će sve to biti realizirano... i to ISTI DAN, i SUBOTOM. Zašto subotom i zašto sve mora da bude u nekoliko dana? Zar ne postoji niti jedan drugi dan (cijela školska godina) da se sve to dobro rasporedi? Mnogi učenici i učenice imaju kapacitet i volju da učestvuju na više takmičenja što im ova metoda ne dozvoljava. Zar nam je cilj da se nadarena djeca tako sputavaju? Subote treba ostaviti slobodne da ih djeca mogu provoditi sa svojom porodicom. Sva djeca koja idu na takmičenje su odlična i talentovana i nije problem da jedan radni dan izostanu s redovne nastave. Uostalom, i takmičenja su dio obrazovnog procesa. Svaki pojedinačni uspjeh ovih učenika ujedno je uspjeh i same škole, a onda se tim diče i direktori... A u svemu tome najmanje su bitna ta djeca. Žalosno!

Što se tiče Općinskih takmičenja, ona su uvijek dobro organizirana s tehničke strane. Domaćin je uvijek jedna od osnovnih škola i njeni nastavnici tada imaju dosta posla. Urade svoj dio vrlo profesionalno, po uputama... i to subotama. Nastavnci iz drugih škola su članovi komisije. Njihov rad sve vrijeme prati zadužena osoba iz Opštine. Oduzimaju im se mobiteli, oni su zaključani u jednoj od učionica, odlazak u toalet moguć je samo u pratanji te osobe, sve rade pod šiframa, odgovorno,  detaljno, svaki se papirić koji dijete preda pregleda... dakle, sve po uputama i realno da se izbjegnu veze, podmetanje i subjektivnost. Nakon objavljenih rezultata svaki učenik ima pravo doći i vidjeti svoj rad, a komisija je obavezna na svako pitanje dati odgovor. S te strane je sve u redu, no tu dolazi ono „ali“.

ZADACI su na Opštinskim natjecanjima skoro u svim razredima preteški za taj uzrast, u njima je gradivo koje nije još urađeno na redovnoj nastavi... jednom riječu NEPRIMJERENI. Kao dokaz dovoljno je pogledati rezultate s posljednjeg takmičenja gdje npr. u Opštini Centar, u kategoriji VIII-ih razreda, od mogućih 100 bodova prvo mjesto ima samo 35! Napominjem da su ovo učenici koji su u svojim školama najbolji od najboljih, izabrani kao predstavnici ... a vraćaju se poraženi, s minimalnim ili nikakvim bodovima. Zar je to cilj ovih takmičenja? Veliku odgovornost tada snosi nastavnik da svima objasni da je to sve bilo neprimjereno i da će biti bolje dogodine. Nažalost, dogodine se događa isto!

Zato smo mi nastavnici, članovi komisije, odlučili da nijedno dijete ne vratimo u školu s 0 bodova, nego da barem dobije 1 bod. A zar ta najbolja djeca trebaju samilost od nas? Zar na ovom nivou takmičenja ne može biti barem jedan školski zadatak koji prati plan i program i koje  će dijete tog ranga moći riješiti?

Svaki razred i svaki predmet ima Nastavni plan i program koji su mnogo prije nas napisali stručnjaci, te po kojem mi radimo i koji godinama ispraća generacije. Zašto isto ne postoji i za takmičenja? Zašto se ne definira šta tačno, koja oblast, u kojem razredu, koja težina zadataka, koji udžbenici i koje zbirke? Mi nastavnici sve to godinama radimo na svoju ruku po svom nahođenju... Tu su sati i sati rada s djecom i na kraju rezlutat ovisi samo o tom jednom danu i sreći. To nije znanje, to nije takmičenje najboljih... Zar na taj način razvijamo kod djece želju za napredovanjem, želju za stjecanjem više znanja? Budući da nastavnici postaju nemoćni, učenike i sami upućuju u „školu matematičara“ koja djeluje na Ilidži i to nedjeljom.

Njihova mjesečna članarina je 50 KM. Tu se onda rade takvi zadaci... Pa često „ta“ djeca postižu mnogo bolje rezultate. Nemam ništa protiv tih ljudi i nastavnika koji ovu školu vode, ali ta djeca ne predstavljaju svoju školu i svoje nastavnike, nego nečije interese i nekome stvaraju profit.

b. kantonalno takmičenje

Ovogodišnje kantonalno takmičenje bilo je očajno! Zadaci iste težine kao na Opštinskom takmičenju. Kako je moguće da nema razlike u težini zadataka? Valjda „opštinski“ trebaju biti lakši od „kantonalnih“? Možda griješim?! No, moram primijetiti da komisiju više ne sačinjavaju poslušni nastavnici osnovnih škola, nego naši „nadređeni“ koji postavljaju svoja pravila i norme ponašanja. Opet pitam: ko su ti ljudi, ko ih je stavio na ta mjesta, zašto oni sastavljaju zadatke i na osnovu čega, koji su kriteriji?! Gdje smo tu MI, nastavnici, koji smo sve vrijeme u nastavnom procesu i koji odgovaramo za djecu na takmičenjima?

Na sva ova pitanja mi moramo dati odgovor kako upravi škole tako i roditeljima, a najbitnije – djeci.

Članovi komisije ne moraju ostavljati mobilne telefone, njih niko ne nadzire, i ne znamo kako obavljaju svoj posao, ali znamo da kada objave rezultate, imamo jako puno „nula“. Tako je bilo i ovog puta. Više od pola učesnika osvojilo je 0 bodova. Opet ponavljam - to su najbolja djeca iz svih opština! Pa zar su toliko loši? I tada mi nastavnici moramo tješiti našu djecu kako je sve to dobro, pravedno, da to tako treba biti... i ponovo ih motiviramo i spremamo za narednu školsku godinu i novo tekmičenje. Učenici i učenice odlaze da vide svoje radove i jedno po jedno izlaze razočarani jer se boduje „odokativnom metodom“ uz niz neprimjerenih komentara. Tada se meni obrati moj učenik sa suzama u očima i kaže: „Nastavnice, vodite me odavde... Nikad vam više neću doći na ovo takmičenje, kakvi su to ljudi tamo...“ Ja se onda pitam da li je to ona metodika koju su nas učili na fakultetu? Ti su ljudi nama nadređeni i oni ocjenjuju naš rad!

FEDERALNO TAKMIČENJE

Federalno takmičenje iz matematike; isti dan, u isto vrijeme kao fizika. Interesantno... niko to nije  primijetio? U praksi se bezbroj puta pokazalo da ko ima uspjeha u fizici automatski ima veće izglede i za matematiku, ali i obrnuto. Gdje sjede ti ljudi koji prave ovaj raspored? Na dvije strane svijeta pa ne mogu se čuti barem telefonom da to usklade?! Ne postoji niti jedan drugi dan osim 11.5 da se to takmičenje realizira?  Zadaci na federalnom takmičenju primjereniji i lakši od „općinskih“ i „kantonalnih“! Pa zar ne bi oni trebali biti najzahtjevniji? Ili opet ja griješim?

Kada sam zvala i pitala, niko ne zna... niko nije kriv... i niko nije za to odgovoran. Samo mi se gospodin iz Tuzle iz udruženja matematičara obratio. Ovim putem zaista moram pohvaliti Tuzlu i njihovo „udruženje matematičara“. Imaju svoju internet stranicu, na njoj sve što vas zanima... od informacija... do zadataka. A ako probate ukucati udruženje matematičara  iz Sarajeva nećete dobiti niti jedan rezultat pretrage. Zar u glavnom gradu BiH ne postoji niti jedan čovjek... možda student koji bi za pristojan honorar napravio i redovno ažurirao stranicu? Mi ne možemo doći ni do zadataka, a ni do potrebnih podataka. Tek smo saznali da postoji stranica „Infima“ na kojoj se može ponešto naći. To treba biti javno i da se svi znamo tim koristiti.

2. EKSTERNA MATURA

Znamo da je eksterna matura ove godine eksperimentalna i da je to pilot projekat u kojem se mora još dosta toga popraviti, ali matematika se morala uraditi stručnije i bolje! Produkt lošeg rada su nedavno urađeni probni testove i jako loše rezultati iz matematike. Naravno da znanje djece iz matematike nije tako loše, niti su nastavnici tako loši... loš je koncept kataloga. Zadaci su nabacani, prepuni materijalnih (čak i gramatičkih) grešaka... U međuvremenu greške su ispravljene, ali to nije nigdje javno objavljeno, već smo slučajno otkrili na stranici PPZ-a. Nije problem u greškama, posebno onim koje se mogu ispraviti, ali način na koji se to uradilo nije dobar. Roditelji su s pravom digli uzbunu i tražili od nas nastavnika da te greške popravimo. Na početku kataloga se nalazi „more“  formula od kojih ima onih totalno neprimjerenih jer uopće nisu za osnovnu školu. Pitaju me djeca da li i to moraju naučiti napemet jer piše da se katalog mora preraditi i sve što je u njemu naučiti. Zašto su te formule potrebne?! Da pokažemo da to je to nešto teško i tako zastrašimo djecu? Zanima me kako je odlučeno ko će praviti katalog, je li negdje bio javni konkurs za to? Ili je to ipak odluka samovolje nekih ljudi? Imali smo odličan pristup vježbanju i pripremanju učenika za polaganje prijemnog ispita za upis u srednju školu koji je funkcionirao od 1997. godine i ne znam zašto se 2013. morala izmisliti topla voda i mijenjati nešto što je bilo efikasno.

U razgovoru sa svojim kolegama, nastavnicima matematike, vidjeli smo da smo i prilikom ocjenjivanja probnih testova za maturu svi radili opet samovoljno jer nije preciziran način bodovanja. Prema riječima savjetnika trebalo je da prva četiri zadatka budu najlakša te da učenik metodom zaokruživanja dobije bod. No, za te zadatke su izabrani oni koji se moraju riješiti pa tek onda zaokružiti odgovor i to ne baš tako jednostavni da to može uraditi svaki učenik. To su zaista trebale biti pitalice koje će to stvarno omogućiti da svaki učenik svojom sposobnošću i u skladu sa svojim radom dostigne bodove. Također, ocjenjivanje je samo 0 ili 1 bod. To nije u matemaici  korektno jer na taj način učenik mora sve uraditi tačno da bi dobio 1 bod. Znanje iz matematike nije samo da li je zadatak skroz doveden do kraja nego se mora gledati i postupak i način izrade, a onda se sve to treba i bodovati. Sigurno bi ovim postupkom ocjenjivanja bilo mnogo boljih rezultata. Bilo bi lijepo, iako je ovo pilot projekat, da se ova pravila ujednače i dogovore prije zvaničnog polaganja mature. Nas nastavnika matematike ima toliko da je poražavajuće da nismo bili u stanju ovoj djeci, ovoj „pokusnoj“ generaciji osigurati katalog kakav zaslužuje.

3. UDŽBENIK ZA IX razred

Udžbenik za IX razred koji je odobrilo Ministarstvo dobili smo tek u oktobru prošle godine. Razumijem da je opet ova „eksperimentalna generacija“ prva koja je IX razred pa da je malo i opravdano kašnjenje užbenika, ali ne razuijem kako je prihvaćen udžbenik koji nije u skladu s planom i programom! Odličan udžbenik profesora s fakulteta, ali nedostaje važan dio gradiva... dio bez kojeg ostavljamo učenike dva mjeseca bez knjige koju moraju kupiti. Neću dozvoliti djeci da kupe udžbenik koji ne pokriva cijelo gradivo koje je potrebno u IX razredu. Niko nije našao pare na ulici i, ako nismo sposobni da imamo adekvatan udžbenik, moji učenici neće imati niti jedan. Ja ću im sve spremati, donositi, kopirati... Jer nije ovdje cilj da neko zaradi preko djece i udžbenika... Te da svake godine to mijenjamo. Svi smo išli u školu i godinama koristili jedan udžbenik i prenosili s generacije na generaciju... A sada svake godine treba kupiti novi udžbenik. Zašto? Ja svoju djecu i učenike neću izlagati tom trošku zbog samovolje pojedinaca i ličnih zarada.

Ako sada čitate ovu rečenicu... napokon ste došli do kraja moje „ispovijedi“ i VELIKO HVALA što ste odvojili vrijeme da je pročitate! Meni ostaje nada da, uz vašu pomoć, možemo popraviti ove stvari i našoj djeci pružiti obrazovanje kakvo zaslužuju - najbolje.

S poštovanjem i zahvalnošću,                                                                       

Mirka Ban

Sarajevo, maj 2013.

 

Reagovanje

 


Školegijum redakcija