Očima roditelja

Brojke ili slova?

24.06.2013

Šta prelazak sa opisnog na brojčano ocjenjivanje zapravo znači djeci i njihovim roditeljima?

U prvi razred devetogodišnjeg obrazovanja, moj je sin formalo upisan prije dvije godine. No, u septembru je, krenuvši u treći razred, pošao u prvu pravu školu. Ova godina, složili su se sa mnom i drugi roditelji i profesori(ce) razredne nastave, izazov je na koji ni njega i njegove vršnjake, a ni nas roditelje niko nije pripremao – svi smo se skupa našli u neobranom grožđu.

Odjednom, gle čuda, u udžbenicima su neke stvari o kojima moj sin dosad nije znao ništa. Iz udžbenika, očekuje se od njega, sada zaista treba učiti nešto novo, a ne tek podražavati stvarnost i čitati ono što iskustveno već godinama zna - kako ruke treba prati i kako porodicu čine roditelji i djeca, kako je drvo visoko, a žbun nizak. Odjednom su tu neka slova koja dosad nije znao i neko novo pismo. Odjednom je tu tablica množenja, dijeljenje, jednačine, miješanje računskih operacija. Tu su vidik i vidikova linija, tu je razmjera, tu je crtanje geografskih karata, tlocrta, nacrta i bokocrta. Tu je sada i strani jezik – engleski. Tu je i sveska za lektiru i neke knjige koje u toku školske godine treba pročitati, pa o njima u tu svesku nešto i zapisati.

A šta više nije tu? Više nismo mali, kaže učiteljica, i više nema potrebe da ponekad budem dijete dana. Više na početku časa ne sjedimo u krugu i ne održavamo jutarnji sastanak. Ne pišemo više na tabli kako se osjećamo. Nema više sakupljanja zvjedica i laskavih titula ponosa mjeseca zbog kojih se znao osjećati zaista ponosno. A kad smo kod osjećanja,  nema više ni smješka, ni ljutka, ni zvjezdica. Sada su tu brojčane ocjene, od jedan do pet. Tu je sada  i upisivanje ocjena u dnevnik i važnost da se one nađu u toj Svetoj Knjizi, a ne tek u udžbeniku ili svesci. Tu su sada i kalkulacije da li si može priuštiti jednu četvorku a da ipak ima zaključnu peticu. Otkrio je, sada, i značenje zaključne ocjene i način njihovog zaključivanja.

Kako sad sve to i kako odjednom?

Polazak u treći razred je iz mog roditeljskog iskustva zapravo zasjenio polazak u školu i sve izazove koje taj trenutak unosi u život djeteta i roditelja.

Treći je razred, usudila bih se reći, zapravo najveći izazov u razrednom školovanju, kako djeci, tako i učitelji(ca)ma i roditeljima, jer je nastavni plan i program zaista preopterećen gradivom, a ono što je još važnije ne nastavlja se kontinuitet usvajanja znanja iz  prethodne dvije godine, od djece se odjednom očekuje previše strpljenja, upornosti i odgovornosti na koju nisu naučeni. S druge strane, dokidaju se neke dobre stvari koje je reforma unijela u prva dva razreda, tako da je brojčano ocjenjivanje, navođeno kao velika novina na koju djecu treba pripremati, zapravo tek jedna karika u lancu i djeca od silnih drugih promjena ne stignu da se fokusiraju na tu, uslovno, najvažniju.

Sličan stav dijeli i Dina Mundžić čiji je sin Džan upravo završio treći razred. Pored roditeljskog, Dina ima i iskustvo u samoj nastavi, budući da radi kao učiteljica koja trenutno uči djecu u četvrtom razredu u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi.

«Dok sam djecu koju sad učim ocjenjivala opisno, ja sam kao učiteljica bila sretnija, atmosfera u razredu je bila zdravija, a roditelji na taj način dobiju mnogo više informacija o djetetovom napretku i razvoju nego kroz ocjene od jedan do pet. No, problem je kada dođe kraj polugodišta ili godine, pa moram da se uklopim u ono malo prostora koliko knjižice nude, pa nužno svaka učiteljica upada u šablone. S druge strane, iskusila sam i nerazumijevanje roditelja prema opisnoj ocjeni koji nakon što pročitaju šta imam reći o uspjesima njihovog djeteta u pojedinoj oblasti, priđu pa me polušapatom pitaju: 'Učiteljice, a recite vi meni koja je ovo zapravo ocjena?' Suštinski, i roditelji su nepripremljeni ušli u reforme i trebat će još mnogo vremena da shvate da su stvari nešto drugačije nego kad su oni bili djeca.»

«Kraj je godine i krenula je bitka za zaključne ocjene. Moj sin ima blagu učiteljicu, pa sve ide lako, pravu bitku očekujem tek kada pređe u predmetnu nastavu u kojoj je već moje starije dijete. Formalna ocjena tada postaje važnija od usvojenog znanja.» kaže Azra Poturak, majka devetogodišnjeg Tarika.

I ona se slaže da je treći razred opterećen gradivom i da je prva prava škola nakon dvije godine igre. Ona strahuje od prelaska u predmetnu nastavu, što je novi izazov u školovanju. No, da li su za taj izazov djeca prenaglo pripremljena u trećem razredu ili su, možda, još uvijek potpuno nepripremljena?

Šta kažu roditelji? Nejra Topalović, iznosi iskustvo svog sina Maka koji trenutno završava četvrti razred.  S čim su se to ona i Mak susretali tokom prošle školske godine:

«Otkako radim sa djecom u školi, analiziram nekako i svoje osmogodišnje školovanje, a sad imam i to roditeljsko iskustvo. Mak je nailazio na puno zahtjeva prošle godine, ali nikako nije bio zreo za te iste zahtjeve i ni danas nije svjestan šta ta ocjena za njega znači.

Mislim da nismo puno odmakli od nekadašnjeg školovanja, i dalje je tu previše činjenica, pojmova, bez da dijete shvati šta to zapravo uči i zbog čega. Nakon dvije godine laganog učenja, dolazi taj famozni treći razred koji nam je svima donio muke i od nas roditelja zahtijevao puni angažman.»

Generacija moga sina sa brojčanim ocjenama susrela se u trećem razredu. Novije generacije djece u Kantonu Sarajevo ocjenjuju se opisno tri polugodišta, tako da brojčane ocjene dobivaju u drugom polugodištu drugog razreda. Odluka je to koja, svakako, odgovara učiteljicama i učiteljima kojima opisno ocjenjivanje zaista zadaje sate i sate rada, budući da opisnu ocjenu treba upisati ne kao brojku, već kao nekoliko rečenica ličnog dojma o stečenim postignućima i rezultatima, i to ne samo u dnevnik, već i u đačke knjižice, matičnu knjigu i informatički program Emis.

No, školska je godina djeci okončana, a pred nastavnim kadrom je golem posao. Prava je istina da učitelji i učiteljice u nekim školama koje ove godine uče druge razrede još uvijek ne znaju koje i kakve ocjene upisati: brojčane ili opisne.

Raspust je pred nama - prilika da se djeca i roditelji odmore i spreme za novu školsku godinu u kojoj će, sve su prilike, biti tek godinu bliže «strašnoj» predmetnoj nastavi i još godinu dalje od obećanog reformisanog školstva.

Lamija Begagić