OŠ Sava Kovačević, Tjentište

Škola u malinama, kupinama i jagodama

01.07.2013

Učenici godine beru šljive i zajedno prave pekmez a mi im donesemo hljeb, pa tako imaju i ručak u školi

< >

Putevima koji se mogu usporediti sa našim obrazovnim sistemom - dakle, krivudavim i lošim - putujemo ka željenom odredištu, jednoj od područnih škola „Veselin Masleša“ na teritoriji Tjentišta. Školska godina je završena, ali najavljeni smo i nadamo se otvorenim vratima.

Stižemo pred školu i iznad parkiranog motokultivatora u dvorištu, na prednjem zidu primjećujemo portret narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata, Save Kovačevića. Prije rata u Bosni i Hercegovini, škola je nosila njegovo ime.

Naš domaćin, Ranko Kovač, zamjenik direktora i pravoslavni vjeroučitelj, uvodi nas u prostoriju na čijim vratima piše „ZBORNICA“.

Razgovaramo sa Ramom, domarom, i Safetom, jednim od mještana koji su doveli svoju djecu na razgovor sa nama. Safet nam objašnjava kako su oni bili dijelom „stare škole“ i „starih metoda“. Nekada, znanje i nije bilo na cijeni koliko su na cijeni bile maline, kupine i jagode. „Sva sreća pa kod nas ne uspijevaju borovnice. Ko bi ih brao“, – govori mještanin dok objašnjava kako je morao nabrati punu „kantu od jupola“ za nastavnicu da bi dobio pozitivnu zaključnu ocjenu.  Stara škola, „Sava Kovačević“, prisjeća se, brojala je više od sedamsto đaka i bila jedna od najbolje opremljenih, sa kuhinjom, kafeterijom, kotlovnicom, kabinetima sa labaratorijskim priborom, fiskulturnom salom.. 

Ramo, domar škole, otac sedmero djece, koja čine polovinu od ukupnog broja učenika, prisjeća se kako je na Tjentište nekada dolazila i reprezentacija Jugoslavije, na fudbalske pripreme. Postojali su hoteli, kupališta, tereni, nacionalni park je imao bogat turistički sadržaj. Sada, nacionalni park je zgarište obraslo šumom i korovom. Rijetki su oni poput Rama, koji su se vratili i počeli iznova.

Bratstvo-jedinstvo živi, ali teško preživljava

Krećemo u obilazak prostorija škole, sa zamjenikom direktora.

„Nisu loši učenici. To su djeca povratnika koja se pored učenja bave stokom, pomažu roditeljima u vrtu, kose... Nije lako živjeti na selu. Najvažnije je da su poslušni. Slažu se, druže se međusobno. To je najvažnije.“ – govori naš vodič.

Trenutno, u školi je obnovljeno pet učionica. To je, zapravo, sasvim dovoljno, jer je upisano samo petnaest učenika. Postoji kabinet za nastavu od prvog do petog razreda, kabinet za nastavu od petog do osmog, kabinet za tjelesni, informatiku i vjeronauku. U svakoj od njih peć na drva, tri klupe u nizu i nastavnička katedra naspram njih, a na zidovima raznovrsni crteži i plakati. Učionice jesu skromne, ali su izuzetno uredne. Vjeroučitelj objašnjava kako je sve obnovljeno sredstvima donatora i dobrih ljudi, te kako su od nadležnih vlasti pomoć odavno prestali tražiti. Donator, Enes Hajdarević, obezbjedio je i stol za stoni tenis, računarsku opremu, klavijature, opremu za sport, novogodišnje paketiće za učenike škole, a i stipendije za neke od njih.

Kako kaže Ranko, škola sada ima specifičan status jer je broj djece koja se upisuju u konstantnom opadanju, pa joj prijeti čak i zatvaranje. Trenutno je jedna od pet „područnih škola Veselin Masleša“, u radijusu od 80 kilometara od centalnog objekta u Foči, koje sveukupno imaju 530 đaka. Poređenja radi, osamdesetih godina, sama škola "Sava Kovačević" imala je više od 700 učenika. Ranko ističe da je djece sve manje i škola opstaje samo zbog svog multietničkog programa i bogate tradicije.

Škola je specifična i po tome što se u njoj provode dva nastavna plana i programa. Iako se nalazi na teritoriji Republike Srpske, bošnjačka djeca koristi Federalni nastavni plan i program. Srpska djeca rade po programu Republike Srpske. Uzdržavamo se od zapitkivanja o tome kako cijela ta dvoprogramska multietničnost izgleda u praksi, u školi sa petnaest učenika i devet razreda. Minut šutnje za razum. Zar je zaista nemoguće napraviti jedan program za petnaestoro djece koja dijele istu sudbinu u zabačenom kraju, čije su potrebe iste i koja sa jednako raširenim očima gledaju u budućnost?

Profesori učenicima predstavljaju udžbenike shodno planu i programu koji koriste, a u školi se odvija nastava vjeronauke iz dvije religije: Islam i Pravoslavlje. Zanimljivo je kako su, zapravo, samo vjeroučitelj pravoslavne religije i vjeroučitelj islama, pored direktora, stalni uposlenici škole. Svi drugi profesori dolaze iz matične škole i „honorarno“ predaju predmete, a vjeroučitelj islama, Miralem i vjeroučitelj pravosljavlja, Ranko, osobe su koje su najčešće uz djecu. Tako, dok se u urbanijim područjima postavlja pitanje da li i u kojim okvirima treba postojati vjeronauka, ovdje u školi koja se nalazi, ironično, na samoj obali Drine, to dobro funkcioniše.

100 godina postojanja

Ove godine, proslavit će se i stogodišnjica postojanja škole koja je kroz godine bila korištena u razne svrhe. Vrijeme, nepovoljni uslovi i prije svega, nebriga nadležnih osoba, ostavili su traga. Uskim stepenicama, Ranko nas vodi u prostorije koje nisu obnovljene. Velike učionice propalih zidova i podova, radijatori izvaljeni i ukradeni, miris vlage u zraku. Ispred nekadašnje biblioteke pronašli smo gnijezdo ptica, a najsličnija biblioteci sada je jedna velika kutija sa knjigama koje su donatori poklonili školi. Ipak, sve knjige koje su djeci potrebne, nastavnici donesu iz matične škole.

Školu je tokom sukoba u Bosni i Hercegovini koristila srpska vojska, a nakon toga u njoj su bile smještene i srpske izbjeglice.

„Gdje vojnička čizma jednom dođe, sve bude uništeno“, – govori Ranko dok nas, kroz nepokošenu travu, vodi u školsku kantinu koja se nalazi izvan škole, u dvorištu. Prizor je i više nego tragičan. Velika prostorija u kojoj su oguljeni zidovi, polupani prozori, ostaci piljevine na podu i natpis koji odoljeva vremenu: „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“.  Nekada, ta prostorija je bila restoran za djecu, a sada je odlagalište za drva kojima se škola zagrijava. Nekada, škola je imala svoju kotlovnicu, a sada su radijatori pokradeni i cijevi iščupane.

„Svake godine beru šljive i zajedno prave pekmez a mi im donesemo hljeb, pa tako imaju i ručak u školi. Trudimo se održati ovo, koliko god je moguće.“  - Ranko nas vodi nazad, pored velikog voćnjaka kojeg učenici, sa nastavnicom Katarinom, održavaju.

Doista, trud je vidljiv.  U ovoj školi, nalik na ruševinu, postoji jedna svijetla i lijepo uređena učionica, koja je „centar za rani rast i razvoj“.  Ova inicijativa povezuje predškolsku djecu sa djecom koja su prvi razred područne škole "Veselin Masleša", i oni imaju priliku družiti se zajedno svakog trećeg petka u mjesecu.

Islamski vjeroučitelj Miralem Hodžić ukratko je opisao stanje u školi iz svoje perspektive.

„Po mom mišljenju, stanje u školi je odlično, ponajviše zbog direktora koji je napravio takvu klimu. Ja sam jedini koji ima svoju učionicu za vjeronauku. Imam najljepšu i najuredniju učionicu, kao i neke privilegije koje drugi profesori u područnim školama nemaju. Odnos sa kolegom sveštenikom je jako dobar, čovjek mi je poput najboljeg prijatelja, surađujemo na razne načine i jako smo bliski. Najveći problem naše škole je to što imamo malo djece i što se malo djece upisuje.

Prethodnih godina sa svojim učenicima išli smo na Bjelašnicu, direktor, vozač, kolega sveštenik i ja. Bilo nam je jako lijepo, nekima nepojmljivo da pop i hodža zajedno vode djecu, ali mi tako funkcionišemo. Obišli smo i džamije i crkve, u ugodnoj atmosferi, u druženju. Dakle, odnos između učenika je dobar, kao i odnos između profesora. Kada bi bilo više učenika, vjerujem da bi nam bilo čak i bolje, produktivnije.“

Područna škola "Veselin Masleša" na Tjentištu je ove godine ispratila samo jednu učenicu na malu maturu. Naime, učenica je morala polagati i eksternu maturu, iako u Republici Srpskoj ona nije priznata, jer planira upisati srednju školu u Sarajevu. Postigla je dobre rezultate, što znači da znanje koje malobrojni učenici ove škole dobiju, vrijedi.

Razgovarali smo i sa Osmanom, koji ima dvanaest godina, sedmi je razred, voli geografiju i crtanje, a u svom odjeljenju ima samo tri razredna druga. Svaki od njih ima svoju stolicu i svoje mišljenje o najdražoj učiteljici. Osmanova najdraža je Danijela. Kaže kako je sretan što do škole ima samo 200 metara, ali kako neke njegove kolege moraju prelaziti više od šest kilometara u jednom pravcu. Srećom, donacijom UNHCR-a obezbjeđen je kombi koji prevozi djecu u školu i nazad.

Dok se spremamo za povratak, Ranko nam objašnjava i planove za budućnost.

„Tjentište ima svoju dušu. Kulturni, historijski i geografski položaj daju mogućnost za održavanje škole u prirodi. Postoji mogućnost planinarenja, postoji veliki bazen koji je u funkciji, rijeke, jezera, postoji prašuma. Samo to sve treba iskoristiti. Ideja je da se učionice koje nisu obnovljene pretvore u spavaone za učenike koji bi dolazili u školu prirode.  To bi bio projekat regionalne saradnje, pa bi sve škole imale priliku dovesti ovdje svoje učenike."

Zamišljajući tu (realnu?) budućnost, krećemo nazad. Vrijedilo bi, ne samo zbog prijateljstava koja bi se tako mogla iskovati, nego i zbog nastave. Jer, neke se stvari iz dvoglavih udžbenika ne mogu nikad naučiti...

Azra Cucak