Zamalo pa idealno

08.07.2013

Kratak pregled nastavnih sadržaja predviđenih za usvajanje na časovima predmeta Društvo / Religija / Kultura u razrednoj nastavi u Kantonu Sarajevo (I – V razred)

Mnogo se prašine diglo pri uvođenju predmeta alternativnog Vjeronauci u osnovnim školama u Kantonu Sarajevo. Predmet nazvan Društvo / Religija / Kultura još nema zvanične udžbenike, a predavačice (u nižim razredima to su učiteljice, dok su u višim nastavnice i nastavnici društvene grupe predmeta) pri izvođenju nastave koriste se priručnicima Kantonalnog ministarstva obrazovanja. Izradu priručnika, kao i jednodnevnu obuku kadra potpomogao je i OSCE.

Iz Ministarstva obećavaju da će obuka biti još, te da je ova jednodnevna bila tek upoznavanje nastavnog kadra sa sadržajem predmeta i priručnika.

Školegijum donosi kratak pregled nastavnih jedinica iz predmeta o kojem se toliko govorilo i prije nego što ga je prva generacija učenika uopće počela slušati. Za potrebe ove male analize, pročitali smo priručnike za rad u razrednoj nastavi, od prvog do petog razreda.

O sebi i o drugima

Čak i letimičnim pogledom na sadržaje i metode navedene u priručniku, odmah stičemo dojam da se radi o idealnom predmetu i da je prava šteta što vrijednosti kojima nas on želi naučiti nikada neće doći do onih za koje je pravljen – učenika. Zašto? Zato što je za njegovo usvajanje predložen jedan nastavni sat sedmično i zato što za učenje idealnog predmeta trebate idealnog nastavnika. A idealan nastavnik, makar završio i višednevne, a ne jednodnevne obuke, ne postoji.

Priručnik i njegovi tvorci učinili su sve da uvedu nove metode, materijale i ciljeve u nastavu i zaista su rijetka zastranjivanja poput onoga u lekciji Kada kažemo hvala? gdje se učeniku trećeg razreda predlaže da mami kaže hvala jer ga je rodila, tati jer ga vodi na utakmice, baki jer pravi najbolje kolače, a djedu jer ga je naučio voziti bicikl. Od ovih stereotipnih prikaza porodičnih uloga i odnosa, mnogo su prisutniji primjeri koji djecu uče ne samo onoj isforsiranoj različitosti po osnovi religijskih ubjeđenja ili boje kože već ih upoznaje sa njima samima, da bi ih tek potom svrstavali u određene zajednice kao što su porodica, škola ili krug prijatelja. Ohrabruje i podatak da se, obrađujući društvo i ulogu pojedinca u zajednici, na različite načine govori o porodicama, školi i prijateljima, dok se gotovo nigdje ne spominje etnija, država, domovina – te zlatne koke manipulacije i indoktrinacije.

Ovaj je predmet, čini se, toga oslobođen. Tematske jedinice koje bi trebale biti sveprisutne u cijelom osnovnoškolskom obrazovanju (i odgoju!) nalaze se u ovom kurikulumu: Moji drugovi i ja – individualni i grupni identiteti, Pripadamo različitim porodicama, Dobro i loše, Pohvale i nagrade, kritike i kazne, Vrline: iskrenost, poštenje, hrabrost, plemenitost, Drugi i ja: pomogao sam prijatelju, Sve vrste osjećanja su prihvatljive, ali ne i svi oblici ponašanja, Mogu biti bolji, Osobine mog prijatelja koje mi se sviđaju...

Pohvalu zaslužuju i nastavne metode, sredstva, materijali, prilozi, književni tekstovi koji pomažu u obradi tema...

Više kulture

Mada predmet ima trostruki naziv, daleko najviše prostora posvetilo se društvu, potom religiji, a najmanje kulturi. Kultura ovdje podrazumijeva ponajviše kulturu ponašanja, bonton, pravila pristojnog govora i odnošenja prema drugima i prema prirodi.

Ovakav predmet trebao bi se, ipak, više otvoriti i ka kulturi u mnogo širem smislu i ponuditi djeci sadržaje koji im se ne nude na časovima jezika i književnosti, muzičke i likovne kulture, a takvih je cijeli spektar.

Pri obradi religija, pojam ateizma i agnosticizma uvodi se tek u petom razredu, dok se četiri razreda uči tek o najzastupljenijim monoteističkim religijama, vjerovanjima, tradiciji i praznicima. Pitanje je zašto ne i o politeističkim. Kada se naše obrazovanje izjasnilo o tome da je bog, ako ga ima, samo jedan?

Gotovo je pravilo, mada zvanična statistika još ne postoji, da daleko više učenika pohađa nastavu vjeronauke, dok alternativni predmet sluša tek nekolicina djece, u mnogim razredima i samo jedno dijete. U takvim situacijama, učitelji se mogu posvetiti radu jedan na jedan ili radu u maloj grupi, no, sve one nastavne metode koje predviđaju rad u grupama ili igre u parovima ne mogu se primijeniti na času.

Nevažni predmet

Kada bi neko idealno dijete zaista usvojilo sve sadržaje predviđene priručnicima do V razreda, u taj bi peti ušlo sa neprocjenjivom empatijom prema drugima, prema prirodi, kao čisto, uredno i samosvjesno dijete koje zna nositi se sa vlastitim emocijama i kontrolisati svoje ponašanje.

No, kako sva ta znanja prenijeti u tek jednom času sedmično, bez udžbenika koji bi i roditelje uključio u proces, bez prakse i odgovarajuće edukacije?

Ovako, roditeljima je ovaj predmet posljednji na listi, tek nešto što djeca rade da ne bi hodala po hodnicima dok su im drugari i drugarice na časovima vjeronauke. Uvijek će radije sa njima vježbati matematiku ili pisanje, nego li će se zainteresovati za to što rade iz Društva / Religije / Kulture.

Šteta. I za djecu, i za predavače koji bi, napokon, mogli uživati u sadržajima koje predaju.

Lamija Begagić