Intervju

Probijanje nepropusnih balona

29.07.2013

Zamislite Orwelovog junaka Winstona Smitha iz fiktivnog svijeta 1984-te kao, recimo, ateistu na času vjeronauke u školi u bosanskohercegovačkoj provinciji.

< >

Autor zbirke pjesama Garnirane utopije, svojevremeno urednik časopisa za malde Urban Bug, fotograf-amater i deminer-profesionalac profesor i magistar Sead Vrana govori za Školegijum o školi u kakvoj bi možda mogao i želio predavati književnost.

Školegijum: Imaš diplomu profesora i magistra. Zašto si ipak u minskom polju?

Vrana: Prije nego što sam postao i profesor i magistar bio sam u minskom polju i radio poslove usko vezane za deminiranje i uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava. Vjerujem da sam najbolji primjer teze da posao bira čovjeka više nego čovjek posao. Mene je definitivno izabrao posao, a sve mi se čini da se to desilo prije 20 godina kada sam prvi put rukom dohvatio minu. Studij književnosti je bio pokušaj da se 'očistim' od rata, da pobjegnem od uniforme i onoga što predstavlja, a onda mi je u neka doba književnost postala savršen način za traženje smisla u cirkusu kroz koji sam prošao, ali i za razumijevanje tuđih ratnih iskustva pretočenih u književnost poput Remarqueovog, Orwelovog ili Hemingwayevog. U nekoliko priča koje su objavljene pokušao sam da svoje haotično ratno iskustvo složim u razumljivu cjelinu prvenstveno da bih sam našao neki smisao u njemu. Nakon fakulteta deminiranje i uništavanje eksplozivnih sredstava mi je garantovalo egzistenciju, pa je i nastavak školovanja išao u tom smijeru te je magistarski rad nosio veoma 'umjetnički' naslov: „Upravljanje uklanjanjem eksplozivnih sredstava u postkonfliktnim zemljama u okviru održivog razvoja“. 

Sad teško da bih mogao i zamisliti da radim bilo šta drugo, a i kad bih imao priliku čisto sumnjam da bih htio. Posao koji radim, konkretno rukovodim radom 9 timova za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstva, što operativno, a što izravno u radu na terenu, veoma je dinamičan, zahtjevan je i mentalno i fizički, i svaki dan izvlači maksimum iz tebe. Ali kada uradiš nešto, poput obimne operacije kada smo u okolini Bugojna očistili veliko minsko polje u kojem se nalazilo 80 protivtenkovskih mina gotovo u samom naselju, na tri metra od magistrale, desetak od dalekovoda, nakon što si tri dana ustajao u 4 ujutru, provodio ih u panciru, šljemu, čizmama na vrućini i u rojevima komaraca i uz sve to i stigao da pokisneš do gole kože, onda se stvarno, stvarno odlično osjećaš.

Školegijum: Kako izlaziš na kraj sa stresom? Da li je Tvoja književna karijera umrla? Je li fotografija njena reinkarnacija?

Vrana: U ovom poslu znanje i disciplina su najbolja stres terapija, čak bih rekao prevencija stresa. Znanjem se suočavaš sa problemima i situacijama na terenu, ono daje sigurnost i moć, a disciplina je kontrolni mehanizam koji ne dozvoljava da se opustiš u pogrešno vrijeme, da radiš stvari mimo procedura ili, što je najgora stvar koju u ovom poslu možeš napraviti, da pokušaš uraditi nešto za šta nisi obučen. U vremenu u kojem mi je književnost bila prvenstveni životni izbor bio sam mnogo manje disciplinovan nego sada, možda je i to jedan od razloga zašto sam se nakon završenog studija vratio ovom poslu.

Da li je moja književna karijera umrla? Evo ovako, za posljednjih pet-šest godina objavio sam samo jedan kritički tekst o holivudskoj produkciji nakon 9/11, a i to je bio seminarski rad sa postdiplomskog studija koji sam adaptirao za štampanje. Ako i nije umrla, nije baš u nekoj formi. Trenutno imam složeno desetak priča i dvadesetak eseja. Neki su svojevremeno objavljeni ali za sad su samo na hard disku. Ja od pisanja pokušavam da kompletiram i u smislenu cjelinu povežem istraživanje koje sam provodio na terenu posljednjih godina o eksplozivnim sredstvima proizvedenim prije završetka Drugog svjetskog rata koja smo pronašli posljednjih pet godina, a to baš i nije neka književnost iako mi pruža zadovoljstvo dok radim.

Školegijum: Možda si u fotografiji našao bolji način da angažuješ svoju kreativnost?

Vrana: U romanu 'Zla kob' Marques opisuje seoskog brijača kako dok šiša naprazno štricka makazicama da iskali višak virtuoznosti. To je veoma precizan opis mog bavljenja fotografijom. Ne bavim se njom onoliko ozbiljno koliko sam se bavio književnošću, no zato sam mnogo opušteniji. Ali zanimljivo je da oboje, i moja fotografija i moja poezija, počivaju na uočavanju konkretnih prizora iz okoline. Dječak koga sam fotografisao na Fehadiji kako prosi svirajući razdrndanu harmoniku i pjevajući jako je sličan prosjaku kojeg sam vidio kako isprošenim novcem, nakon dana provedenog na pločniku, kupuje instant supu i nekoliko kifli, a koji me je inspirisao da napišem pjesmu o prosjacima i biznismenima. 

Doduše, dok su me kao poetska sirovina mnogo intzenzivnije inspirisali prizori ljudi i života, na fotografijama ipak ima mnogo manje ljudi, a više prirode. Prije nekoliko godina poslije jednog jako teškog i složenog zadatka, kada smo neeksplodiranu avionsku bombu pronađenu u centru Prozora u 3 sata ujutru, kada nikog nema na ulicama i okolnim putevima, uklanjali i vozili na planinu Zvirnjaču da je uništimo, nakon što sam se vratio u Sarajevo nisam mogao da spavam, pa sam neka dva sata fotografisao vrapce koji su se kupali u fontani iza Alipašine džamije. Bila je to dobra antistres terapija.

Školegijum: Uprkos svim nastojanjima, djeca često stradaju. Griješimo li negdje u edukaciji; kako da ih bolje zaštitimo?

Vrana: Mnogo češće od djece stradaju radno sposobni odrasli ljudi. Djeca stradaju u igri, odrasli stradaju režući drva, skupljajući ljekovito bilje ili gljive, ili otpadni metal koji će prodati na otpadu. Živimo u zemlji koja je među najzagađenijim minama i ostalim eksplozivnim smećem, a taj problem se u nastavi obrađuje malo i sporadično, sveden je na sekcije, rijetke lekcije i godišnja takmičenja koja organizuje Crveni krst. A trebalo bi mnogo više, ne samo djeci u oblastima koja su teško zagađena minama poput sela u dolini rijeke Spreče na primjer, već i gradskoj djeci i njihovim roditeljima. U Hadžićima pokraj Sarajeva u vrijeme kad je cijela država brujala bebolucijom i JMBG-om gotovo je ostala neprimijećena smrt dječaka koji je našao neeksplodirano ubojno sredstvo i poginuo igrajući se njim. Nažalost, znanje o kojem ovdje govorimo su potrebna, a u ne malom broju zajednica čak i neophodna za preživljavanje i trebali bismo se mnogo ozbiljnije odnositi prema toj činjenici.

Školegijum: Šta bi uz iskustvo deminera danas radio kao profesor, sa đacima? Koje knjige, koji pristupi, koji ciljevi?

Vrana: Mislim da danas ne bih bio dobar profesor kao što bih to možda bio prije 7-8 godina. Radeći ovaj posao i obučavajući druge da ga rade postao sam veoma netolerantan prema greškama, pa bi mi trebala neka vrsta pedagoške dekontaminacije. No koliko god da bih se dekontaminirao vjerujem da bih se držao principa po kojima sada radim - učenje i disciplina. A sad nešto kontam koje bih knjige predavao i padaju mi napamet samo one kojih uopšte nije bilo u planu i programu kad sam ja išao u školu... ratne: 'Rat i mir', 'Kome zvona zvone', 'Na zapadu ništa novo', 'Mladi lavovi', 'Hrvatski bog Mars'; zatim naučna fantastika: 'Da li androidi sanjaju električne ovce' i 'Glas trećeg' kod nas poznatije kao 'Blade Runner' i 'Minnority report', zatim 'Neuromancer' kao gotovo izravni literarni predložak/motiv za film 'Matrix', poslije toga klasike SF-a 'Rat svjetova', 'Vremenska mašina', 'Fijasko', 'Preludijum za zadužbinu', 'Ja robot' i  naravno sveto trojstvo antiutopijske fikcije Orwelova '1984', Huxleyev 'Vrli novi svijet' i Zamjatinov 'Mi'. Ratnim bih romanima pokušao učenicima približiti ratno iskustvo, pokazati da rat nije ni Rambo, ni Čak Noris kako sam ja mislio kao klinac, već da je patnja i jad, blato i kiša, glad i umor, smrzavanje i pospanost, gubljenje drugova... i veoma, veoma rijetko pomalo smijeha ako imaš sreću da oko sebe imaš dobru ekipu. Naučnom fantastikom pokušao bih da ih potaknem na razmišljanje o tome da li i kako ljudsko društvo može socijalno, ideološki, moralno, etički da prati napredak nauke i razvoj tehnike i tehnologije. Blade Runner mi se čini idealnim materijalom za raspravljanje o toj temi. 

Mislim da bih vrlo rado otvorio i raspravu da li ima života mimo planete zemlje, a da se o njemu ne govori u vjeronauci, a tu raspravu bih počeo nekim od romana Arthura Clarkea, recimo 'Kraj djetinjstva' ili 'Kontakt' od Carla Sagana ili 'Rat svjetova' Herberta Georgea Wallesa. Na kraju, čini mi se da antiutopijska fikcija nikad nije bila aktuelna kao danas. To je žanr koji govoreći o društvu budućnosti ispituje sadašnjost... Zapravo i Orwel i Huxley i Zamjatin su pišući je preispitivali svoju sadašnjost analizirajući ideologiju, kulturu i mentalitet društva u kojem su živjeli. Isto to mi možemo raditi čitajući je. Zamislite Orwelovog junaka Winstona Smitha iz fiktivnog svijeta 1984-te kao, recimo, ateistu na času vjeronauke u školi u bosanskohercegovačkoj provinciji. Ne bih izostavio ni filmove poput recimo 'Equilibrium' i 'Odiseja u svemiru'. Čak bih volio, recimo sa razredom talentovanih gimnazijalaca, usporediti Heinleinov roman 'Zvjezdani jurišnici' sa istoimenim filmom Paula Verhovena, čisto da pokažem kako se može manipulisati pričom kada se priča sa različitih  pripovjedačkih pozicija, desne Hajnlajnove i lijeve Verhovenove. Uglavnom teško da bi nadležno ministarstvo odobrilo moj plan i program :D

Školegijum: Šta misliš o studiju za nastavnika književnosti, nakon svega što si vidio i doživio posljednjih godina na terenu? Da li se promijenio tvoj odnos prema onome kako si i šta si učio?

Vrana: Mislim da sam jedan natprosječno obrazovan deminer... Šalim se! Rijetko dovodim u vezu književnost i posao koji radim. Nekako su najbliže povezani kada moram prespavati na terenu, pa ponesem knjigu da ubijem vrijeme. Često me ljudi pitaju da povežem književnost sa svojim poslom, pogotovo kad čuju da sam objavio zbirku pjesama iz koje je nešto uvršteno u Antologiju novijeg bošnjačkog pjesništva 'Zašto tone Venecija'. Često to i sam pokušavam i kada se vodim logikom i tražim bilo kakvu smislenu vezu uglavnom dospijem u onu situaciju koja je kod nas slikovito opisana kao poređenje baba i žaba. Veza, naravno, postoji ali izvan logike i mimo smisla. Počiva na mom iskustvu i najlakše mi je pojednostaviti i objasniti ovako: „Volim oboje, ali je samo jedno dobro plaćeno“. Zato danas čitam drukčije. Dok sam studirao i intenzivnije pisao jako puno pažnje sam posvećivao jeziku, tj. kako je nešto napisano, izboru riječi, rečenici, figurama jezika i igrama značenja. Danas kada čitam ili gledam film mnogo više primjećujem ono što književna teorija zove metanarativ, veliku priču na osnovu koje je napisan roman ili scenarij za film. Sjećam se da kada sam prvi put gledao film 'Pad crnog jastreba' da mi je bio odličan, pogotovo način na koji su snimljene scene borbi u Mogadišu. Kada sam film poslije nekog vremena ponovo gledao nikako nisam mogao da se otmem utisku da je zapravo cijeli film napravljen na onom birvaktilskom, da ne kažem vesternskom konceptu borbe dobra i zla, civilizacije i divljaštva, kauboja i indijanaca spakovanom u marisanu između američkih specijalaca i somalijskih paravojski. Studij književnosti me naučio da analiziram ono što čitam/gledam, da tražim smisao i poruku, a iskustvo koje mi je donjela 'promjena karijere' promijenilo mi je značajno dioptriju pogleda na svijet.

Školegijum: Neko je jednom ovdje riječi uporedio s minama. Živimo u kulturi u kojoj ako u pravom času ne kažeš poželjnu riječ ili ako kažeš u nevrijeme nepoželjnu, možeš stradati. Iako osjećam da je ovo poređenje pretjerano kad si Ti u pitanju, zamolio bih te da pokušaš obilježiti i opisati te verbalne mine.

Vrana: A ima i ona Miljkovićeva 'Ubi me prejaka reč'... Radeći na terenu širom Bosne i Hercegovine srećem različite ljude i slušam različite priče i sve više i više mi postaje jasno da jako mnogo 'ljudi iz gradova', što bi rek'o Milan Mladenović, žive u relativno udobnom nepropusnom balonu. U taj balon se tek rijetko probije pokoji prosjak što čuči na pločniku, poneka teorija zavjere sa interneta ili televizije, u kojem se atmosfera uzburka kada voditelj TV dnevnika plasira lošu vijest, euforija zavlada kada fudbalska reprezentacija pobjedi u kvalifikacijama, gdje se kolektivno pišu prigodni statusi na facebooku povodom bilo čega od protesta zbog #JMBG-a, preko pobjede Gileta i Meme, do godišnjice genocida u Srebrenici i u kojem sva uzbuđenja vrlo brzo izlape. Ja bih taj mjehur isjeko u sitne komade, pa da ovi iz karantina malo tabanaju skupa sa djecom iz sela sa Nišića koji sad moraju po svakakvom vremenu ići pješke kilometrima u školu jer se autoprevozniku ne isplati održavati kombibusku liniju između zaselaka. Ili da sa dedom od 83 godine iz zaseoka Kraboriš iznad Goražda svako jutro istjeraju ovce na pašu i da strepe nad svakim jagnjetom jer su im te ovce sva egzistencija. Ili da ujutru u 5 sati krenu na posao i da do 4 popodne istovaraju kamione iza tržnog centra, a od 4 peru aute u obližnjoj praonici za pare jedva dovoljne za prehranu porodice. Mogao bih do sutra nabrajati...

Ali to bih uradio, istjerao ljude iz njihovih čaura, porušio im mikrokosmose  i natjerao ih da se intimno upoznaju sa onim što ne mogu ili još gore ne žele da vide. Sa stvarnim životom, stvarnim ljudima, stvarnim tegobama koje ili ne vide 'na televizijskom uveličavajućem staklu', što bi rek'o Rambo Amadeus, ili i kad vide - prebace na Pink.

Školegijum: Pretpostavljam, sve to pokušao bi drugačijim obrazovanjem?

Vrana: Da, naravno. Predmeti poput geografije, istorije, sociologije, filozofije i psihologije mi se čine kao odlična platforma za praktičnu nastavu probijanja mjehura. Naravno i nastava književnosti bi zauzela primjereno mjesto u ovoj skupini. Nekako mi se čini, može biti da i nisam u pravu, da je danas nastava u školama svedena na odrađivanje norme, broja sati, predviđenog gradiva kako od nastavnika, tako i od učenika. Pa i dok sam ja studirao većina profesora je primjenjivala diktiranje kao nastavnu metodu, a ono što sam naučio naučio sam, i što je bitnije nisam zaboravio, od rijetkih profesora koji su se trudili da uspostave, da kažem, i lični kontakt sa studentima i koji su tjerali studente da razmišljaju. Sad razmišljam, svaki kloc može napamet naučiti definiciju porodice po kojoj je svaka porodica ista, ali zar mogu biti iste porodica u kojoj roditelji svaki dan izađu sa djecom u šetnju, uče ih imena biljaka i insekata u parku ili skupa čitaju knjige, ili porodica u kojoj djeca provode 15 sati pred televizorom jer su roditelji preumorni/prelijeni da ih nauče, ili porodica u kojoj su djeca prepuštena sama sebi jer je ocu od njih draža loza i guzata konobarica. Želim reći da znanje koje se stiče u obrazovnom procesu ne smije biti samo sebi cilj (a učenje definicija napamet je upravo to), već mora biti primjenjivo na stvarne ljude i stvarne situacije. Zato sam gore i usporedio Orwellovog lika koji trpi totalno totalitarni režim sa ateistom u jednoj kod nas tako isključivoj situaciji kao što je nastava vjeronauke u provincijskoj školi. Da li iko od ostalih učenika na tom času razmišlja o tome da je među njima ateista, da li su uopće svjesni toga, da li razmišljaju kako se on osjeća, zašto je tu, zašto pokušava da se ukopi, da li ima još neko ko ne želi ili ne smije da se izdvoji kao drukčiji? Da li iko od nastavnika razmišlja o tome? Roman '1984' pripada određenom žanru, pisan je u okviru određene umjetničke formacije, za vrijeme određene povijesne epohe, obrađuje određenu temu, inspirisan je određenim okolnostima, govori iz određene pozicije i to su njegove formalne odlike. Ukoliko bismo djeci prenosili znanja na način da preispitujemo dominantne norme, stereotipe i ideologije služeći se formalnim znanjem kao alatom uvjeren sam da nit bi znanje izvjetrilo kao nabubana definicija, nit bi se djeca kada odrastu izolovala u nepropusni balon.

N. Veličković