Roditeljske priče

Gdje prestaje logika, tu počinje škola

04.09.2013

Po roditeljskoj dužnosti u sistemu koji sabotira sam sebe

Roditelj sam. Moja kćerka ima četiri godine i devet mjeseci. Supruga i ja smo, shodno propisima i javnom pozivu JU „Djeca Sarajeva“ Sarajevo, odlučili da je već ove godine upišemo u (pred)školu, vodeći se logikom „bolje tri mjeseca ranije, nego devet mjeseci kasnije“. Izgleda da je ta logika jedino nama bila – logična.

S takvom odlukom i tom logikom, otišli smo u „Administrativni odjel obaveznog programa u godini pred polazak školu u ul. Šenoina bb (preko puta zgrade Suda)“, kad tamo gle čuda: dvoje uposlenika piju kafu ispred svojih ureda, dok treća uredno čeka ”klijentelu”.

- Dobar dan. Došli smo upisati dijete u školu.

- Poštovanje. Koliko dijete ima godina?

- Četiri godine i devet mjeseci.

Tu nastaje zbunjenost, ali se razgovor nastavlja.

- Pa rano vam je...

- Zakon kaže pet godina, mi se vodimo logikom bolje tri mjeseca ranije, nego devet mjeseci kasnije.

- Pa. Rano vam je...

- Je li Vama to logično?

U tom ulazi i druga službenica, s kafe.

- Dobar dan, je li to neki problem.

- Dobar dan. Došli smo dijete upisati u školu. Ima četiri godine i devet mjeseci.

- Pa rano vam je...

- Je li bolje tri mjeseca ranije ili devet mjeseci kasnije?

Insistirali smo na svojoj logici, zatražili od njih da malo razmisle i urade svoj posao.

- Ma Boga mi je rano. Evo roditelj koji je došao prije vas, u predškolsko upisuje djete sa skoro 6 godina...

- Hvala na informaciji o drugim roditeljima, ali je li bolje tri mjeseca ranije ili devet mjeseci kasnije?

Bez odgovora, dobili smo neke formulare i uredno ih popunili. Rečeno nam je da izvadimo ljekarsko uvjerenje i rodni list, te da će pet dana prije početka nastave na ulaznim vratima optirane škole biti istaknuto obavještenje, spisak primljene djece i sve potrebne informacije. Odahnuli smo. Bilo je to deset dana prije 2. septembra, čak možemo otići nekoliko dana na more.

Sa spiskom niko ne žuri

S mora smo se vratili u subotu, dva dana prije početka nove školske godine i dva dana do trenutka kada ću ponovo zakoračiti u školske hodnike, ovaj put u ulozi roditelja učenice. Iako je subota, odlučim otići do škole, pogledati spiskove, kako bih mogao organizirati vrijeme i, kao svaki vrijedan i pažljiv roditelj, na najbolji način dočekati novu fazu života svog djeteta. Prilazim ograđenom školskom dvorištu kroz koje moram proći kako bih se dočepao ulaznih vrata u školski objekat. Dvorište je zaključano. Ograde su visoke, više do dva metra. Odustajem od pokušaja da se penjem, čovjek sam u godinama, a bilo bi i nepristojno: roditelj provaljuje u školsko dvorište. Pomišljam, kakvo je to igralište za djecu ako je zaključano? No, moje logike su me i prije iznevjerile. Ili je u ovom društvu logika nešto sasvim drugo?

Dalje posmatram kako po školskim zidovima dva tinejdžera rade grafite. Pozovem ih kroz ogradu i zamolim da odu do ulaznih vrata i pogledaju ima li žuđenog spiska. Nekoliko im puta ponovim ime djeteta. Dječaci otrčaše. Čekam ih već desetak minuta. Možda su se prepali jel sam ih uhvatio u radovima. Opet razmišljam o svemu što će me čekati dok mom djetetu život bude prolazio između školskih zvona.

Dječaci su se ipak vratili i zadihani ponavljaju: “djeca sarajeva tačka edu tačka ba, djeca sarajeva tačka edu tačka ba“. Shvatam. Piše da je na toj stranici objavljen spisak (kako sam samo staromodan, umjesto da ostanem kući i provjerim na internetu, ja dolazim i još razmišljam o preskakanju dvometarskih ograda). I da, zahvalim se dječacima – kupite još spreja i šarajte školu.

Došao sam kući i otvorio zvaničnu stranicu JU Djeca Sarajeva (www.djecasarajeva.edu.ba). Na stranici – obavijest o Centralnoj svečanosti “U susret Bajramu”. Vijest stara već skoro mjesec dana, spiska, a kamoli mog djeteta na spisku – nema. Već je subota u podne. Škola počinje u ponedjeljak. Pa da, ponovo je do mene i moje zastarjelosti, treba provjeriti i web stranicu škole. Tamo informacije o upravi škole, slike direktorice, sekretarice i nastavnika. Bibliotekara nemaju. Ali spiska, ili bilo kakve obavijesti nema. Pokušavam biti staložen i smiren. Ne želim da početak bude loš. Čekat ću ponedjeljak.

Dan tu i tamo, nikom ne smeta...

Ponedjeljak je. Već se približava devet sati, maltretiram refresh na home page “djeca sarajeva tačka edu tačka ba“, ali i web stranici optirane škole. Džaba, vijesti su jednako bajate, a postaju još starije sa svakim klikom. Nema vijesti, nema spiska, nema ništa što bi me uputilo na to da li je moje dijete već danas školarac, kada treba u školu, ko će biti učiteljica, učitelj, kada je kakav sastanak roditelja. Apsolutno ništa.

Prisjetim se i malo starijih tehnika komunikacije te telefonom pozovem informacije. Dobijem broj za „Administrativni odjel obaveznog programa u godini pred polazak školu u ul.Šenoina bb (preko puta zgrade Suda)“, sa kojeg mi hladni birokratski glas saopštava:

- Svi spiskovi na svim školama u Kantonu Sarajevo će biti objavljeni iza 12:00 sati.

Čekat ćemo i 12:00 sati. Spremim se na posao i kako mi je škola usput, odlučim ući, možda riješim muke. I zaista. Već je pola 10. Na ulaznim vratima škole sada je zalijepljen spisak, na spisku ime moga djeteta, ispod spiska ime učiteljice, a u dnu poziv na roditeljski sastanak, istog dana u 17:00 sati?! Ima li tu logike?

E tako to izgleda kad u državi, entitetu, kantonu, opštini niko ne radi svoj posao odgovorno, osim roditelja, građana, poreznih obveznika. I oni će odgovorno doći na taj roditeljski sastanak, odgovorno iako su obaviješteni tek nekoliko sati ranije, iako svjesni da ovdje ne funkcionira ništa. Uredno se navikavajući, zajedno sa djecom, da ništa nije i neće biti na vrijeme, da je sve - problem i da sve mora ići težim putem.

Sretan nam početak škole svima, i ubuduće – logika, desni klik, IGNORE!

Foto: E. Kurtović

Marko Ban