Komentar

Kekec iz rukava

12.09.2013

Navodna prava djece, koja kao kec na desetku padaju usred posljednjih priprema za popis, kec su izvučen iz rukava. Ona nisu ugroženija danas ništa više nego što su to bila prije deset godina, kad je lažna reforma obrazovanja samo frizirala zatečeno stanje. Škola je, od Dejtona naovamo, nastavak rata nastavnim sredstvima i samo naivni vjeruju da su joj djeca prioritet. Ona zato nije besplatna, iako u zakonima piše da bi trebala biti, a izgleda da više nije ni obavezna, jer eto roditelji, ako se udruže kao nacionalisti, mogu svoju djecu spriječiti i da je pohađaju.

To su svoje imovinsko pravo iskoristili bošnjački roditelji u Konjević Polju i Vrbancima, nezadovoljni sadržajima nacionalne grupe predmeta u srpskom planu i programu. Za to imaju stotine dobrih razloga, jer je taj plan bolestan od nacionalizma. (Da život piše pjesme a ne šund-romane, zbog istog bi se plana pobunili i roditelji srpskih đaka.)

U pravednom bijesu prijete da će djecu odvoziti na nastavu u Federaciju. To bi onda trebalo značiti da je u Federalnom planu i programu ta stvar, s tom bolešću, rješena bolje.

Nekoliko ozbiljnih analiza (Vidi: Čemu učimo djecu i Analiza NPP za devetogodišnje osnovno obrazovanje u KS) objavljenih u posljednje vrijeme pokazalo je, međutim, da nije, da su i planovi i udžbenici podjednako loši. Oni su takvi, prije i iznad svega, jer djecu tretiraju kao kućne ljubimce koje treba dresirati tako da vole vođu, zemlju i vjeronauku. Savremeni bh-obrazovni sistem, u raljama nacionalizma, dijeli dijecu po etničkoj pripadnosti, proizvodi stereotipe i strah od drugog, podriva povjerenje u nauku, metodički je zastario i neprilagođen svijetu koji se brzo mijenja, ne vodi računa o potrebama i mogućnostima djeteta, nasilan je opterećen suvišnom i nepotrebnom administracijom, korumpiran u kadrovskoj i udžbeničkoj politici.

Zahtjev roditelja koji su većinska manjina i etički je sumnjiv, jer ne traži ista prava za svu djecu.

Njih je baš briga šta i zašto i iz čega moraju da uče djeca koja nisu u vlasništvu njihovom i stranke za koju oni glasaju. Njihova odlučnost da istraju na svojim etničkim potraživanjima nema puno veze, ukratko, s potrebama i pravima djeca. Ona će na isti način biti ugrožena i ako se i kad se promijeni bilo nacionalni program, bilo nacionalna škola. Zahtjev roditelja je zahtjev nacionalizma koji obrazovanje koristi da bi osigurao u budućnosti dovoljan broj glasova za sebe i privilegija za svoju elitu. On dakle ne bi bio lažan i kukavički, s djecom isturenom kao štit ispred sebe, onda i samo onda ako bi digao glas protiv kvaliteta a ne protiv boje obrazovanja. Konkretno, kada bi od Federalnog ministarstva tražio da revidira udžbeničku politiku, da istraži sumnjive odluke recenzenata, da zabrani upotrebu udžbenika koji nisu izvor znanja nego frustracije. Ali on to neće, jer i sam želi isto što i svetosavski pedagozi: da u dječija srca drvenim kažiprstom ukucava patriotizam. Samo ne nipošto Mojom otadžbinom Alekse Šantića nego jednako glupim i rodno nekorektnim izjavama (i pjesmama pogrešno odštampanog naslova), poput ove:

U Bosni imam porodicu, mostove, stećke, ćilime, pisce, slikare, kuću i drugove...

Zapis o Bosni

Pitao jednom tako jednoga...

(Čitanka poznata redakciji :-)

Crveno-plavo-bijele školske klupe škripe, klimaju se, masne su i izrezbarene, trule i zahrđale... Hoće li zaista djeci biti bolje ako se ofarbaju u zeleno? 

N. Veličković