Školegijum intervju, Almir Alić

Outreach

19.09.2013

Sa Almirom Alićem, književnikom i gostujućim predavačem u okviru Outreach programa MKSJ, razgovaramo o mladima i o tome kako srednjoškolci razumiju pravičnost i kako vide misiju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Školegijum: Šta je Outreach?

 

Alić: Krupna riječ da bi se odgovor zbrzio u jednoj rečenici. Stoga moramo krenuti redom. Prvo, šta je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)...

Školegijum: Pa to valjda znamo.

Alić: Iznenadićeš se, ali ne znaju baš svi, a pogotovo ne mladi. Pošto računam da bi ovo i oni mogli čitati, nije zgoreg da se ponovi. Dakle, MKSJ je organ Ujedinjenih nacija, uspostavljen 1993. godine kao odgovor međunarodne zajenice na teške povrede međunarodnog humanitarnog prava, počinjene na prostoru bivše tokom 90-tih godina. Povrede humanitarnog prava su, opet, lijep pravni izraz za jednu užasnu stvar- ratne zločine. Činjenica da je tribunal prostorno udaljen od ovih zajednica, kao i nedostatak svakodnevne komunikacije, stvorili su, ja bih to nazvao informativni vakuum, u smislu da je taj vakuum prijetio da u sebe usisa obilje krivih interpretacija i faktički neutemeljenih informacija koje bi rad cjelokupne institucije predstavili u sasvim krivom svijetlu. Eto, to je temeljna informacija na kojoj bi mogli graditi priču o Outreach programu. Outreach program MKSJ je osnovan 1999. zato što su ljudi u sudu postali u potpunosti svjesni da njegov rad prevazilazi isključivo pravosudni smisao utvrđivanja krivice ili nevinosti optuženih pojedinaca. Shvatili su da imaju važnu ulogu u procesu suočavanja s prošlošću u bivšoj Jugoslaviji. Sud neće raditi vječno, i važno je pripremiti javnost za period u kome će se suđenja za ratne zločine u potpunosti prepustiti nacionalnim sudovima zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Za mene najvažniji dio te priče je rad s mladima, u njihovim školama. Razgovor, predstavljanje rada suda, radionice, sučeljavanje stavova, brojna pitanja, zrela razmišljanja...

Školegijum: Obišao si mnogo škola; trideset srednjih škola iz oba BiH entiteta, uključujući i Brčko distrikt BiH. Možeš li na osnovu tog iskustva zaključiti nešto o našem obrazovnom sistemu?

Alić: Prije svega, komplikovan je do te mjere da sam vidio očaj u očima jedne prijateljice iz Dominikanske republike dok sam joj pokušavao objasniti administrativnu organizaciju BiH. Dok su u susjednim zemljama  ministarstva obrazovanja centralizovana na državnom nivou, u BiH je cjelokupna organizacija podijeljena između entiteta, a u Federaciji BiH ministarstva obrazovanja djeluju i na kantonalnim nivoima. Dok je, recimo, predstavniku MKSJ-a u Hrvatskoj bilo potrebno dobiti jedno pismeno odobrenje za ulazak u srednje škole, u BiH je bilo potrebno dobiti pismenu podršku entiteskih i kantonalnih ministarstava kao i vlade Brčko distrikta, što je sve u svemu iznosilo trinaest različitih procedura za jednu projektnu aktivnost. 

S druge strane, u nekim školama postoji predmet Demokratija i ljudska prava dok u drugim školama učenici uopšte ne izučavaju ovu tematiku. Tranziciona pravda se takođe ne spominje u okviru nastavnih planova i programa. Značenje te riječi je u najvećem broju slučaja potpuna nepoznanica, a njen značaj je barem jednako bitan kao izučavanje ostalih predmeta u okviru redovnog plana i programa. Rad MKSJ-a takođe nije uključen u postojeće školske programe, tako da učenici prvi put imaju priliku čuti nešto o radu Tribunala i njegovom doprinosu procesu tranzicione pravde tokom mojih gostujućih predavanja.

Školegijum: Jesu li učenici zainetresovani za Tvoju priču, ili ih privode da te slušaju?

Alić: Potpuno je kriva i neutemeljena pretpostavaka da su mladi nezainteresovani za događaje iz nedavne ratne prošlosti. Iskustva sa terena svjedoče punim učionicama. Uzimajući u obzir da su predavanja obično organizovana nakon redovne nastave, a da su učenici bili prisutni u svakom smislu je potvrda da žele skinuti tabu sa ove teme.  U toku drugog ciklusa gostujućih predavanja zamoljen sam da se ponovo vratim i gostujem u pet BiH škola, gdje sam sa učenicima imao priliku razgovarati o specifičnim aspektima rada Tribunala, npr. sudskoj praksi vezanoj za seksualno nasilje. U toku razgovora otkrivan nevjerovatan senzibilitet učenika za pitanja pravde, pri čemu odlično detektuju i sami definišu pravni okvir vezan za ovu vrstu zločina- recimo element odsustva pristanka na seksualni čin...

Većina srednjoškolaca s kojima sam sarađivao je rođena pred sam kraj rata tako da svoje stavove ne mogu formirati iz vlastitih iskustava, nego na osnovu transgeneracijske memorije, onog što čuju u školama, od poznanika ili sredstava javnog informisanja. Njihovom ljudskom pravu da imaju vlastito mišljenje svakako doprinosi pristup različitim nezavisnim izvorima informacija, koji doprinose boljoj objektivnosti u prosuđivanju. Outreach program je alternativa manstreamu političkih i populističkih interpretacija događaja vezanih za nedavnu ratnu prošlost na ovim prostorima.

Moja predavanja tretiraju činjenice utvrđene tokom sudskih postupaka i ne ulazi se u bilo kakvu politizaciju rada institucije. Prezentacije MKSJ su veoma interaktivne i uključuju audio i video sadržaje koji na neki način stimulišu učenike da da ju svoje mišljenje o suđenjima za ratne zločine. Ponjihovim licima često zaključujem da neke informacije vezane za njihovu sredinu čuju po prvi put. Obično gostujem u jednom odjeljenju završnih razreda, dok  su određene sredine npr. Čapljina ili Gradačac pokazale naročit interes od strane učenika, tako da je prezentaciji prisutvovalo tri školska odjeljenja sa veoma dinamičnim diskusijama i brojnim pitanjima, koja su dvočasovno trajanje prezentacije produžili za dodatni školski sat. Grlo mi je bilo potpuno suho i na kraju sam gotovo izgubio glas, ali sam bio pun pozitivne energije koju su učenici prenjeli na mene.

Školegijum: Kakva pitanja postavljaju, i šta ih zanima u vezi sa sudom?

Alić: Primjetan je nizak nivo inicijalnog znanja o radu MKSJ u svakoj od BiH škola u kojoj sam imao priliku gostovati. Da im na početku časa dam iznenadni kontrolni na ovu temu teško bi se provukla neka dvojka, međutim na kraju predavanja mislim da imamo solidne odlikaše. Na žalost, razmišljanja učenika često koincidiraju sa izjavama iz medija u kojima možete čuti političare kako negiraju počinjene zločine ili viktimiziraju samo jednu stranu u sukobu. O tim stvatrima se ne razmišlja, one se kupe usput sa medija koji šalju sublimirane poruke negiranja ili relativizacije počinjenih zločina. Mislim da je ovakva vrsta predavanja odličan okvir da se prvi put suoče sa prošlošću na jedan stvaran način i na individualnoj osnovi.

Nakon završene prezentacije učenici imaju priliku dati svoje mišljenje ispunjavanjem anonimnog upitnika. Analiza upitnika svjedoči da je preko 80% učenika imalo priliku čuti nešto novo o radu MKSJ, dok ih je gotovo 60% promijenilo mišljenje o radu Tribunala na bolje.

Često postavljena pritanja se vežu za nedovoljno poznavanje koncepta individualne krivične odgovornosti, tako da učenici sud percipiraju kao instituciju koja sudi cijelim etničkim grupama, a ne osobama sa jasnim imenom i prezimenom. Druga grupacija učenika pokazuje veći interes za položaj žrtava i njihovu frustraciju blagom kaznenom politikom Tribunala. Pitanja su često fokusirana na aktuelne predmete pred Tribunalom, tako da učenici traže dodatna pojašnjenja za koncept komandne odgovornosti, udruženog zločinačkog poduhvata, primjere presuda za nepoštovanje suda i sl. Zamisli sad jedan predmet koji izučava tranzicionu pravdu i koju mogućnost za samostalan rad, seminarske radove, prezentacije, eseje itd. nudi sudska praksa tribunala. Taj potencijal je u potpunosti neiskorišten prema sadašnjoj organizaciji nastavnih planova i programa u srednjim školama na ovom prostoru.

U svakom slučaju, kao nadgradnja započete diskusije,  prisutni se upoznaju sa mogućnošću prikupljanja novih informacija putem zvanične web stranice MKSJ (ww.icty.org), ali i youtube.com sadržaja, kao i društvenih mreža Facebook i Twitter koji također nude obilje informacija.

Školegijum: Šta profesori imaju želju/potrebu da kažu?

Alić: Prisustvo profesora nije obavezno na prezentacijama i ako se ne pojave od mene ne dobijaju neopravdani izostanak, ponajprije jer iskustvo pokazuje da su učenici više otvoreni za razgovor i iznošenje svojih stavova u odsustvu takvih autoriteta. Profesori, ali i drugo školsko osoblje uključujući direktore, pedagoge i psihologe, često prisustvuju prezentacijama i nerijetko daju aktivni doprinos iznošenjem svojih stavova i razmišljanja.

Zavisno od sredine iz koje dolaze, profesori pokazuju širok dijapazon razmišljanja - od osporavanja legitimiteta MKSJ do pune podrške radu ove institucije. Direktor jedne škole je imao potrebu da najavljujući prezentaciju naglasi bitnu razliku između pravde i pravičnosti, dok je u drugoj školi direktor insistirao da ponovo gostujem i razgovaram sa učenicima o radu i sudskoj praksi Tribunala. To samo pokazuje koliko je BIH društvo podijeljeno i u ovom segmentu i koliko su potrebna gostujuća predavanja o radu Tribunala kao jedan od inicijatora procesa suočavanja s prošlošću.

Potencijal profesora u tom smislu je nedovoljno iskorišten, jer ne postoji inicijativa da sami nastave prezentacije sličnog sadržaja za šta bi svakako dobili značajnu podršku Outreach programa tribunala.

Školegijum: Jesu li stajališta u različitim sredinama očekivano različita (stereotipna)?

Alić: Stajališta u različitim sredinama često su stereotipna, što se vidi iz postavljenih pitanja i komentara učenika. Međutim, važno je istaći da ogromna većina prisutnih učenika pokazuje veoma zrela razmišljanja o ratu i suđenjima za ratne zločine. U multietničkim sredinama izraženiji je osjećaj tolerancije i spremnost sa suočavanjem sa ratnim zločinima koje su počinili pojedinci iz njihove etničke zajednice.

Posebno su iskustvo gostujuća predavanja u školama koje rade po dva različita nacionalna nastavna programa. U Vitezu i Stolcu sam imao prilike istovremeno razgovarati sa učenicima dvaju škola pod jednim krovom, mada bi bio sretniji da su to bila dva krova nad jednom školom. Njihove reakcije su bile odlične, a diskusija nije ni po čemu sugerisala njihovo nacionalno porijeklo. Prezentacija je odlično primljena u Bosanskom Šamcu i Doboju, ali i Bugojnu, Travniku ili u gimnaziji smještenoj na zapadnoj strani Mostara.

Iz navedenih gradova može se zaključiti da su aktivnosti Outreach programa MKSJ posebno intenzivne u sredinama koje su bile direktno afektirane ratnim zločinima, pri čemu su prisutni učenici prvi put imali priliku saznati našto o ratnim dešavanjima vezanim za njihovu zajednicu. Sa učenicima u Srebrenici sam razgovarao o genocidu, u Konjicu i Foči o ratnom zločinu seksualnog nasilja, a u Mostaru, Bugojnu i Prijedoru o protivpravom zatvaranju civila i logorima na prostoru ovih opština itd.

Školegijum: Koji su bili Tvoji najbolji momenti, jesi li uspio da nekoga preokreneš?

Alić: Iako su prezentacije sadržajno dosta slične, iskustva iz svake sredine u BiH su potpuno različita. Pomoćnik direktora škole u Brčkom je izjavio da će uskoro u penziju, ali da u svom radnom vijeku nije imao priliku prisustvovati bolje priređenoj prezentaciji. Učenici na mojim prezentacijama su zainteresovani i aktivno uključeni do samog kraja, naročito jednom specifičnom varijantom mini-suđenja u kojem učenici preuzimaju ulogu sudskog vijeća i učestvuju u definisanu zločina i donošenju odluke o odgovornosti optuženih. U nekoliko navrata su učenici izjavili da je ovo predavanje uticalo na njihovu odluku da nakon završene škole studiraju krivično pravo. Takvi komentari i notornu pričalicu kao što sam ja ostave bez teksta.

U završnom komentaru se često mogu pročitati riječi podrške ovom projektu, uz napomenu da ovu prezentaciju treba organizovati u što više škola na  prostoru BiH. Statistički pokazatelji potvrđuju dobru prihvaćenost gostujućih predavanja predstavnika MKSJ u BiH školama. Gotovo 60% učenika prezentaciju je ocijenilo odličnom, dok je gotovo 65% ulogu Tribunala ocijenila pozitivnom.

Ono što donekle obeshrabruje je to da tek nešto više od polovine učenika vjeruje da je pomirenje među zajednicama na prostoru bivše Jugoslavije moguće. To je jasan indikator potrebe aktivnijeg uključivanja mladih u proces tranzicione pravde. Jasno je da ovaj proces treba započeti bez odlaganja, radi budućih generacija kojima zalog nedavne prošlosti predstavlja balast na putu normalizacije života u BiH. U društvu preplavljenom kulturom poricanja, ovakvi procesi ne trpe odlaganje i traže jednako uključivanje svih segmenata društva. U tom smislu, Outreach program Tribunala sa svojim aktivnostima vezanim uz mlade može predstavljati odličnu inicijativu, ali svakako ne i jedino rješenje za brojne probleme vezane za potkonfliktni oporavak zajednica na prostoru bivše Jugoslavije.

 

N. Veličković