Nova čitanja

KUKU I PARALELE No.1

Budućnost obrazovanja je počela, a mi?

Lamija Begagić

23.09.2013

Školegijum putuje po svjetskim medijima tragajući za najzanimljivijim vijestima iz svijeta obrazovanja i školstva.

Imam tablet. Svaki mjesec izdvajam petnaestak maraka za luksuz da mi djeca imaju svoje profile na mom tabletu na kojima su zaštićeni od zloupotrebe, gdje ne mogu slučajno potrošiti novce sa mamine bankovne kartice niti izlaziti na internet, a opet, u mogućnosti su besplatno skinuti na stotine e-knjiga i edukativnih aplikacija prilagođenih njihovom uzrastu. Ako žele izaći iz vlastitog profila, moraju znati šifru koju ne znaju. Ja, koja znam šifru, mogu im postaviti i ograničenja: jedan sat gledanja video sadržaja, jedan sat igrica i neograničeno vrijeme čitanja e-knjiga.

Ovo nije vijest, ovo je stvarnost mog sina, učenika IV razreda jedne sarajevske škole. Stvarnost njegova, ali naučna fantastika za njegove vršnjake širom zemlje.

Škole sutrašnjice

Popularni e-learning (online učenje ili tablet-školstvo) predmet je niza analiza i već godinama omiljena tema svjetskih medija koji pišu o obrazovanju.

Čuveni New York Times svake godine organizuje konferenciju NY Times Schools for Toworrow na kojoj je ove godine izlagao i Sal Khan, predstavljajući svoju platformu Khan Academy. Na konferenciji je istakao da Khan Academy nije samo platforma za učenike i one koji žele učiti, već svojom ciljnom grupom smatra i krojače nastavnih planova i programa.

Zaista, ne bi li oni koji prave plan i program morali biti sveprisutni: gdje god se o znanju i edukaciji makar šuška. Gdje učenici okom, oni skokom. Oni bi, kazao je Khan, morali imati svakodnevni uvid u najgledanije video materijale i iz toga izvući određene pouke o tome o čemu djeca žele znati i učiti, te koja im se metodologija naročito dopada. A onda sve to spakovati u nastavni plan i program, a po mogućnosti besplatne video materijale preporučiti kao pomoćna sredstva u nastavi.

Sal Khan, saznajemo nakon nekoliko tapova i klikova, svoju karijeru u online edukaciji počeo je slučajno: postavljajući video lekcije za male nećake koji su živjeli daleko. Ubrzo su brojke koje govore o gledanosti videa počele strahovito brzo rasti, te je Khan napustio dotadašnji posao i posvetio se razvoju Khan Academy. Od tada do danas, na platformi su se našli milioni kratkih edukativnih video materijala iz oblasti fizike, matematike, biologije, hemije, astronomije, ekonomije, a magazin Time proglasio je Khana jednim od sto najutjecajnijih ljudi svijeta.   

Šta je problem sa znanjem i da li je znanje u rješavanju problema?

No, to nisu sve vijesti iz predsoblja budućnosti o kojima ovih dana (a reklo bi se i godina) neprestano šuškaju svjetski mediji.

U Nizozemskoj je otvoreno sedam Steve Jobs škola, a u Parizu tešku selekciju prolaze učenici zainteresovani za školu bez nastavnika.

I jedno i drugo radi po sličnom principu: u školu se dolazi bez pernica i sveski, sva nastava odvija se posredstvom tableta i računara.

U nizozemskom primjeru svaki učenik dobija svoj školski iPad preko kojeg se odvija cjelokupna nastava. Škole su otvorene od 7:30 ujutro do 6:30 popodne, a obavezno vrijeme boravka djece u njima je od 10 do 3. Jedini dani kada škole neće raditi bit će božićni i novogodišnji praznici, no djeca će biti slobodna da sa svojim porodicama odu na odmor kad god zažele – znanja se ionako ne stiču klasičnim predavanjima i lekcijama, već pomoću specijalne iPad aplikacije.

U francuskom primjeru, četiri hiljade zainteresovanih mladih ljudi u dobi od 18 do 30 godina, neovisno o predškolovanju, prošlo je prvi krug selekcije i bore se za mjesto u besplatnoj računarskoj školi čije je pokretanje finansirao francuski telekom.

"Ne želimo im ponuditi odgovore. Želimo ih učiti kako da riješe probleme, jer ne znamo pitanja budućnosti, pa kako da znamo odgovore" - kažu osnivači.

"Ne trebamo se truditi da djeci ostavimo bolji svijet. Trebamo svijetu ostaviti bolju djecu." – rekao je, pak, Sal Khan.

Da li krilaticama možemo mijenjati obrazovanje?

Da li su "rješavanje problema" i "usvajanje vještina potrebnih za zapošljavanje" tek sintagme ispražnjene od značenja, ono što su, u obrazovnom sistemu mog djetinjstva, bile revolucionarne "učiti, učiti i samo učiti".

Je li suština znanja znati riješiti praktičan problem i naći posao?

To nisam ja, to je moja Trauma

Nekoliko svjetova daleko od Parisa i Amsterdama ili New Yorka gdje se održava konferencija o školama sutrašnjice, u Brazilu, ljudi žive u favelama, divljim naseljima, u izuzetno lošim uslovima, bez pitke vode. Tamo, u trošnim školama, u nastavi ne primjenjuju tablete već znanja iz neurologije.

Dokazano je da traume u ranom djetinjstvu kakve su česte u ovakvim sredinama, utiču na kasnije usvajanje znanja, koncentraciju, pamćenje i verbalnu komunikaciju. Učitelji, stoga, prolaze obuku iz osnova neurologije, te uče kako "popraviti" traumom oštećene sinapse u mozgu kako bi djeca, napokon, mogla efektivno učiti.

A da li škola mora tek naučiti, dakle, obrazovati, ili je njena uloga i odgajati djecu, pitali su se, također, ovih dana, u svjetskim medijima.

Definicija škole na našim prostorima je da je ona odgojno-obrazovna ustanova.

Britanski profesor engleskog jezika David Didau promišljao je, za Guardian, trebamo li djecu zaista učiti da sjede mirno, budu tihi i slijede upute učitelja i da li je ono što se smatra "dobrim ponašanjem" zapravo prepreka učitelju u obavljanju njegovog posla?

Citirao je Didau profesora Sylwestera koji je rekao da predavači koji od svojih učenika žele da sjede mirno i budu tihi zapravo imaju potajnu želju da predavanje održe u šumi, drveću, a ne u učionici punoj mladih, radoznalih ljudi.

Pravila moraju postojati, no da li je apsolutnoj tišini, gdje se čuje samo monotoni glas predavača koji predaje i diktira, dok djeca pišu, mjesto u učionici?

Nedavno je u školi mog sina održan roditeljski sastanak, prvi u ovoj školskoj godini, na kojem se čitao izvod iz kućnog reda škole. Pored pravila o odijevanju gdje djevojčice ne smiju nositi prekratke suknje (koliko kratko je prekratko?), a dječaci u školu ne trebaju dolaziti u bermudama (smiju li djevojčice?), pisalo se i o tome šta sve učenici i nastavno osoblje ne smiju koristiti u školi. Nastavnicima je, tako, u toku nastave, zabranjeno koristiti mobitel i walkman.

Školska je godina 2013/2014, u Amsterdamu su učenici dobili svoje tablete i aplikacije za svaki školski predmet, a našim je učiteljima još uvijek walkman na ušima iako je u učionicama sablasna tišina - djeca su, ovdje, naime, odgojena da slušaju, ali ne govore.

Najnovije

Izvještaj žirija nakon konkursa Šta je tebi AI

Ni žiriju nije bilo lako

Školegijum redakcija

Objavljujemo pobjednike konkursa Šta je tebi AI?

Školegijum redakcija

Razglednice iz Jajca

Nikad kasno za učenje i zabavu

Josipa Kulenović

Razglednice iz Tešnja, Doboja, Maglaja 3

Od čilanja do ćutanja

Mirela Buljubašić

Poznata imena autora/ica pet najboljih radova

23. februara tri prvoplasirana

Školegijum redakcija