Školegijum intervju, Sanja Brajković

Potrebno je djeci dati odgovor na pitanja ŠTO i ZAŠTO

24.09.2013

Razgovor sa Sanjom Brajković, programskom direktoricom Pučkog otvorenog centra ”Korak po korak” u Zagrebu, dogovoren je tokom Regionalne konferencije edukatora u Sarajevu, a kompletiran je nešto kasnije putem e-maila.

Školegijum: Na čemu trenutno radite?

Brajković: U našoj se kući ovih dana kuha zimnica. Skuhana je rajčica, pekmez od šljiva, krušaka i barakokula, kako kod nas zovu marelice. Čeka nas kuhanje ajvara i spremanje turšije. U Pučkom otvorenom učilištu „Korak po korak“ trenutno se sprema obrazovna 'zimnica', pripremamo programe stručnog usavršavanja za odgajateljice i učiteljice, te stručne materijale koji će im tijekom školske godine pomoći u unapređenju kvalitete njihove prakse, koji će pozitivno utjecati na kvalitetu života djece i roditelja s kojima rade, ali i njih samih. Trenutno započinjemo sa velikim projektom obrazovne integracije djece Roma koji je primarno usmjeren na unapređenje kvalitete poučavanja te davanja podrške učiteljima i školama na tom putu unapređenja. Iako se mnogima odgojno-obrazovni sustav čini uvijek isti, poznat, nepromjenjiv, pa čak i trom, nama svaka školska godina nosi nove izazove, nova pitanja i traženje rješenja zajedno sa svim odgojno-obrazovnim djelatnicima.

Školegijum: Nedavno ste boravili u Sarajevu, a povod je bio 5. regionalna konferencija edukatora, koju organizira COI Step by Step BiH. Mogli biste početi od toga kako vidite obrazovanje u Bosni i Hercegovini?

Brajković: Ne smatram se dobrom poznavateljicom prilika u obrazovanju u BiH. Ipak, u razgovorima s kolegama i kolegicama dvije su činjenice koje nama 'nepoznavateljima' prilika u BiH uvijek nanovo 'upadaju u oči' (ili paraju uši). Prva je činjenica da odgojno-obrazovnu politiku u BiH vodi toliki broj ministarstava a provodi toliko mnogo zavoda. Smatram, a iskustva iz nekih država su to i pokazala, da kod odgojno-obrazovnih promjena mora postojati jedinstveni zamah, volja i uvjerenje u ispravnost odluka. Mogu zamisliti koliko je to teško postići uz toliki državni aparat. Druga činjenica koja me uvijek nanovo iznenadi i rastuži je mali obuhvat djece u predškolskom odgoju BiH. Unatoč tradiciji 'baka servisa' koja je još uvijek prisutna u našoj regiji, smatram da je neophodno svoj djeci, odnosno roditeljima osigurati pristup kvalitetnom predškolskom odgoju i obrazovanju za njihovu djecu. Istraživanja su pokazala da kvalitetan rani odgoj i obrazovanje u okviru predškolskog odgoja ima značajan i dugotrajno pozitivan efekt na razvoj i učenje djece pa je na vrtiće potrebno gledati kao na važan dio odgojno-obrazovnog sustava, a ne kao mjesta na kojima se čuvaju djeca onih koji imaju posao.

Školegijum: Vaše izlaganje na pomenutoj konferenciji ticalo se toga kako učenike upoznati s ciljevima učenja. Ima li današnje učenje ovdje, u zemljama regije, jasne ciljeve, namjere i ideje kojima se vodi? Jesu li ti ciljevi poznati učenicima, jesu li jasno formulirani u kurikulumima i nastavnim planovima i programima?

Brajković: Jedna je razina formuliranja kurikularnih ciljeva u nastavnim planovima i programima, a druga je razina jesu li i koliko oni poznati učenicima. Dogodi se ponekad da učitelji nisu sigurni ima li cilj poučavanja veze s onim što oni poučavaju. Nedavno sam prisustvovala satu matematike na kojem se učila površina pravokutnika. Učiteljica je formulu 'P=a x b' napisala na ploču a zatim učenike redom prozivala da izračunaju površinu, ako je a= nešto i b= nešto. Svi su učenici izašli na ploču i 'računali površinu' a da se površina više nije spominjala, samo onaj 'a', 'b' i 'P'. Učiteljica je kasnije u razgovoru smatrala da 'su radili' površinu a ja sam smatrala da su djeca množila, a u najboljem slučaju uvrštavala brojeve u jednadžbu. Djeca su mislila da 'su rješavala zadatke'. Pokazalo se, međutim, da kada djeca znaju što i zašto rade i kada znaju prepoznati kada su postigla cilj, te ciljeve puno brže i uspješnije savladavaju. To su samo neke komponente formativnog praćenja o kojem sam govorila na konferenciji. U formativno praćenje još možemo uvrstiti i davanje efikasne povratne informacije učenicima, proces samoprocjene i procjene od strane suučenika te postavljanje skela od strane učitelja prema Vygotskovoj teoriji. Formativno praćenje je kompleksan proces koji se pokazao među najučinkovitijima kada se gledaju postignuća učenika. 

Školegijum: Hrvatska je odnedavno u Evropskoj uniji. Hoće li to ubrzati proces uspostave kvalitetnog obrazovnog sistema ili će ga usporiti?

Brajković: Ulazak u Evropsku uniju Hrvatskoj, hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu zajedno sa svim školama i vrtićima, odgajateljima i učiteljima i drugim stručnjacima pruža mnoštvo novih prilika za profesionalni razvoj i unapređenje sustava. Mnogi su profesionalci već u pretpristupnom periodu koristili pretpristupne fondove kako bi se stručno usavršavali, i/ili učili tijekom studijskih putovanja. Neke su odgojno-obrazovne ustanove već poboljšale uvjete svoga rada zahvaljujući fondovima Europske unije. Ulaskom u Europsku uniju te se prilike još i povećavaju. Ipak, hoće li se ubrzati proces uspostave kvalitetnog obrazovnog sustava, ovisi o mnogim faktorima. Mislim da prije svega ne treba zaboraviti da se odgoj i obrazovanje u prvom redu odvijaju u učionici, u razredu, odnosno u vrtićkoj grupi ili u učionici na fakultetu. Pravo će pitanje uskoro biti ne koliko je sredstava Hrvatska povukla iz europskih fondova, a tako se najčešće mjeri uspjeh članica, već kako je uložila sredstva Unije i na koji način je to promijenilo iskustvo učenja u vrtićima, u školama i na fakultetima.

 

Školegijum: Dugo ste već u obrazovnom procesu. Koja su Vas iskustva motivirala da ostanete u njemu?

Brajković: Vjerovatno je točnije reći da sam se, za sada, zadržala u obrazovnom sustavu. Svoj sam radni vijek započela u dvjema osnovnim školama gdje sam radila kao školska psihologinja, ali sam nakon toga radila i u Centru za prevenciju ovisnosti i u jednom domu za djecu obiteljskog tipa kao psihologinja. Onda sam se opet vratila u obrazovanje, ali ovog puta ne u školu. Znam da je gotovo poželjno odgovoriti da sam u obrazovanju zato što volim djecu. Međutim, to za mene nije dovoljno dobar razlog da bih ostala u obrazovanju. To ne znači da ne volim djecu, ali voljeti djecu ne bi trebalo biti dovoljan razlog zbog kojeg se odlučite raditi u obrazovanju, to je nužan uvjet, kao što je nužan uvjet za posao liječnika da 'volite' ljude. Nažalost, danas mnogi smatraju da je voljeti djecu dovoljno da budete odgajateljica ili učiteljica. U Hrvatskoj je psihologinja koju ja osobno jako cijenim, Mira Čudina Obradović, napravila istraživanje među studentima učiteljskog fakulteta i utvrdila da ih je oko trećinu upisalo taj fakultet jer 'voli djecu' te  smatraju da je to dovoljno da bi nekoga poučavali. Zanimljivo je da je baš ta grupa ispitanika, odnosno studenata bila najmanje motivirana na stručna usavršavanja nakon što dobiju fakultetsku diplomu. Ja se osobno zadržavam u obrazovanju i u nevladinom sektoru zbog izazova kojima sam izložena i koje sama uspijevam pronaći u svom poslu. Mnogi zaboravljaju da je učiteljstvo profesija što znači, između ostaloga, da učitelji, osim što vole djecu, imaju neka znanja i vještine specifične baš za tu profesiju. 

Školegijum: Jeste li od onih koji kažu “bolje nikakav, nego nekvalitetan udžbenik“?

Brajković: Nisam. Nije novost ako kažem da je puno važnije kakav je učitelj nego udžbenik. Kompetentan učitelj prepoznaje nekvalitetan udžbenik i zna ga 'iskoristiti' na onaj način koji će učenicima omogućiti učenje. Ne poučavaju udžbenici već učitelji. Istina je da učenici uče iz udžbenika ali je isto tako istina da udžbenik ne smije biti jedini izvor informacija.

 

Školegijum: Šta biste preporučili (knjige, filmovi, emisije, i sl.) našim čitateljima, a što bi im moglo pomoći u njihovom radu i razumijevanju poziva koji su izabrali?

Brajković: Svakako mislim da treba iskoristiti priliku koja nam je dana prevođenjem knjige Pasija Sahlberga 'Finske lekcije' na hrvatski jezik. Ja osobno cijenim Dylana Williama, autora koji se bavi formativnim praćenjem i procjenjivanjem. Preporučujem i 'Visible thinking'. To je knjiga u kojoj je John Hattie opisao rezultate svog 15-ogodišnjeg istraživanja o tome što je doista učinkovito u obrazovanju a što nije. On je tijekom tih 15 godina napravio preko 800 metaanaliza (kasnije je taj broj narastao na 900) i obuhvatio preko 50 000 istraživanja iz područja odgoja i obrazovanja kako bi dokazao što je to što stvarno dovodi do učenja tijekom procesa poučavanja. Napravio je 'rang listu' onoga u obrazovanju što najviše utječe na postignuća učenika. Ako želite saznati koliko suradničko učenje, broj učenika u razredu ili poučavanje u skladu sa stilovima učenja utječu na učenje, svakako pročitajte Visible Thinking. Još je jedna sjajna knjiga koja se bavi sličnim pitanjem, s jednom razlikom: u njoj se govori o najvećim mitovima u obrazovanju. Zove se 'Bad Education: Debunking Myts' i uredili su je Philip Adey i Justin Dillon. Knjige kao što su ove snažno utječu na proces profesionalizacije učiteljskog posla.

Osim čitanja knjiga i gledanja dokumentarnih filmova, a ima ih sjajnih, mislim da je i među učitelje potrebno uvoditi kulturu profesionalnih argumentiranih rasprava. Do sada smo nekoliko puta tijekom radionica gledali dokumentarne filmove kako bismo nakon njih raspravljali o viđenom i vlastitoj praksi. Učiteljima treba dati glas a njega često nedostaje. Prečesto sam sudjelovala na predavanjima gdje sjedi preko 200 učitelja a nakon kojih nitko nema niti jedno pitanje ili kritiku. Nije li to čudno?

Školegijum: Je li teško biti edukator?

Brajković: Kako za koga. Primjećujem da ima onih koji se dosta žale. I meni nekad dođe da se žalim a onda se sjetim moje sestre koja radi kao medicinska sestra u hitnoj pomoći. I onda me sram reći da mi je teško. Ipak, treba otvoreno reći da se radi o odgovornom poslu što je jasno svakome tko se nađe u situaciji da sa preko 20 djece provede 45 minuta u razredu ili na igralištu. Treba imati na umu da je, usto, posao edukatora puno više od posla čuvanja djece. Edukator je osoba koja ima priliku značajno utjecati na kvalitetu života djece, odnosno budućih odraslih ljudi.

Školegijum: Šta su Vam izazovi?

Brajković: Do sada mi se događalo da profesionalno uvijek imam neku strast ili izazov, ili neku temu koju proučavam. Trenutno je to formativno praćenje i procjenjivanje djece. Osim toga, imam još nekih projekata u glavi koji će se ostvariti kada za to dođe vrijeme i prilika. Do sada sam imala sreće svaki puta kad sam imala strpljenja, pa i dalje vjerujem u isti recept. Sa školstvom je problem što je nešto uvijek 'aktualno' i ta 'aktualnost' traje točno godinu dana, jednu školsku godinu, dvije maksimalno. U tih godinu dana nemoguće je da učitelji prouče temu ili sadržaj, da to provedu u razredima, da se vide učinci njihova rada i unesu potrebna poboljšanja. Ono što nije 'aktualno' smatra se nevažnim. Tako se ide iz promjene u promjenu, iz reforme u reformu, pa je opći dojam da se ničemu ne posvećujemo dovoljno dugo. Neko sam se vrijeme bavila nagađanjem što će obrazovne vlasti nametnuti kao aktualno početkom nove školske godine. Sada nastojim o tome ne razmišljati.

Školegijum: Ljudi ovdje mnogo razmišljaju o privatnim školama. Je li to znak da odustaju od borbe?

Brajković: Čini mi se da je to znak da su prepoznali da je osim obrazovanja i odlaska u školu, važna i kvaliteta ustanove odnosno škole u kojoj se provodi poučavanje. Budući da tu kvalitetu nisu našli u državnim školama, oni koji to financijski mogu, traže je u privatnim školama. Nije nepoznato da privatne škole visoko kotiraju među onima koji ih mogu platiti. Ipak, ako se ne radi o statusnom simbolu ('Imam, a onaj tko ima šalje djecu u privatne škole s onima koji imaju') treba biti izuzetno oprezan. Čak ni visoka postignuća učenika nekih privatnih škola ponekad nisu garancija njihove kvalitete. Zanimljivo je da je PISA istraživanje iz 2007. godine (opisano je to u još jednoj odličnoj knjizi, onoj Williama Dylana 'Embedded formative assessment') pokazalo kako privatne škole u SAD-u, iako u njima učenici postižu bolje rezultate, nisu bolje od državnih škola. Naime, kada su se učenici svih škola izjednačili prema socioekonomskom položaju i još nekim faktorima, našlo se da su privatne i državne škole bile jednako uspješne. Drugim riječima rečeno, učenici su u privatnim školama postizala bolji uspjeh zato što su živjeli u bogatom okruženju, više razgovarali s roditeljima, išli na neke slobodne aktivnosti i sl. a ne zato što su ih bolje poučavali u privatnim školama. Dobra, kvalitetna škola je ona koja čini razliku.

Školegijum: Čitate li Školegijum?

Brajković: Rado čitam Školegijum, neke članke preko Facebooka, nešto na web stranicama a i 'papirnato', kad za to imam priliku. Doživljavam Školegijum kao britku novinu koja nas sve ponekad podsjeti na apsurde odgojno-obrazovnih sustava. Iako se najčešće radi o BiH, i mi ostali se često prepoznamo. A prepoznamo se i u ulogama onih koji podržavaju te apsurdnosti ili onih koji ništa ne čine da ih promijene od čega se i sama ponekad zacrvenim. Usto, Školegijum nudi i neke stručne članke a smatram da je i to izuzetno važno. Ljudi trebaju rješenja, nije sve u kritiziranju.

(Bilo je još pitanja. Moglo se razgovarati još o mnogočemu – birokratiji u obrazovanju, administrativnim preprekama, nacionalizmu, politici – ali kako napisa naša sagovornica “ajde da ne rješavam sva pitanja obrazovanja baš ja“.)

O. Zukić