Iz knjige Krema protiv smrti Karmen Lončarek

Debeli i mršavi

07.10.2013

Alarmantni podaci o epidemiji pretilosti: najnovije brojke govore da je čak dvije trećine Amerikanaca predebelo, dok ih je u Hrvatskoj 56 posto.

“SAD je pogodila najteža epidemija u povijesti – riječ je o epidemiji takvih razmjera da je njen zdravstveni utjecaj na državu i društvo ozbiljniji negoli i jedne epidemije od srednjeg vijeka naovamo, uključujući i kugu i gripu.” Kad to izjavi gospođa Geberding, direktorica krovne američke javno-zdravstvene ustanove – Centra za kontrolu bolesti u Atlanti – teško je u izrečeno ne povjerovati. Početkom ožujka 2004. cijelo američko javno zdravstvo strepilo je očekujući rezultate statistike o smrtnosti uzrokovanoj debljinom u 2000. godini, i to više nego opravdano: statistika je pokazala da je broj smrti uzrokovanih debljinom gotovo izjednačen s brojem umrlih zbog pušenja (400 tisuća naspram 435 tisuća).

Rezultati za 2003. godinu još nisu poznati, no vjeruje se da se statistika smrti već okrenula u korist debljine. Za usporedbu, godišnja smrtnost u SAD-u od zaraznih bolesti, kao što su upala pluća ili gripa, iznosi 75 tisuća. Začudno je kako je nekoliko stotina smrti uzrokovanih SARS-om podiglo silnu medijsku prašinu, dok ova uistinu zastrašujuća brojka smrtnosti uslijed debljine zabrinjava samo šačicu stručnjaka.

Cijena koju SAD zbog te epidemije plaća jest strahovita: 75 milijardi dolara u 2003. godini, a polovica te sume išla je, kroz zdravstvena osiguranja, iz džepa poreznih obveznika. Zbog debljine je u SAD-u plaćen svaki dvadeseti dolar medicinskih troškova, što po poreznom platiši čini 175 dolara, a toliki je, primjerice, godišnji bruto društveni proizvod po glavi stanovnika Malavija.

Kad neki izbježivi zdravstveni poremećaj zahvati dvije trećine stanovništva, sigurno je da je tu država zakazala, i da je država najpozvanija da popravi nastalo stanje. I uistinu, iznenada se u SAD-u javila ideja o potrebi zauzimanja države u pitanju rješavanja epidemije pretilosti, pa je pokrenuta velika reklamna kampanja kojom se Amerikance potiče na zdrave životne navike. Međutim, poticaj na državnu akciju nije došao od medicine i znanosti, već, slično kao s tužbama protiv duhanskih tvrtki krajem devedesetih, kao reakcija na tužbe protiv lanaca brze prehrane, kojima se ove okrivljuju da su kod tužitelja izazvale debljinu opasnu po zdravlje. Kao reakcija, uskoro će se donijeti zakon što lancima restorana daje imunitet protiv tužbi koje se tiču debljine. Time je država zaštitila industriju, a brigu za tjelesnu težinu pretvorila u posve individualnu odgovornost. No, može li se sva odgovornost za debljinu svaliti na pojedinca, pogotovo kad je dvije trećine stanovnika predebelo?

Dva su preduvjeta nužna da bi pojedinac znao kako se sačuvati od debljine: znanje o zdravoj prehrani i životnim navikama, te dostupnost zdrave prehrane.

Znanstvenih spoznaja o zdravoj prehrani ima zapanjujuće malo. Jedno veliko istraživanje znanstvene literature pokazalo je da su od 2609 znanstvenih radova o dijetama objavljenih od 1966. do 2003. godine samo 94 zaista čvrsto znanstveno utemeljena (JAMA 2003;289:1837). Rezultati tih istraživanja daju se sažeti u sljedeće: životne navike u najmanju ruku su važne toliko koliko i često vaganje i briga o omjerima i vrstama hranjivih tvari u dijeti. Nadalje, ne može se zaobići zakone termodinamike, što praktično znači ovo: ako je kalorijski unos veći od potrošnje, debljat ćete se bez obzira na vrste i omjere masnoće, ugljikohidrata i bjelančevina u vašoj dijeti. Drugim riječima, jedini, ali zaista jedini način da se smršavi jest da se manje kalorija unosi hranom, a više troši tjelesnom aktivnošću.

Ovakva mršavost znanstveno utemeljenih podataka o dijetama dade se objasniti time što ogromnu većinu biomedicinskih istraživanja financiraju i usmjeravaju farmaceutske tvrtke, dakle profit, a ne stvarne zdravstvene potrebe stanovništva. Čak je i piramida prehrane, koju je američko ministarstvo poljoprivrede razvilo kako bi Amerikancima pomoglo da se zdravo hrane, izvrgnuta sumnji da je sačinjena pod pritiskom prehrambene industrije, i u toku je revizija piramide.

Dakle, nauka o dijeti je više nego tanahna. Tamo gdje znanost nema što reći otvara se prostor pseudoznanosti. Jedva da se nađe časopis koji ne preporuča čudotvorne dijete i ne reklamira sredstva za mršavljenje. U dijetama, od kojih svaka sebe proglašava najboljom, zanemarena je činjenica da svaki debeli čovjek ima drugačije prehrambene navike i drugačiji metabolizam. Tako uz jednako smanjenje broja kalorija jedna osoba izgubi i do tri puta manje težine od druge. To znači da dijeta, odnosno način prehrane, mora biti krojena po mjeri pojedinca. Ironično, otac Atkinsove dijete, jedne od najrazvikanijih na svijetu, u času smrti bio je težak 116 kilograma; sa svojih 180 centimetara visine gospodin Atkins bio je po svim kriterijima predebeo!

Industrija i propaganda šalju potrošačima dvostruku i kontradiktornu poruku: nagovaraju ljude da mnogo jedu, a istovremeno im nude preparate za mršavljenje, dakle dva oblika potrošnje suprotnog učinka. Rezultat je profit industrije. A ono što se uistinu najviše troši jest tijelo potrošača, kojima gotovo nitko ne daje informaciju da su, primjerice, sposobnost lučenja inzulina, ili sposobnost srca da pumpa krv, ograničene, to jest – što se jače troše, prije će biti iscrpljene. Gušterača koja mora stvarati mnogo više inzulina da bi pohranila velike količine šećera, jetra koja mora zbrinuti viškove masnoće u krvi, i srce koje mora tjerati krv kroz dodatne kilometre kapilara u salu – s vremenom “pregore”, iscrpe se, i nastaju dijabetes, ateroskleroza i srčane bolesti.

Hrana se potrošačima predstavlja i kao lijek, a na toj se osnovi razvila ogromna i brzo rastuća grana farmaceutike - nutriceutika. Ubrzano se formiraju sprege prehrambenih i farmaceutskih koncerna koje proizvode tzv. “funkcionalnu hranu”, to jest hranu i napitke “obogaćene” vitaminima i suplementima. Funkcionalna hrana su, primjerice, mliječni proizvodi s dodatkom probiotika, to jest bakterija kojima se pripisuje zaštitna uloga u crijevima. Probiotički preparati su, nakon globalne propagandne kampanje kojom su korisnici obaviješteni o koristima probiotika, jedan od najatraktivnijih dodataka prehrani. Tako je u SAD-u u 2001. godini zarada od tih preparata bila 100 milijuna, a već ove godine očekuje se čak 150 milijuna dolara.

No taj profit je prava sitnica prema onome koji industrija mršavljenja ostvari samo u SAD-u na proizvodima i uslugama u rasponu od video-kazeta do sladoleda bez šećera, a iznosi nevjerojatnih 30 milijardi dolara godišnje (Endocrinology 6 2004.). Neke ponude iz te palete zaista su znanstveno utemeljene, sigurne i djelotvorne, no većina je beskorisna, a ima i onih neispitanih, pa čak i štetnih. Ipak, očajni dijetaši lako povjeruju anegdotalnim pričama i neutemeljenim obećanjima brzog uspjeha.

Po običaju, i ostale razvijene zemlje slijede ono u čemu SAD prednjače. Slično je i u manje razvijenim zemljama: postotak debelih u Brazilu i Kolumbiji je oko 40 posto, dakle blizu onoga u razvijenim evropskim zemljama. Gorka je ironija da je i u zemljama u razvoju, primjerice podsaharskoj Africi, u samo nekoliko godina naglo porastao broj debelih, a u Kini je postotak debelih skočio s 10 na 15 posto u samo tri godine (Eurofood 2002). Nažalost, to što siromašni postaju deblji ne znači da se i bolje hrane. FAO izvješćuje da svi gladni i većina debelih u zemljama u razvoju pate od treće vrste loše prehrane, naime manjka vitamina i minerala, a također se sve manje kreću. Ovaj paradoks je posljedica naglih socioekonomskih, demografskih i tehnoloških promjena koje nisu poštedjele ni jedan dio svijeta, riječju - globalizacije.

No, globalizacija je donijela široko otvaranje tržišta hrane, što je uz ubrzavanje transporta i sve bolje tehnike konzerviranja namirnica i porast kupovne moći povećalo pokretljivost hrane. Kao posljedica, prehrambene navike koje su duboko ukorijenjene u kulturne tradicije i proizvodnju hrane promijenile su se gotovo preko noći, a povijesne razlike u načinima prehrane u raznim dijelovima svijeta sve su manje i manje. Nemalu ulogu u tome igraju lanci brze prehrane čiji obroci sadrže velik postotak masti i šećera, a ubrzani tempo života i dugo radno vrijeme navode ljude da sve češće posežu za brzim obrocima. Polovica kalorijske vrijednosti iz prosječnog hamburgera dolazi od masnoće, što je mnogim gutačima brze prehrane nepoznato. No, tek rijetki znaju da i salata s preljevom iz brzog restorana ima gotovo jednaku količinu i kalorijski udio masnoće kao i hamburger. Nažalost, obrok salate s preljevom iz brzog restorana teško da se može nazvati zdravim.

Kako stoje stvari kod nas? Hrvatska ne zaostaje puno za Amerikom, jer je čak 56 posto Hrvata starijih od 18 godina – predebelo. Dijabetes, koji je u pretežnom broju slučajeva posljedica debljine, ima 2,5 posto Hrvata, a smatra se da je stvarna brojka bar dvostruko veća, dakle 5 posto. Od povišenog krvnog tlaka pati gotovo 19 posto Hrvata. Već ove brojke govore da se Hrvati hrane vrlo loše. Ovu tvrdnju potkrepljuje nedavni izvještaj FAO za Evropu koji kaže da je raspoloživost žitarica, voća i povrća u Hrvatskoj niska.

Domaće tržnice i supermarketi krcati su voćem i povrćem iz cijelog svijeta tokom cijele godine: ne manjka ni domaće korabice, ni kineskog kupusa, ni egzota iz Južne Amerike - što je jedna od sjajnih tekovina globalizacije. Ipak, kad FAO objavi da je raspoloživost zdrave hrane u Hrvatskoj niska, teško je i tome ne vjerovati. Zašto, dakle, Hrvati ne jedu zdravu hranu, to jest - zašto im nije raspoloživa? Naravno, zato što je zdrava hrana skupa. Stotinu kalorija iz blitve košta 10 kuna, iz krastavca 15 kuna, a iz bijele ribe čak oko 20 kuna. Nezdrava visokokalorična hrana je nesrazmjerno jeftinija: 100 kalorija iz krumpira i slanine košta 40 lipa, iz šećera 20 lipa, a iz ulja samo 10 lipa. Tu je također i odgovor zašto je hrana u lancima brze prehrane visokokalorična i masna, te zašto je izbor hrane u njima takav kakav jest: kalorije iz masnoće i šećera su najjeftinije, a time i profit najveći; potrošač je nakon masnog obroka sit, industrija brze hrane ostvaruje masnu zaradu, i svi su zadovoljni.

Kako dalje? Znanosti tek predstoji da se uhvati u koštac s problemom debljine. No već sad se nazire pravac, a to je da se ne uspoređuju različite dijete i pronađe savršena, već da se za svakog pretiloga stvori dijeta prilagođena njegovom ukusu, prehrambenim i životnim navikama, te metabolizmu. Teško je reći koliko će to biti moguće budući da je pretežnu većinu takvih istraživanja dosad financirala industrija pomagala za mršavljenje i proizvođači hrane. Malo je vjerojatno da će se industrija hrane rastati od visokog profita i spontano početi proizvoditi zdravu hranu, a pogotovo je teško takav altruizam očekivati od multinacionalnih kompanija.

Rješenje, po svemu sudeći, mora tražiti svaka država za sebe, a ono se sastoji u pokretanju znanstvenih istraživanja koja će predložiti rješenja primjerena i prihvatljiva prehrambenim navikama i kulturnoj tradiciji određenog društva, kao i privrednim potencijalima pojedine zemlje. Nadalje, država putem javnog zdravstva i medija mora prosvjećivati građane o tome što i kako treba jesti, kako se sačuvati od debljine i njenih komplikacija. I konačno, država mora zdravu hranu učiniti pristupačnom svojim građanima, dakle, utjecati na poljoprivredu i prehrambenu industriju.

Time će profit raznih vrsta industrije biti manji jer će građani trošiti manje novca na hranu, sredstva za mršavljenje, kao i na lijekove za srčane bolesti, dijabetes i druge posljedice debljine. No, u konačnici se takva računica kojom građani postaju zdraviji i samostalni do duboke starosti svakoj zemlji višestruko isplati.

25. ožujka 2004.

Napomena: 

Školegijum će u narednom periodu objavljivati priče iz knjige "Krema protiv smrti i druge priče" (Kultura i i rasvjeta, Biblioteka Feral Tribune, knj. 76, Split, 2007). Priče prenosimo uz dozvolu autorice Karmen Lončarek.

 

Školegijum redakcija