Nova čitanja

KUKU I PARALELE No. 5

Pogled sa tepiha dnevne sobe

Lamija Begagić

06.11.2013

Iz svjetskih medija, o obrazovanju...

Jutros smo moja skoro dvogodišnjakinja i ja izrađivali stvari od plastelina: njen prvi susret s novim materijalom. Oduševljenju nije bilo kraja, a ni zahtjevima. U samo pola sata, izradila sam pet majmuna i na desetine banana, jedan stonoteniski reket i bezbroj loptica.

Radnja se odvijala na podu dnevnog boravka, dok je za stolom u uglu sobe, sin, četvrtačić, radio zadaću iz predmeta Moja okolina.

Vidno se dosađivao, još vidnije negodovao što se nas dvije igramo plastelinom - još se jasno sjećao svojih predškolskih dana kada smo sate provodili na istom tom tepihu, iste te sobe, učeći, ali ne o hrđanju i truhljenju o čemu je sada pisao zadaću, već o daleko zabavnijim stvarima.

-       Kad već nećeš sa mnom da se igraš - gunđao je - mogla bi mi bar od plastelina napraviti neki plemeniti metal.

-       Šta ti je to? – glumila sam neznanje.

-       To su metali koji ne hrđaju.

-       Kako da ti napravim metal od plastelina?

-       Pa neki predmet od plemenitog metala.

-       Naprimjer?

-       Naprimjer, zlatni prsten.

-       Ništa lakše – pomislih, sretna što je naučio lekciju.

-       Ili kantu. Ili konzervu. Ili kamin.

-       Čekaj malo, pa to nisu plemeniti metali.

Nakratko je zašutio, a onda, postiđen dodao:

-       Mislim zlatnu kantu i zlatnu konzervu.

Nasmijala sam se i nastavila praviti ping-pong loptice dok je djevojčica uporno pokušavala izvesti bekend reketom od plastelina, imitirajući starijeg brata koji stoni tenis trenira već četvrtu godinu.

Godine su to kada uči imitirajući, kada majmun od plastelina radi što majmun od plastelina vidi.

Dvogodišnjake u škole!

Britanski magazin Guardian  pozvao je redovne čitatelje rubrike o obrazovanju u svom web izdanju da u komentarima iznesu stav o inicijativi za uključivanje dvogodišnjaka i trogodišnjaka u redovnu nastavu u Velikoj Britaniji "kako bi se smanjio jaz između siromašnih i dobrostojećih porodica u kojima djeca odrastaju".  Pod tim se, slutimo, podrazumijeva da neki od roditelja nisu u stanju priuštiti adekvatne vrtiće svojoj djeci ili dadilje koje će raditi sa djecom na usvajanju novih znanja i vještina.

Komentatori, među njima je mnoštvo roditelja i prosvjetnih radnika, uglavnom su bili protiv, navodeći kako djeca u tom uzrastu uče svakim danom i na svakom koraku, bez obzira na prostor u kojem se nalaze, dok su učitelji zastupali tezu da su preciznim rasporedom popunjeni dani pogrešan izbor čak i za dosta stariju djecu, jer im se ukidaju slobode izbora, kretanja, učenja kroz igru i iskustvo, te se vrlo rano djeca zasite te školske obaveze doživljavaju kao nužno zlo.

Bilo je prijedloga da se prosto radi na reviziji vrtićkih programa i subvencija, a ne da obavezno školovanje počinje u tako ranom uzrastu. Čak i kasnije, u šestoj godini, prelaz iz vrtića u školu djeci je uvijek skok iz jaccuzzija sa klobučavom vodom u hladan bazen, skok sa tepiha u dnevnoj sobi u trorede drvene klupe učionice.

Univerzitet kao utočište

Zanimljivu priču o onima koji nisu imali sretan početak, niti priliku da uče kroz igru u toplini doma, donio je NY Times. Djeca iz Sjedinjenih Američkih Država koju su napustili biološki roditelji i koji su odrastali po institucijama i hraniteljskim porodicama bila su predmet istraživanja kako bi se došlo do podataka koliko ih je uključeno u obavezno školovanje, a koliki procenat završi fakultete. Istraživanja su provođena u nekoliko saveznih država koje imaju različite zakone, te su bolji rezultati dolazili iz država čiji zakon obavezuje da djeca moraju imati neki vid skrbi do svoje dvadeset i prve godine, nego iz onih država koje dozvoljavaju da se djeca osamostale i izgube institucionalnu skrb već sa osamnaest ili čak šesnaest godina.

Kako bi se ovoj djeci pružila šansa, pojedini univerziteti u SAD-u uveli su i posebne programe potpore upisu na fakultet takve djece, te podrške kroz besplatne školarine, smještaj u studentskim domovima, hranu te besplatnu psihoterapeutsku pomoć i podršku.

Pogledaj se kako živiš!

Ovo naše kratko putovanje završavamo reportažom Die Spiegel-a o Romima u Berlinu, u kojoj se, između ostalog, kroz priču o dvadesetpetogodišnjoj Marrieti i njeno troje djece mlađe od šest godina, opisuje kako država kroz razne vrste fondova i programa pruža podršku romskim useljenicima i obezbjeđuje im pravo na dom i školovanje. Istovremeno, čitamo i kako nastavnici, uposlenici jedne berlinske osnovne škole, zbijaju šale sa načinom života njihove učenice koja sa svojom romskom porodicom živi u automobilu.

Ukoliko socijalno svjesna država odgaja svoje građane, ko odgaja njene učitelje?

Najnovije

Izvještaj žirija nakon konkursa Šta je tebi AI

Ni žiriju nije bilo lako

Školegijum redakcija

Objavljujemo pobjednike konkursa Šta je tebi AI?

Školegijum redakcija

Razglednice iz Jajca

Nikad kasno za učenje i zabavu

Josipa Kulenović

Razglednice iz Tešnja, Doboja, Maglaja 3

Od čilanja do ćutanja

Mirela Buljubašić

Poznata imena autora/ica pet najboljih radova

23. februara tri prvoplasirana

Školegijum redakcija