Djeca iza objektiva

Dokumentarnost u našim školama

11.11.2013

U četvrtom razredu osnovne škole Bosanski jezik i književnost djeca imaju četiri puta sedmično ili 175 sati u toku školske godine.

Nastavni plan i program jasno je predvidio koliko sati se izučava koja oblast. Na vrhu liste nalazi se interpretacija književnog teksta sa 59 časova godišnje, dok su na samom dnu ljestvice sadržaji iz medijske kulture, kojima je posvećeno 16 nastavnih sati što čini 9 posto od ukupnog sadržaja predviđenog za realiziranje i usvajanje.

Nastavne jedinice koje u sklopu medijske kulture valja naučiti u četvrtom razredu svega su četiri: Dokumentarni film, Radio emisija, Crno-bijeli film i Film u boji.

Čemu, zapravo, sva ova statistika i zašto je to ikome važno?

Imam priču!

Već nekoliko godina odlična ekipa filmskog festivala o ljudskim pravima "Pravo Ljudski" realizuje prateći program "Zumiraj prava" namijenjen mladim ljudima, mahom srednjoškolcima. U sklopu tog programa, svake godine raspiše se foto-konkurs za mlade. Kako festival njeguje dokumentarnu formu, tako je i fotografija koja se traži dokumentarna. Ove godine zadatak je bio napraviti foto esej i fotografijama ispričati priču, te je i sama tema konkursa glasila "Imam priču!". Propozicije konkursa zahtijevale su esej sačinjen od minimalno 3, a maksimalno 12 fotografija, stoga nije bilo dovoljno napraviti tek jednu dobru fotografiju, tehnički i(li) sadržajno, već je učiniti i dijelom veće cjeline u kojoj će, skupa s drugima, činiti priču.

Svašta su pričale te fotografije, ali malo ih je ispričalo priču i malo ih je znalo šta dokumentarnost zapravo jeste i još važnije – šta nije.

Foto sapunice

Većina učenica i učenika na temu nije odgovorilo foto esejom, već foto stripom, tom hibridnom formom proslavljenom u tinejdžerskim magazinima osamdesetih i ranih devedesetih.

Umjesto dokumentarnosti, susreli smo dramatizaciju, naivne igrane scene snimane po scenarijima toliko puta viđenim u telenovelama.

Teme su se ticale ljubomore među drugaricama – suparnicama, dečkića koji zavode djevojčice prateći ih u stopu, a neke od bolje realiziranih foto serija imale su ozbiljnije sinopsise, ali su scene bile jednako igrane, te nisu okom kamere lovile život, već život stvarale, šminkale i uljepšavale, ekskluzivno za kameru.

No, kako smo i zašto uopće pretpostavili da će djeca znati šta je dokumentarna fotografija? Da li je dovoljno osloniti se na njihovo samoobrazovanje i na današnju sveprisutnost informacije na novim medijima o kojima u školi uče jedan ili dva nastavna sata? Ili osloniti se, pak, na nastavni kadar, mahom profesore informatike ili likovnog odgoja, koji drže fotografske i video sekcije u školama i na njihovo znanje ili neznanje?

Šta smo ih o tome i jesmo li ih išta naučili u školama i kako smo došli do toga da su na konkurs za foto esej stizale i serije fotografija o pravljenju palačinki (od brašna, jaja i mlijeka, do palačinke na tanjiru) ili peglanja kose, u koracima, kao za neki frizerski katalog?

Dokumentarna povelja Kulina bana

Vratimo se na plan i program za četvrti razred osnovne škole o kojem smo na početku, u brojkama, govorili.

Malo je sati za obraditi tako zabavne lekcije iz medijske kulture. Malo sati, a bezbroj metoda, načina, bezbroj filmova za prikazati i skupa sa djecom analizirati, mnoštvo dobrih radijskih uradaka za pustiti i radio stanica za posjetiti.

Nije lako dobroj učiteljici sve to ubaciti u tih 16 sati u godini. Još joj je teže ako saveznika traži u udžbenicima koje u nastavi koristi. Jer nakon šturih definicija u čitankama, kada dođu kući, đaci koji, primjera radi, rade po čitanci "Boja sreće" (Z. Hubijar, Bosanska riječ, Sarajevo), za zadaću će u radnom listu, umjesto o dokumentarcima o delfinima, putovanjima carskih pingivina ili djeci koja odrastaju u pustinjama, čitati o - Povelji Kulina bana.

Ako nas u četvrtom razredu osnovne škole pitaju o dokumentarnom filmu, a mi im pričamo o Povelji Kulina bana ("najstarijem državnom dokumentu kod svih južnoslovenskih naroda i država"!), onda čemu čuđenje na licima članova žirija za najbolji foto esej kojim sam ove godine predsjedavala, kada im zatražimo seriju dokumentarnih fotografija, a dobijemo foto recept za palačinke ili miš-maš?

Izložbu najboljih fotoeseja pristiglih na konkurs "Imam priču", Zumiraj prava, 2013, možete pogledati u Galeriji Black Box, Vrazova 5, Sarajevo.

Lamija Begagić