Komentar

Lesi se ne vraća u školu

09.12.2013

Da su me nekad, u ranom djetinjstvu, pitali zašto volim Tita, od stotina u udžbenicima i medijima ponuđenih razloga, ne bih izabrala nijedan. Spremno bih odgovorila: Tita volim jer je volio pse. Tita volim zbog Polaka.

I danas se te priče iz Čitanke sjećam kristalno jasno. Nijedna priča iz života Titovog kojom su tradicionalno počinjale čitanke mog djetinjstva, ni ona Titova zalutala krava, ni svinjska glava sa tavana, ni Tito što gleda u sve nas, nisu ostale toliko neizbrisive kao ta priča o psu čije prve rečenice još znam napamet.

Brozovi su imali psa koga su zvali Polak. Bio je to velik ovčarski pas kovrdžave dlake.  

Psi su obilježili moje odrastanje. Bili su po ulicama, skrivali smo ih na vrhu stepeništa što vode na krov zgrade, pratili su nas, kao u dječijim serijama i filmovima do škole i često nas satima tamo čekali da nas opet doprate nazad kućama.

Ti mi, ta djeca pod posebnom pratnjom, nismo bili izuzeci, više pravilo.

Sve zbog jedne djevojčice

Nakon dvadesetak godina i  desetina othranjenih pasa, nalazim se u Vijeću roditelja u sinovoj školi. Sastanci su dugački i nerijetko iscrpljujući. Osim trakavice o osiguranju učenika u slučaju nezgode gdje se odvijala prava drama oko premija i rupa u ugovorima koje su osiguravajuće kuće vješto nalazile, ne prolazi sastanak a da ne spomenemo "problem pasa lutalica". 

Pravilo je škole da psi ne smiju unutar ograđenog školskog dvorišta. No, jedna mama iz Vijeća otkriva da zna o kojoj se djevojčici radi, toj djevojčici koju psi prate do ulaza u školu treba pozvati roditelje na informativni sastanak i riješiti stvar po kratkom postupku. Da joj više ne padne napamet. Jer djeca se boje izaći iz škole, neko će u strahu ozlijediti psa, pas će ga onda ugristi i eto problema.

A sve zbog jedne djevojčice.

U kratke zimske dane, u vrijeme kada nastava završava već je mrak, pa dolazim po sina pred školu i zajedno idemo kući. Povremeno se, podvijena repa, u dvorište provuče koji pas. Kako uđe, još brže izađe. Kada vide druge đake i roditelje kako tjeraju pse i nasrću na njih, grupa učenika se potrudi izvesti ih iz dvorišta. Ne mogu ne primijetiti desetine zabrinutih pogleda roditelja, nana i deda, koji kao da čekaju taj kobni čas kad će taj pas skočiti ravno u lice svom malom dobrotvoru i po kratkom ga postupku izmasakrirati.

Pas, naravno, ne uradi ništa prijeteće, samo posluša prijateljski savjet djeteta i skloni se iz dvorišta u kojem nije dobrodošao.

Ubice na cesti

Sin i ja idemo skupa kući. Pojedini roditelji tvrde da bi pustili dijete da samo ide kući, mada je noć, ipak je tek pet sati, samo da nije pasa. Ovako, ko zna šta može biti.

Zaista, da li je te roditelje, mahom moje vršnjake ili tek koju godinu starije, prošli sistem školstva učio išta više o empatiji prema životinjama (ili bar o osnovnim stvarima koji se tiču načina života i prirode pojedinih životinja) nego što ovaj današnji uči našu djecu? Kako to da su psi preko noći postali pritajene ubice, čudesni mutanti psa i vukodlaka koji napadaju noću, makar noć počinjala u pet popodne?

I u svesci iz Moje okoline mog sina, kod obrade nastavne jedinice "Kućni ljubimci" piše i upozorenje da se "psi ne smiju previše dirati".

Šta se radi sa psom kao kućnim ljubimcem? Nabavi mu se terarij ili akvarij iz kojeg će gledati svijet s druge strane stakla i čekati noć da napadne?

Treniranje empatije

Sliku društva najbolje crtaju školski udžbenici i možda se baš tu krije odgovor. Ima li više Polaka u njima? Kamo su nestali svi ti tekstovi i književna djela u kojima su djeca i psi najbolji prijatelji? Kada se to drugarstvo prestalo nositi? Kada je preraslo u neprijateljstvo, riječju otvoreni sukob, jer svim su zagovornicima stavke o "eutanaziji" puna usta djece?

Prijateljstvo djeteta i psa više nije u modi

Ako u udžbenicima psi više nisu djetetovi prijatelji, ako su mame i tate oni koji stavljaju žutu traku oko miške čudne djevojčice koju u školu prati pas, imamo li pravo čuditi se sve učestalijem dječijem nasilju nad životinjama?  

Stvarno, da su barem jednom pročitali "Moja porodica i druge životinje" Džeralda Darela, možda ne bi mogli tako lako baciti grudvu na štene ili mu zariti njušku u snijeg i držati je tako, dok ono cvili i koprca se nejakim tjelešcem.

Da su samo jednom na časovima medijske kulture gledali "Lesi se vraća kući" možda bi barem pomislili da nije lijepo pljunuti psu na glavu, kao što to ne uradimo ni drugu iz klupe.

Da su barem jednom na časovima Društva, religije, kulture (ili Vjeronauke, zar i psi nisu Božija stvorenja?) analizirali ljudsku odluku da u svemir pošalju sirotu Lajku i svjesno je pusta da umre u mukama, možda bi im to probudilo mrvu samilosti dovoljne da se sklone u stranu kad pas prolazi, ne moraju ga pomilovati, ali mogu ga barem ne šutnuti nogom, pljusnuti šakom, pogoditi kamenom, udariti štapom?

Da su bar jednom pročitali "Dr. Dulitla", pročitali koju knjigu ili pogledali koju epizodu iz serijala "Pet prijatelja", da su bar jednom čuli za Balta, Hačika, Rin Tin Tina...

Da su bar jednom, možda bismo mogli očekivati da će doći neka sretnija vremena za pse i za ljude. U njima će, generacija koja tek treba odrasti, nakon što u školi nauči da se to zove eufemizam, to kada upotrijebiš termin eutanazija za smaknuće ili ubistvo, baš kao kad etničko čišćenje nazoveš humanim preseljenjem, vratiti pištolje u okvire, vratiti pse u čitanke i vratiti empatiju u nauku, jer sve se, pa i osjećaj odgovornosti prema slabijima od sebe, uči.

Lamija Begagić