Nekad i sad

Pedeset godina čega?

12.12.2013

Zima, 1963, učionica četvrtog razreda

Hladan je zimski dan. Đaci nisu koncentrisani, kako da po takvoj hladnoći misle šta domovina jeste, a šta nije? Znaju oni vrlo dobro šta je domovina i koje su tekovine socijalizma. Znaju oni i osamnaest godina nakon slavnog završetka Narodnooslobodilačke borbe sve i o herojskim bitkama i pionirima i bratstvu i jedinstvu.

To su ozbiljne stvari. Mnogi od njih pobjeđivali su na republičkom takmičenju Titovim stazama revolucije.

Ali kako da se ne nasmiju kada im učiteljica čita sve te nejasne stihove:

Domovina nije samo poj slavuja
Što nas tiho takne kad se noć povlači,
Domovina to je i bura, oluja,
U kojoj glas zrije i bivamo jači.

Domovina nije tek meko uzglavlje
Na kojem se čeka jutro vedro, mlako
Domovina to je kad je nebo plavlje
Zato što to želiš i kad nije tako.

Šta li bi bilo, pitaju se, da neko od njih, Slavica, Jadranka ili Mirsad, bilo ko, u pismenom sastavu napiše rečenicu "Domovina to je kad je nebo plavlje zato što to želiš i kad nije tako"?

Učiteljica je pročitala sve četiri strofe, no, malo kome je ostalo jasno šta jeste, a šta nije domovina, a baš će ih to, kao da gledaju, pitati.

Razgovor

Šta domovina nije? (Nije ništa. Mislim, domovina je sve, jer svugdje piše da domovina nije samo poj slavuja, dakle jeste i poj slavuja i nije tek meko uzglavlje, dakle jeste i meko uzglavlje. Može li se na odgovor šta domovina nije reći da domovina jeste sve? Ili je to zapravo odgovor na sljedeće pitanje? A reći da domovina nije ništa, to se sigurno ne može!)

Pročitaj prve stihove. (Jesam.)

Šta domovina jeste? (Domovina jeste jutro, bura, uzglavlje, poj, nebo plavlje, riječ iz spomenara, pejzaž i pogled.)

U kojim stihovima je to rečeno? (U svim.)

Koja zemlja je tvoja domovina? (Jugoslavija.)

Proljeće, 2013., učionica četvrtog razreda

Proljetni je dan i đaci nisu koncentrisani. Vani već ptice cvrkuću i sve se zeleni, pupa. Zašto opet moraju da zamišljaju kako su po tim zelenim poljima što ih vide kroz prozore padale granate? Slušali su već, i gledali na filmovima bezbroj puta, i rupe od gelera su još po okolnim zgradama, mada je osamnaest godina od kraja rata prošlo. I na svaki Dan škole gledaju prezentacije i dokumentarce o tom vremenu kada je njihova škola izgorila do temelja, a njihova učiteljica, koja im sad čita ove stihove, djecu učila u podrumima zgrada.

Nekada im je bilo zabavno to slušati, sada im je već pomalo dosadilo to stalno podsjećanje da ne zaborave, da se sjećaju.

Danas u suncu ti cvijetaš, dijete,
Domovina te grli mlada,
U ruci knjiga – učiš u školi
Sutra te čeka mnogo rada.
 
Danas u polju šarene glave,
S najljepšeg struka gledaju na te,
Crvene, žute, rumene, plave,
Tu su juče letjele granate.

Zašto im učiteljica, kada priča o ratu, govori da granate padaju, a u pjesmi granate lete? I čije su to šarene glave u polju? Možda se misli na cvijeće? Ali zar i u ratu nije bilo cvijeća, proljeća, godišnjih doba? 

Nije vrijeme za razmišljanje, vrijeme je za sjećanje.

Sjeti se djece koja su gladna,
Išla sa majkama u koloni,
Mučena djeca, promrzla, jadna,
Što ih u stopu agresor goni.

I uči, sine, da voliš zemlju,
Sunčanu, svijetlu, ovih dana,
Zemlju boraca, zemlju junaka,
Zemlju herojskih Dobrih Bošnjana!

No, to nije kraj. Imaju običaj pisci čitanki učiniti da pjesma ne završava zadnjim stihom već se nastavlja u onim oblačićima i okvirima u kojima o njoj razgovaramo dok je pokušavamo razumjeti. Učitelji to zovu interpretacijom teksta. Djeca to zovu Razgovor o pjesmi.

Razgovor o pjesmi:

Na što vas pjesnikinja podsjeća? (Na rat.)

Kako su živjela djeca u ratu? (Teško.)

Šta danas vidite na poljima? (Smeće.)

Možete li zamisliti šta se na njima zbivalo u toku rata? (Možemo.)

Šta pjesnikinja od vas zahtijeva u posljednjoj strofi? (Da se sjećamo.)

Zašto se ova pjesma zove "Sjeti se, sine"? (Da se sjećamo.)

Proljetni je dan i đaci nisu koncentrisani, ali su ipak na sva pitanja dali jasne i koncizne odgovore. Dakle, jasno im je. No, autorice Čitanke bi da im još malo pojasne.

Objašnjenje:

Domovina te grli mlada – čuva te, bdije nad tobom

Zašto je domovina bdije nad tobom jasnije od domovina te grli? Jednako im je nejasno kako ih jedna zemlja može zagrliti kao i kako može bdjeti nad njima, s tim da prvo samo ne mogu zamisliti, a drugo pritom i ne razumiju – šta uopšte znači riječ bdjeti?

* * *

Pročitali ste dvije priče. One, naravno, nisu istinite, ako istinita priča mora imati stvarne, žive junake, te jasno i precizno mjesto i vrijeme radnje. Djeca koja sjede na časovima maternjeg jezika i književnosti prije pedeset godina i danas u ovim pričama nisu stvarna, ali jesu tekstovi koje obrađuju i prateće interpretacije.

Uzeti su iz čitanki navedenih na samom kraju ovog teksta.

No, priznat ćemo, poslužili smo se jednom sitnom prevarom kako bismo dokazali da je tradicija odabira tekstova za školske čitanke gdje se prednost daje ideološkom naspram idejnom, političkom naspram estetskom, stara barem pedeset godina. I danas, kao i prije pedeset godina, ideološke tekstove ugurane u nastavne planove i programe ne sa ciljem da djecu nauče čitati i razumjeti pročitano, prate loše, politički angažovane i jednostrane interpretacije.

Ono što smo uradili u ovom tekstu jeste da smo zamijenili dvije takve pjesme i stavili ih u novi društveno-politički kontekst, promijenivši tek pokoji stih. Prva pjesma nosi naziv "Domovina nije samo riječ iz spomenara" i nalazi se u čitanci iz 2013. godine. Napamet je na časovima Bosanskog jezika i književnosti uče djeca koja danas pohađaju četvrti razred – rođeni 2004. godine. Njen autor je Ismet Bekrić. Za potrebe teksta izmijenili smo u njoj samo jedno mehko u meko. Sve je ostalo isto.

Druga pjesma zove se "Seti se, druže" Mire Alečković. Obrađivala se u Čitanci za IV razred 1963. godine. Napamet su je učili današnji šezdesetogodišnjaci, generacija rođena 1953. godine. Za potrebe teksta svako partizani mijenjali smo u Dobri Bošnjani, riječ krvnik zamijenili smo riječju agresor, a riječ Republika riječju Domovina, te smo, naposljetku, pjesmu ijekavizirali.

Interpretacije koje su tekstove pratile ostale su iste. Fiktivni dječiji odgovori na pitanja, navedeni u zagradama, razlikuju se u pet deka, nakon pedeset godina ničega.

Današnji šezdesetogodišnjaci mogu biti sretni. Sistem je tu da ne dozvoli njihovim unucima da budu išta pametniji od njih. U toj pravednoj borbi ujedinjena je cijela armija univerzitetskih profesora koji kuju nastavne planove i recenziraju školske udžbenike, nastavnika i nastavnica koji slijepo prenose udžbeničke dogme i montirane interpretacije, roditelja kojima je lakše zatvoriti dijete u sobu i ne dati mu izaći dok ne nauči pjesmicu, nego mu objasniti da stihovi "Domovina to je i bura, oluja u kojoj glas zrije i bivamo jači" ne znače ama baš ništa.

Mirno spavajte, drugovi i drugarice, rata neće biti - rat u školskim klupama nikada nije ni stao.

KORIŠTENI MATERIJALI IZ:

  • Bogdana Popović – Envera Đikić: Čitanka za IV razred, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1963. godine
  • Zehra Hubijar: Boja sreće – čitanka za IV razred, Bosanska riječ, Sarajevo, 2013. godine (u upotrebi od 2007.)

Lamija Begagić