U posjeti

Porodični ručak na velikom odmoru

19.12.2013

Dobrodošli u mikrokosmos područne škole u Lušci Palanci

Na planini Grmeč, 20 km od Sanskog Mosta, na nadmorskoj visini od 430 m, prostire se Lušci polje, tipična kraška zaravan po čijem obodu su smještena naselja Jelašinovci, Otiš, Miljevci, Glavica, Praštali i Lušci Palanka. Procjenjuje se da u njima danas živi oko 700 stanovnika, što je petina predratnog stanovništva.

Nekad 1000, danas 5 učenika

 

Velika bijela zgrada škole u centru Lušci Palanke još se drži, iako su primjetni znaci njenog laganog propadanja: pukotine u zidovima, okrunjena fasada, trula stolarija... Prije rata ovo je bila centralna škola, u kojoj je, uz nekoliko svojih područnih škola, nastavu pohađalo i do hiljadu učenika.

Danas, cijela škola stane u jednu učionicu (a našlo se u njoj mjesta i za nenajavljenog gosta iz Školegijuma). Učiteljica Marica Prošić i njenih pet učenika čini ovaj mali kolektiv, kombinovano odjeljenje u kojem je jedna učenica u prvom razredu, jedna u drugom, jedan dječak u trećem i preostalih dvoje u četvrtom razredu. Iako je škola predviđena i za peti razred, u ovoj školskoj godini nemaju nijedno dijete ovog uzrasta. Djeca su to malobrojnih srpskih povratnika koji su se odlučili vratiti u Lušci Palanku, uprkos besperspektivnosti i apatiji koja u ovom naselju viri iza svakog ugla.

I učiteljica Marica je povratnica, stari prosvjetni kadar. Svoju karijeru prosvjetnog radnika kalila je u malim područnim školama po Grmeču prije rata, u Zvorniku za vrijeme izbjeglištva, a ponovo se u Lušci Palanku vratila 2009 godine. Od ostalog nastavnog osoblja iz centralne škole u Fajtovcima dolazi nastavnica engleskog jezika, a angažovan je i pravoslavni vjeroučitelj.

Nema mjesta za razmaženost

Svaki „razred“ sjedi u svojoj klupi, a klupe su raspoređene u polukrugu prema tabli. Radijatori na zidovima stoje, ali su tu samo da djeca vide kako izgleda centralno grijanje. Zato su u uglu peć i sanduk sa drvima, kao sredstva borbe protiv zime koja u ovom planinskom kraju rano pokaže zube i reži do kasnog proljeća. Na zidovima karta BiH, azbuka i abeceda, likovni radovi. Na stolu u uglu su globus, donirani računar, puzzle i  lego kocke. Nastava i igra pretaču se jedno u drugo. Djeca kažu da su zadovoljna i da im je u školi „super“. I učiteljica hvali svoje đake da su poslušni, marljivi i da pomažu jedni drugima. Dokazuju da za dobru atmosferu u školi i nisu nužni novi namještaj, centralno grijanje i klima uređaji. Ili te život u ovakvim mjestima od malih nogu nauči da u svakodnevnici nema mjesta za razmaženost ili bahatost.

Dobro je i ovako (Može i gore)

Iako su sva djeca srpske nacionalnosti, nastava se izvodi po bosanskom planu i programu i sa federalnim udžbenicima. Niko od roditelja, niti lokalnih političara, predstavnika povratnika, nije pokazao inicijativu da traži obrazovanje djece po srpskom nastavnom planu i programu. Život je u ovoj palanci dovoljno težak i bremenit problemima u borbi svakodnevnog preživljavanja da bi se pokrenulo ovakvo pitanje. Realan je i strah da bi se pokretanjem takve inicijative moglo izgubiti i ono malo što se ima. Ukoliko bi se zatvorila ova škola, ovo petoro mališana nastavu bi pohađalo u centralnoj školi, gdje je nacionalna statistika sasvim drukčija. Osim toga, svakog radnog dana morali bi putovati u 10 km udaljene Fajtovce, a već sad tri učenika u Lušci Palanku dolaze iz 11 km udaljenih Jelašinovaca. Zato, neka traje dok traje i kako traje.

„Ne treba djecu opterećivati sa politikom. Neka prožive svoje djetinjstvo što bezbrižnije.“, kaže učiteljica Marica, dok pomaže svojim učenicima da otvore paštete i da naprave sendviče od kifli. Veliki odmor liči im na porodični ručak.

E. Kurtović