Roditeljski sastanak

Slučajni partneri

03.01.2014

Čemu služe povremeni sastanci nastavnika i roditelja?

Roditeljski sastanak vrijeme je i mjesto suočavanja dvije najjače sile u vaspitno-obrazovnom procesu: roditelja i nastavnika. Iako im cilj treba biti isti: pametna i dobro odgojena djeca, u stvarnosti su to najčešće dva međusobno suprotstavljena tabora, dijametralno suprotnih očekivanja i stavova.

Jednosmjerna komunikacija

Kako nam je i nastava koncipirana po sistemu da učenici dolaze u škole gdje dobivaju servirane činjenice i zaključke koje trebaju upamtiti i ponašati se u skladu sa njima, tako i roditelji dolaze na roditeljske sastanke po dozu informacija koju im nastavnici pripreme i prema kojima oni trebaju uskladiti svoj rad sa djecom.

Nastavnici nisu motivirani da rade sa roditeljima, jer im je dovoljno i rada sa djecom (za koji su ionako nedovoljno plaćeni). Roditeljski sastanak saziva se samo kada je to prijeko potrebno i smatra se dodatnom obavezom i neprijatnim događajem na kojem se razgovara o problemu/problemima zbog kojih je i sazvan. Nastavnici su nerijetko i meta kritike roditelja zbog lošeg uspjeha i ponašanja djece, jer u nedostatku boljeg izgovora za vlastiti nerad sa djecom, optužba na račun nastavnika prihvatljiva je racionalizacija problema.

Umjetnost upiranja prstom

Roditelji doživljavaju poziv na sastanak kao znak da su nastavnici u svom radu (za koji su ionako dobro plaćeni!) došli do problema koji ne mogu ili ne žele sami riješiti, pa traže uključivanje roditelja. To „uključivanje“ nerijetko podrazumijeva i njihovo finansijsko učešće, jer je škola u vječitom nedostatku novca za bilo kakve dodatne aktivnosti, nabavku opreme i sl. Zato je sastanak neprijatan skup koji je najbolje izbjeći, a ako se već mora, onda je to uglavnom „ženski posao“. Pojavljivanje oba roditelja na roditeljskom sastanku je rijedak i teško razumljiv primjer mazohizma.

Ni učenicima roditeljski sastanci nisu baš najsretniji trenuci školovanja. „Ne volim roditeljske sastanke jer tad učiteljica kaže mamama ako nismo bili dobri.“ – riječi su Harisa iz drugog razreda. Posebno su traumatični zajednički sastanci na kojima pored nastavnika i roditelja prisustvuju i učenici, tako da se sastanak pretvara u dramu javnog upiranja prstom na nečije neuspjehe, bez nuđenja rješenja ili kvalitetne analize uzroka problema.

Školovanje roditelja

Pedagoška praksa osmislila je različite oblike organizacije roditeljskih sastanaka s ciljem aktivnog uključivanja roditelja u obrazovanje njihove djece. Po njima, roditeljski sastanak je suviše dragocjeno vrijeme i prilika da se svede samo na kolektivno iščitavanje đačkih ocjena i pravdanje časova ili na raspravu o ponašanju pojedinih učenika. Umjesto toga, za roditelje (po mogućnosti za oba roditelja) mogu se pripremiti prezentacije o stilovima učenja, koncentraciji u učenju, posljedicama „popustljivog“ odgoja i sl. Teme su to za edukaciju samih roditelja, kako bi se i oni aktivno uključili u obrazovanje vlastite djece, kako bi svoj rad sa djecom povezali sa radom nastavnika u školi. Pa ipak, incidentno rijetke su škole u BiH u kojima nastavnici za roditelje organizuju radionice i diskusije o temama koje se tiču svih.

Komunikacija na relaciji nastavnici – roditelji u većini škola ide linijom manjeg otpora pa ne čudi što završava u slijepoj ulici.

E. Kurtović