Virus za koji nema lijeka

24.02.2014

Priča iz grada s dvije škole pod jednim krovom

 

Kad imaš neki cilj u životu i ljude koji te u tome podržavaju onda ti bude lakše i ostvariti ga i doći do njega, bez obzira što si i kći i supruga i majka… Dobar je osjećaj studirati nešto što voliš, diplomirati i početi raditi u školi, posvetiti se djeci, obrazovanju, ljudima.

Volim svoju zemlju, volim život, volim djecu, i uživam ih podučavati ne samo vještinama govora, pisanja, slušanja, čitanja stranog ili maternjeg jezika, već i primjernom ponašanju, toleranciji, svemu što čovjeka čini čovjekom. Kako svoju rođenu djecu učim tomu tako i svoju djecu u školi, isto.

Nedavno je moja kćerka oboljela od jednog stomačnog virusa.

Pošto naša pedijatrica nije radila, zbog blage dehidracije morali smo kćerku odvesti u bliži veći grad. Preskočit ću priču o ratnoj i poratnoj prošlosti toga grada. Ali je za moju priču važno da je to grad sa zgradom za koju postoji naziv dvije škole pod jednim krovom.

Tu sada radi i živi raznoliko stanovništvo, većinom bošnjačko, ali i hrvatsko i srpsko. Nakon što je pregledala moju kćerku, doktorica je propisala infuziju koju je kćerka imala primiti odmah to veče u ordinaciji. Sestra nas je uputila u prostoriju sa dva pomoćna kreveta, nekoliko presvučenih starijih fotelja i mnogo igračaka koje bi trebale predstavljati utjehu za bolesnu preplašenu djecu.

Na tim krevetima su ležala dva dječaka, koja su već primala infuziju, sa bronilama u ručicama. Blijedožutih lica posmatrali su nas koje dolazimo. Mi smo sjele na jednu fotelju i tu su djevojčici uključili istu tečnost koju su primala i njih dva.

Jedan dječak je peti razred i zove se Ahmed, a drugi ima godinu i pol i zove se Luka. Moja kćerka, koja sjedi na fotelji između dva kreveta, sove se Edina. Sve troje su tu zbog istog virusa. I taj virus ima ime, kao što imaju imena djeca, i kao što se doktorica zove Azra, a sestra Melisa. I tečnost u bocama infuzije ima ime - NATRIUMCHLORID. To piše na svakoj boci s infuzijom, pored imena Ahmed, Luka, Edina. Virusu je svejedno kako se djeca zovu. I infuziji je svejedno.

I pedijatrijskom znanju i iskustvu doktorice Azre je svejedno. Njeno znanje pobijedilo je bolest troje djece, osmijeh sestre Melise otjerao je strah tri majke. 

Ali kad izađu iz ordinacije ova djeca će zbog svojih imena opet postati ne sasvim jednaka bića sa istim potrebama, sa osnovnim ljudskim pravima na život. Zašto za taj virus, koji ih dijeli tako da jedna sjede na desnoj svježe okrečenoj plavoj strani zgrade, a druga na lijevoj oronuloj strani zgrade, nema lijeka?

Možda bismo mi koji radimo unutra, nastavnici, učitelji, profesori, možda bismo i mi trebali položiti neku prosvjetnu Hipokratovu zakletvu?

Naprimjer, ovakvu:

Zaklinjem se da ću zdravog razuma, časno i pošteno

Obavljati dužnost učitelja / nastavnika / profesora

Da ću savjesno i svjesno poštovati ličnost svakog učenika

Bez obzira koje je vjere i nacije

Da ću obogatiti njihov otvoreni  um

Da ću im davati podršku, znanje, primjer i ljubav

Te da kao učeni ljudi steknu i uvijek imaju u sebi bogatstvo

Jer obrazovanje je u sreći nakit a u nesreći utočište.

Mirsada Ždralović