Dnevnik

Žohar u žitu / 1

11.03.2014

Volim se smijati. Stvarno. Pokušavam biti što nasmijanija u školi, ali nekako izgubiš želju kada vidiš siva lica. Ja bih voljela pričati sa svima, napraviti neku revoluciju i onda da se snimi film po tome i... Da.

Zovem se Žuži Žo, idem u gimnaziju. Ovo je moj dnevnik.

&

Mi smo prvačići žohari. Toliko za početak.

Strašno je što sam puno više očekivala. Tu si samo da štrebaš. Ne da učiš, da se zabaviš, da izražavaš svoje mišljenje.

Ali se još uvijek nadam da možda postoji neka sekcija koju nisam otkrila, na kojoj se kreativnost stvarno njeguje.

&

Dilema: na velikom odmoru popušiti cigaretu iza škole, ili pročitati poglavlje knjige?

&

U mojoj smjeni nema puno ljudi. Ima tačno toliko da ih sve zapamtim i primijetim kada neko nije u školi. Za mene bi se moglo reći da sam uhodljiva.

&

Za nekoliko odmora sam pročitala Salingerovog Lovca u žitu i tako mi svega, od tada sam shvatila puno stvari. Moja Gimnazija je puna Holdena Caulfielda. Na čelu sa mnom.

&

Ima puno djece koja pokušavaju, koja žele pokazati svoje ideje, ali ih nekako neko demorališe. To me oborilo, što bi Holden rekao. Ja sam srednju školu zamišljala kao neko sveto mjesto, nešto kao iz onih Disney filmova gdje se popularni momak, najčešće sportaš, zaljubi u malu štreberku; smeta im djevojka u ružičastom i slično. Samo što kod nas nije ni slično.

Sportaši imaju neke svoje probleme i ne bi zatražili pomoć iako im najviše treba. Štreberke su nekako prekomplikovane, a djevojka u ružičastom na kraju ispadnem ja. Jednom sam se uvintidžila i nikad više. Svi su buljili u mene.

&

Drug mi je pokazao crtež na kojem su klupe i učenici u njima. Sve je crno-bijelo, osim balončića iznad dječaka u zadnjoj klupi, njegovih misli. Oni su šareni. Ta jedna slika je bila dovoljna da promijenim mišljenje o ljudima. Do tada sam bila jedno jako sebično stvorenje, samo sebe smatrala posebnom, a onda... Pa svi smo takvi. Svi svoje probleme smatraju najvećim i svoje misli najzapetljanijim. Ponosna sam što imam takvog druga. Svi smo posebni.

&

Ima i dobrih stvari u ovako groznoj situaciji. Počela sam duplo više da čitam. Kada imam neku lekciju za naučiti, počnem čitati i onda me mama ne može ružiti da gubim vrijeme. Ipak se obrazujem na neki način. Ovo je meni smiješno pa se nekada sama počnem smijati svojim šalama. Urnebesna sam. Sarkazam!

&

Volim se smijati. Stvarno. Pokušavam biti što nasmijanija u školi, ali nekako izgubiš želju kada vidiš siva lica. Ja bih voljela pričati sa svima, napraviti neku revoluciju i onda da se snimi film po tome i... Da.

&

Ima još jedna stvar koju mrzim. Ona sa muzikom. U mojoj Gimnaziji postoje oni koji vole domaću muziku, narodnjake, cajke, pa oni koji vole stari rock i na kraju modernu, stranu muziku. Svi se međusobno mrzimo.

&

Ne volim narodnjake. Smiješno mi je kada djevojke na odmoru pjevaju neki tekst o ljubavi i tu se odjednom spomene lik iz serije ili nekim slučajem supa. Smiješno.

&

Ako se neko puno smije, makar i na bezvezne stvari, usamljen je. Ako neko puno spava, tužan je. Ako neko priča malo, ali brzo, čuva mnoge tajne. Ako neko ne može plakati, slab je. Ako se neko lako rasplače, nevin je i mekog srca. Ako se neko razljuti zbog smiješnih ili malih stvari, znači da treba ljubav. Probajte više razumjeti ljude. – kažu psiholozi. Našla sam taj tekst i istog trena ga snimila na mobitel. Prođu me trnci od tolike mudrosti. Vibriram ko mobitel.

&

I dalje se nadam da će se nešto desiti samo od sebe. Možda ću se zaljubiti, pa će mi sve biti ljubičasto. Ili ružičasto? Kako se to kaže?

&

Volim praznike, ali ljudi često pretjeraju s time. Na primjer, 8. mart, Dan žena. Ide mi na živce sva ta zbrka na cesti. Lijepo je vidjeti ljude kako se smješkaju i čestitaju praznik, muškarce kako nose cvijeće koje izgleda kao da ga je krava prožvakala, ali...

Kako je ove godine 8. mart u subotu, žohari su već u petak donijeli cvijeće. Neki karanfile, neki ruže, a neki cvijetne aranžmane. Sve zavisi koliko se ko želi ulizivati profesoricama.

U razredu smo htjeli skupiti novac za poklon razrednici, ali nismo. Jedna žoharka je rekla:

Halo ba, otkud mi pare?! U kući već sedam dana nemamo ni Nutelle!

 

Žuži Žo