Studija slučaja

Babe i ža(l)be

18.03.2014

O nastojanju grupe profesora da dokuči misteriozne puteve zakonskog regulisanja bh. obrazovanja

Mladenko Karačić bio je profesor stručno-teorijske grupe predmeta u Željezničkom školskom centru Sarajevo. Također je, zajedno sa 14 drugih kolega i kolegica iz zbornice, potpisnik žalbe koja već godinama prelazi put od škole do Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS-a, preko Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, da bi ponovo završila, neriješena, u rukama svojih pošiljalaca. Mladenko Karačić je sada penzionisani profesor, zajedno sa još nekoliko potpisnika žalbe. Njihova inicijativa će, izgleda, jedino uspjeti doživjeti žalosnu desetogodišnjicu prebacivanja odgovornosti, sve dok svi potpisnici, silom okončanja radnog vijeka, ne budu primorani da odustanu od promjene za koju su se zalagali. Ovo je suma sumarum njihovog devetogodišnjeg nastojanja.

Glavom o zid

Sadašnji penzioner Karačić je, u razgovoru za Školegijum, objasnio korijene problema: “Već 2005. godine, za vrijeme ministra Emira Turkušića, grupa profesora iz ŽŠC-a, zajedno sa mnom, uputila je inicijativu za izmjene Pedagoških standarda i normativa za srednje obrazovanje. U ovom našem slučaju radi se o neravnopravnom položaju profesora stručno-teorijske nastave u odnosu na profesore opće-obrazovne nastave: prvi moraju predavati od pet do deset različitih nastavnih programa, kako bi ispunili normu, a imaju isti broj pripremnih sati za nastavu kao i oni koji realiziraju dva ili tri nastavna programa.“

Mladenko nam potom prikazuje brojčani okvir problema i uz smijeh dodaje da su on i kolege, zahvaljujući ovom slučaju, postali pravi advokati.

“Vidite, po zakonskoj regulativi, 40-satni sedmični radni okvir nastavnika raspoređuje obaveze na sljedeći način: imate 31,5 sati za poslove redovne nastave (gdje 18-21 sat pripada realizaciji nastavnih predmeta), 8,5 sati za ostale poslove, i 10,5 sati za pripremu nastave. Model je univerzalan, vrijedi za svakog nastavnika, ali je izgleda potpuno zaboravljeno da u našem sistemu postoje slučajevi gdje profesori predaju i više od pet predmeta. Kod nas, evo, imate profesore koji predaju čitave grupe predmeta.“

Jedini mehanizam za djelimično ili nikakvo ispravljanje ove disproporcije jeste uvećanje pripreme za dva časa za nastavnike stručno-teorijske nastave koji predaju tri ili više predmeta, a po odobrenju ministra. Po kojem modelu su stručnjaci iz Ministarstva za obrazovanje došli do brojke od dva časa kao rješenja, nije jasno, niti je jasno kako dva časa mogu pomoći jednom nastavniku koji, kao što je slučaj u ŽŠC-u, predaje do, slovima i brojkom: deset (10) predmeta unutar jedne stručne grupe predmeta.

“Ukoliko ima 10,5 sati za pripremu nastave, a mora realizirati 21 različit čas sedmično, nastavniku u okviru 40-satne sedmične radne obaveze pripada samo pola sata za pripremu svakog časa. S obzirom na to da se priprema za obradu nastavnih tema i nastavnih jedinica provodi za vrijeme školske godine, da neposredno prethodi njihovoj realizaciji i da obuhvata i stručnu i pedagošku i organizacijsku i psihološku pripremu, pola sata pripreme za svaki različit čas nije dovoljno. Ali kakav izbor imaju nastavnici kad moraju realizirati veliki broj različitih časova da bi ostvarili normu? Ne preostaje im ništa drugo nego da kod kuće rade prekovremeno – jasno, bez naknade. Taj stalni prekovremeni rad dodatno opterećuje nastavnike, fizički i psihički, ostavlja im znatno manje vremena za odmor i slobodne aktivnosti.“

Iz navedenog proizlazi pitanje da li nastavnici mogu uvijek adekvatno odgovoriti zahtjevima nastave i mogu li podučiti učenike tako da potpuno razumiju i usvoje nove nastavne sadržaje.

“Smatramo da oni koji su krojili ovakav zakon nisu uzeli u obzir to da razvoj nauke i tehnike zahtijeva stalno stručno pripremanje nastavnika, stalno didaktičko prerađivanje naučnih sadržaja, a sve u cilju aktueliziranja nastave“, nastavio je svoju priču naš sagovornik, fokusiravši se na bit problema.

“Tražimo samo jednak tretman, jedanko vremensko opterećenje svih nastavnika. Tražimo, zapravo, nediskriminirajuću poziciju u odnosu na nastavnike koji realiziraju dva ili tri nastavna programa. Konkretno, tražimo da vrijeme pripreme za nastavu bude srazmjerno zbiru sedmičnih časova različitih nastavnih programa koje nastavnik realizira“, zaključio je Karačić.

Pravedno za sve – sljedeći put

S obzirom na sve, zahtjev ovih profesora sasvim je realan i zakonski opravdan, što su i pokazali kada su se prvi put odlučili obratiti Instituciji ombudsmena za ljudska prava, početkom 2012. godine. Nastavnici su prikazali svoj problem i argumentirali na koji su način diskriminirani u odnosu na svoje kolege opće obrazovne nastave. Također su se pozvali na međunarodne konvencije i povelje, kao i na mišljenja autoriteta iz oblasti pedagoških nauka.

“Institucija ombudsmena je utvrdila osnov po kojem diskriminacija postoji“, potvrđuje naš sagovornik, dajući dokumente kojima to potkrepljuje.

Navedena institucija je predložila da Ministarstvo „poduzme mjere u svrhu uspostavljanja ravnopravnog statusa nastavnika stručno-teorijske nastave...“, uz rok od 90 dana za povratnu informaciju. Kada se konačno činilo da su se stvari pokrenule sa mrtve tačke, Ministarstvo dostavlja obavještenje da je poduzelo korake. Koraci su, dakle, dostavljanje Preporuke Ombudsmena nikome drugom do direktoru ŽŠC-a, kojemu se nalaže da, ukoliko „uoči nedostatke u primjeni važećih propisa, iste otkloni u najkraćem roku“.

Karačić govori koliko su svi bili frustrirani kada je došlo „rješenje“ problema iz Ministarstva: “Kako je, molim vas, moguće da direktor škole mijenja zakon na školskom nivou? Neka mi neko da sličan primjer takvog rješenja ne samo ovdje, već bilo gdje!“

Da bi se riješilo odgovornosti, Ministarstvo je, potpuno ignorantski, žmireći prebacilo vrući krompir, uz hinjenu ažurnost rješavanja „u najkraćem roku“. Zajedno sa našim sagovornikom pokušavamo odgonetnuti logiku kojom nastupaju naše zvanične obrazovne institucije.

Čuda se dešavaju... ili ne

Nastavnici su ponovo, 2013. godine, uputili dopis Instituciji ombudsmena, sa jasnim obrazloženjem besmislenosti odluke Ministarstva i traženjem usaglašavanja Pedagoških standarda sa datom Preporukom. Nakon nekoliko mjeseci dolazi zvanična odluka Ombudsmena o zatvaranju predmeta, jer nisu pronađene „osnove za poduzimanje daljnjih radnji u ovoj fazi postupka“. Žalba na ovu odluku, naravno, nije moguća.

Posljednji u nizu pokušaja je žalba upućena Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, u kojoj se objašnjava cjelokupni proces, ali se i napominje da ovo nije problem samo ove škole, već i svih škola u kojima se predaju stručno-teorijski predmeti na nivou cjelokupne države, odnosno oba entiteta. Izmjenom Pedagoških standarda u skladu sa Preporukom Ombudsmena BiH riješio bi se problem nejednakog tretmana profesora u svim školama sa razredima različitih obrazovnih profila. Sudeći po prethodnim epizodama, ni ova ne obećava rasvjetljenje slučaja. Trend prebacivanja odgovornosti jednako je aktuelan na svim političkim poljima bh. vlasti, kako pokazuje ova situacija. Zakonski okviri i mehanizmi nisu i ne bi trebali biti samo mrtvo slovo na papiru, a pozivanje na zakon ne bi smio biti sizifovski posao. Ovaj zaključak, međutim, utopijski je kada se stavi naspram spiska inicijativa ovih profesora, gdje se samo pokazuje s kojom se ustrajnošću provodi ignorantski odnos vlasti prema opravdanim zahtjevima: inicijative za odgovarajuće izmjene Pedagoških standarda i normativa za srednje obrazovanje podnošene su ministrima obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo 2005, 2006, 2007, 2008, 2009, 2012. godine, ali odgovori na inicijative nikada nisu stigli.

Podrška drugih profesora

Razgovarali smo i sa bivšom kolegicom nastavnika Karačića, Velidom Tinjak, profesoricom b, h, s jezika i književnosti, koja je dala podršku inicijativi, iako problemi nisu isti.

“Svakako podržavam napore grupe profesora stručno-teorijskih predmeta za izmjene Pedagoških standarda, jer smatram da je veoma teško uskladiti i organizirati, te istovremeno kvalitetno voditi veliki broj programa. Ako se želimo profesionalno posvetiti profesorskom pozivu, to možemo učiniti samo uz ozbiljnu i temeljitu pripremu. Smatram da se niko ne može temeljito i kvalitetno pripremiti za sedam i više različitih programa, koje su određeni profesori primorani da drže u toku jedne sedmice prema sadašnjim Pedagoškim standardima, a koji ni na koji način ne nude olakšice za rad sa velikim brojem programa.“

Profesorica Tinjak je dala i prijedlog rješenja.

“Jedino rješenje problema vidim u smanjenju broja programa u toku jedne sedmice što je jedino moguće postići priznavanjem dodatnih sati za svaki pojedinačni program i smanjenjem nastavničke norme iz određenih predmeta, pogotovo u slučaju modularne nastave, koja sama po sebi uvodi više programa iz određenih stručnih predmeta. Napominjem da nije isto pripremati se za realizaciju modularne nastave i nastave na standardni način. Pripremanje modularne nastave zahtijeva veću angažiranost, istraživački rad i pripremanje za jedan modul, što bi se svakako trebalo uzeti u obzir kod razrade 40-časovne sedmice”, zaključila je V. Tinjak.

O. Zukić
J. Bajramović