Učiti pisati vijesti da se nauči pisati o historiji

28.04.2014

Srednjoškolski nastavnik istorije preporučuje kolegama da s đacima na svojim časovima vježbaju pisanje i čitanje vijesti.

Dok sam bio student i dok sam učio kako pisati o historijskim događajima, od najveće mi je pomoći bilo učiti kako pisati vijesti i izvještavati. Ne bih da zanemarim zasluge mojih izvrsnih profesora i profesorica iz srednje škole ili fakulteta, koji su mi zaista mnogo pomogli da se intelektualno razvijem i koji su poticali moju znatiželju. Međutim, to što sam naučio kako izvještavati odigralo je ključnu ulogu da postanem uspješni diplomant na jednom od najprestižnijih fakulteta u Americi – Univerzitetu Brandeis u Walthamu, Massachussets. Zbog toga svake godine na časovima historije u srednjoj školi gdje radim predajem i osnove pisanja vijesti. Preporučujem to svima.

Učiti o konciznosti i jasnoći

Najbolji studentski eseji iz oblasti historije su koncizni i jasni. Pogledajte prvu stranicu bilo kojeg izdanja New York Timesa i primijetit ćete koncizan i efektan stil koji pogađa u srž – kao što je, recimo, poslovna vijest koju je Binyamin Appelbaum nedavno napisao (Sistem federalnih rezervi smanjuje mjesečnu kupovinu obveznica, razvoj razlog – Citing Growth, Fed Again Cuts Monthly Bond Purchases):

Washington: Sistem federalnih rezervi u srijedu je objavio još jednu mjeru štednje od 10 milijardi dolara u svojoj mjesečnoj kupovini obveznica. U izjavi navode kako je ovakva odluka donesena s ciljem sve većeg osnovnog rasta na polu šire ekonomije.

Uvodni paragraf je oslonac koji sadrži glavne informacije. Ustvari, Applebaum izbjegava nepotrebne riječi, pogotovo one koje su preduge ili nejasne. Stoga, znamo čime će se baviti i šta će do u detalje objasniti.

Prošle sedmice sam đacima drugog razreda rekao da ostave udžbenike o evropskoj historiji po strani kako bismo se mogli posvetiti osnovama pisanja vijesti, što im je dalo bolji uvid u to kako i zašto bi trebali pisati kao Applebaum – koncizno i jasno.

Za ispit sam im dao da napišu nekoliko lažnih naslova. Potraga za sedamnaestogodišnjakinjom Savannom Mash se nastavlja, nakon što je policija otkrila predmete koji joj pripadaju u grmlju Garden Cityja, u Miamiju, napisala je jedna učenica. Nakon što je pročitala svoj rad pred razredom, rekla mi je da joj je ova aktivnost pomogla da na jednostavniji i zabavniji način nauči kako pisati.

Učiti o pravednosti i objektivnosti

Kvalitetno pisati o historijskim događajima nalaže i nepristrasnu i objektivnu analizu. Mnogim đacima (ali i stručnjakinjama i stručnjacima) objektivnost je teško postići, pogotovo kada se radi o tragičnim događajima. Čak i nakon završenog studija, teško mi je bilo ostati neutralan kada sam pisao svoju doktorsku tezu na temu Historičarski zanat: Komparativna upotreba iskaza preživjelih genocida.

Zaista mislim da ne bismo trebali učenike i učenice srednje škole učiti da pišu bez emocija niti bismo trebali anulirati ičiji osobni pečat. Međutim, mislim da ih moramo naučiti da prave ravnotežu između objektivnosti i saosjećanja. A u tome nam strašno mnogo mogu pomoći novinski naslovi.

Naredne sedmice planiram da čitamo članak koji je objavljen 14. aprila 1994. godine u New York Timesu, čija je autorica Donatella Lorch: Anarhija na ulicama glavnog grada Ruande dok gradom lutaju pijani vojnici. Uvodni i drugi paragraf (koji najčešće daje oblik priči i služi kao dodatni i potrebni kontekst) postižu upravo balans koji nam treba. D. Lorch plete priču, s poštovanjem i odgovornošću, koja govori o prvim danima genocida koji će na kraju odnijeti milion života.

KIGALI, Ruanda, 13. april – Nestalo je hrane, voda za piće je rijetkost a ulice ovog glavnog grada na kojima nema nikoga savršeno su polje za trening pijanih vojnika i bandi pljačkaša obučenih u uniforme, naoružanih mačetama, kopljima, lukovima i strijelama, kao i automatskim oružjem.

Djeca sa ručnim bombama, otvoreni kamioni s razjarenim muškarcima koji oružjem mašu u pravcu automobila koji ih mimoilaze danas su jurili kroz grad. Kako je padala noć, vrisci su se mogli čuti sa crkvenog posjeda gdje je smješteno više od 2000 izbjeglica iz Ruande. Nedugo nakon toga, kad je zvuk mitraljeza utihnuo, i vrisci su prestali.

Moja je želja da moji đaci na kraju godine napuste ovu učionicu sposobni da pišu kao Donatella Lorch, čiji način pisanja plijeni i um i srce čitatelja/ice. Štaviše, za narednu vježbu iz pisanja, moji će učenici i učenice, oslanjajući se na pisanje Donatelle Lorch, pisati rad na temu koju sami izaberu, a koja mora imati veze sa evropskom historijom, sa dovoljno primarnih izvora koji će pružiti potporu njihovoj analizi.

Učiti o izvorima i pravednosti

Nastavnici i nastavnice historije često govore o tome kako efektno koristiti izvore, i (čudnim li čudom) novinski članci naglašavaju to isto. U prilog tome, vidimo da najbolje priče citiraju jako malo ili kratko, što je još jedan dobar savjet đacima.

Malo je stvari koje mogu uznemiriti nastavnika/icu kao kada neko pita: A šta mislite da uključimo te citate u analizu?. Kada se u nekoj vijesti neko citira, potrebno je napraviti balans dajući odgovarajući uvid/shvatanje. Tako ja odgovorim: Da li biste mogli napisati osvrt koji bi vjerodostojno uključio ovaj citat iz priče Donatelle Lorch?

Tragično je što ja nisam siguran da ovo iko može zaustaviti, rekao je Philippe Gaillard, predsjednik Crvenog križa ovdje. Kada pregovarate sa ljudima koji imaju mačete, kako ćete im objasniti pojam humanitarne neutralnosti?

David Cutler

Orginal možete pročitati ovdje

Prevela: Merima Dervišić

Školegijum redakcija