Kako je Društvo mrtvih pjesnika napravilo medvjeđu uslugu humanističkim naukama

Antiintelektualnost Društva mrtvih pjesnika

16.05.2014

Nijedan film ne mrzim koliko mrzim Društvo mrtvih pjesnika. To valjda zvuči kao uvreda, barem nekim ljudima; makar se nadam da jest. Jer mi upravo i jeste namjera da zapodjenem svađu.

U ljeto 1989. godine, kada je izašao film Društvo mrtvih pjesnika, bio sam na posljednjoj godini doktorskog studija književnosti engleskog jezika. Moj mlađi brat Scott, koji baš i nije imao novaca za rasipanje, dao je mojoj ženi Robyn i meni deset dolara (to su bila jednostavnija vremena) i rekao nam da će čuvati djecu da bismo mi mogli otići i pogledati film. Niko u mojoj porodici nije zapravo razumio šta želim raditi u životu, ili zašto sam nakon stečene bakalaureat diplome proveo još sedam godina u školi. Međutim, nakon što je pogledao ovaj film, Scott je mislio da je napokon shvatio šta želim raditi sa svojim životom, i još važnije, zašto.

Otišli smo u kino i pogledali film, zaneseni jesenjom ljepotom Akademije Welton u Novoj Engleskoj (zapravo, škola St. Andrew, Middletown, Delaware). Ali, izašao sam užasnut pomišlju da bi iko mogao pomisliti da ono što se dešava u učionici profesora Keatinga, ili izvan nje, ima ikakve veze sa studijem književnosti, ili razlogom zbog kojeg sam želio diplomu iz engleskog. Mislim da mrzim Društvo mrtvih pjesnika iz istog razloga zbog kojeg Robyn, viša medicinska sestra, mrzi seriju House: zato što totalno zavodljivim prikazom moje profesije daje ljudima pogrešnu sliku. Ono čemu Keating (Robin Williams) podučava svoje studente nije književna kritika, ni analiza, nije čak ni proučavanje književnog djela. Ustvari, ne uči ih čak ni pažljivom čitanju. Umjesto toga, njegov čas liči na fandom, današnje društvene mreže ljubitelja nekog književnog djela. Još gore, njegovo podučavanje je antiintelektualno. Uzima vragolastu opasku Emily Dickinson, upućenu njenom mentoru Thomasu Higginsonu, ako doslovno imam osjećaj kao da mi neko skida gornji dio glave, znam da je to poezija, i izvrće je u kritički princip. Pretvara je u ono što ona nije.

Ali nemojte me pogrešno shvatiti. Apsolutni sam pobornik strasti u učionici u kojoj se izučava književnost. Helen Vandler, profesorica poezije sa Harvarda, koristi dva stiha iz Wordsworthovog “Preludija” kao naslov svog eseja o podučavanju: Ono što smo mi zavoljeli, / i drugi će voljeti… Ovaj drugi stih završava riječima, A naučit ćemo ih kako. To je princip po kojem ja podučavam ili bar tome težim: možda i previše otvoreno, ali uvijek u potpunosti predano. Sretan sam što danas radim ono što volim. Tako su mene učili, posebno u srednjoj školi. Danas sam profesor engleskog zato što mi je u devetom razredu predavao profesor Hansen, u jedanaestom profesor Jackson.

Međutim, sama strast, bez uzbudljivog intelektualnog rada prave analize, prazna je, čak i opasna. Kada prosto osjećamo pjesmu, zaneseni zvukom riječi, umjesto da je zaista pročitamo, veća je vjerovatnoća da ćemo je pogrešno shvatiti. Prof. Keating pravi baš ovu grešku tokom jednog svog nadahnutog predavanja momcima Weltona. U otrcanom govoru o suprotstavljanju konformizmu, koji, kako se čini, ne drži prvi put, Keating navodi pjesmu koja se često citira, ali se rijetko razumije, Put kojim nisam pošao: Robert Frost je rekao, 'U šumi račvala se dva puta, a ja - / Krenuh onim kojim se rjeđe išlo, /I nakon toga ništa nije bilo kao prije.'[1]

Molim? Da li je Keating uopće pročitao pjesmu koju tako bezbrižno uzima za primjer? Jer, Robert Frost nije rekao takvo što: lik u njegovoj pjesmi to kaže. A mi bismo, čitajući tu pjesmu do kraja, trebali shvatiti da on nije bio upravu – da se ohrabruje i ujedno zavarava. Prividno bira svoj put zato što je “obrastao travom što čeka nove korake”; ali ovome proturječe stihovi koji slijede – Premda nisam znao, ako pođem tuda, / Koračat ću ipak uvijek istim putem, i – još nevjerovatnije – A toga su jutra oba puta bila prava / Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim. On želi tvrditi da je krenuo jedinstvenim putem, možda čak i duhovnim putem, ali jednim dijelom zna da je to razmetanje u prazno.

Keating ustvari nije pročitao Put kojim nisam pošao ni na jedan smislen način, već ju je prisvojio, prilagodio, napravio je svojom - tako da kaže ono što on želi da kaže. Koristiti stihove van konteksta nije samo pogrešno, to je potpuno pogrešno, a Keating time u potpunosti mijenja poruku Frostove pjesme. (Na sličan se način Frostova Popravka zida često citira izvan konteksta u debatama o reformi imigracije. Dobre ograde stvaraju dobre susjede. Baš.)

Antiintelektualnost ovog filma je koliko instinktivna toliko i prilično napadna. Kada se njegovi učenici pojave sa novom antologijom poezije, Keating navede jednog učenika da naglas pročita nekoliko rečenica iz uvoda dr. J. Evansa Pritcharda, koji je karikaturalna verzija akademske kritike koja počinje gramatičkom greškom, okrnjenim infinitivom. Zatim im naredi da te stranice istrgnu iz knjiga. (Bez obzira što naslov Razumijevanje poezije zvuči općenito, zlonamjerno upućuje na istoimeni, najutjecajniji tekst 20. stoljeća o poeziji koji su 1983. napisali Cleanth Brooks i Robert Pen.)

Koristeći kvaziherojske izraze, Keating im jasno daje do znanja da se bore za svoje duhovne živote:

Ovo je bitka. Rat. A žrtve mogu biti vaša srca i duše. Armije akademaca marširaju mjereći poeziju. Ne! Nećemo o tome ovdje: dosta više J. Evansa Pritcharda. [Primijetite kako ga lišava akademske titule.] A u mojoj učionici ponovo ćete naučiti da mislite za sebe. Naučit ćete uživati u riječima i jeziku. Bez obzira šta vam drugi kažu, riječi i ideje mogu promijeniti svijet.

Sad kad su im udžbenici očišćeni od svake kritičke misli, učenicima je ostavljena sloboda da uživaju u neposrednom susretu sa sirovom poezijom.

Ovaj stil – što se ponekad naziva obožavanjem poezije naspram poetske kritike – način je rada Društva mrtvih pjesnika, koji je ustvari Weltonova imitacija tajnog društva Skull and Bones (Lobanja i kosti) Univerziteta Yale. Prof. Keating objašnjava svrhu grupe svom internom krugu učenika zavjereničkim šapatom:

Mrtvi pjesnici služe da isisaju srž iz života. To je izraz iz Thoreaua kojim bismo počinjali svaki sastanak. Tek nekoliko ljudi bi se okupilo u staroj indijanskoj pećini gdje bismo čitali Thoureaua, Whitmana, Shellyja, velikane, čak i neke svoje stihove, i puštali poeziju u tim čudesnim trenucima da nas opčini. Bili smo romantičari. Ne da smo čitali poeziju, nego smo je puštali da klizi niz jezike poput meda.

 (Počinjali bismo? Naše 'stihove'? Ko smo mi u ovom citatu?)

Roditelji i osoblje škole Wellton imali su razloga da sumnjaju da prof. Keating navodi svoje učenike na pogrešan put, kao frulaš iz Hamelna. Ili tačnije, on ih ne vodi nego ih šalje na pogrešan put. Prvi sastanak društva završava tako što jedan od njegovih učenika recituje zloglasnu pjesmu Vachela Lindsaya iz 1919. Kongo, tekst čija je rasistička poruka u najbolju ruku dvosmislena. W.E.B. DuBois je o njoj napisao: Lindsay zna malo o Crncima, a i to malo je opasno. Nebitno šta je stvarna ili namjerna poruka pjesme, prizor grupice mladića, svi bijelci, kako izlaze iz pećine i ulaze u noć ponavljajući refren (THEN I SAW THE CONGO, CREEPING THROUGH THE BLACK, / CUTTING THROUGH THE JUNGLE WITH A GOLDEN TRACK – u slobodnom prijevodu: Onda sam vidio Konga, migolji se kroz tamu,/ siječe džunglu i ostavlja zlatnu stazu) – pa, izaziva jezu. Odjeci jednako rasistički upitne pjesme iz Disneyevog Petra Pana What Makes the Red Man Red? (Zbog čega je crveni čovjek crven). Na koncu, scena je postavljena u staru indijansku pećinu.

I pored svih mogućih govora o tome da učenici trebaju naći svoj vlastiti glas, Keating im ustvari ne ostavlja prostora da izraze nešto originalno. To je ona sloboda koja se često propovijeda ali se ne ostvaruje. Slikovit primjer imamo u jednom od najpoznatijih trenutaka u filmu kada taj luckasti prof. Keating, sa svojim neobičnim metodama podučavanja, odjednom skoči na katedru. Zašto? Pa recituje: Stao sam na sto da se podsjetim da stvari uvijek moramo gledati na drugačiji način. Baš odvažno: stoji nekih pola metra iznad zemlje. Ralph Waldo Emerson, u svom eseju Priroda, imao je istu zamisao, doduše radikalniju, preporučujući da okrenemo oči naopačke, tako da pogledamo svijet kroz noge.

Keating onda natjera momke da marširaju, te jedan po jedan, dvojica po dvojica penju se na njegov stol i također gledaju stvari na drugačiji način – isti taj njegov drugačiji način. Nakon što je svaki iskusio to malo pomjeranje u svojoj lokalnoj poziciji (Emerson), skače sa stola kao što se leming survava s litice u sigurnu smrt: Keatingovo upozorenje, nemojte skakati s litice poput leminga!, nažalost služi samo da pojača groznu ironiju kada se ova nenamjerna metafora ostvari u filmu. Kada na kraju filma ponove isti ovaj položaj, kao znak učeničkog neposluha (ili vjerovatno poslušnosti Keatingu), vidimo da momci marširaju uz zvuk drugačijih bubnjeva. Ali je to Keatingov bubanj. Ili plešu uz zvuk njegove frule.

Najčudnije od svega sada kad gledam ovaj film nakon 25 godina – duže vrijeme sam ga mrzio, i do sada mu se nikada nisam vratio – jeste to da se sada ne poistovjećujem sa odvažnim i nebitnim Johnom Keatingom, nego u većoj mjeri sa njegovim kolegama, starim prdonjama, koje bih trebao smatrati zaostalim. (Otkriće je gledati mladog Ethana Hawkea, prije nego je naučio glumiti – ali i Roberta Seana Leonarda (Dr. Wilson u seriji House), kako ne glumi. Kada ga direktor pita o njegovim ludičkim tehnikama podučavanja, Keating se, snishodljiv do samog  kraja, našali: Uvijek sam mislio da je poenta obrazovanja da naučite misliti sami. Film nam ne daje dokaze da je profesor to zaista omogućio Neilu, Toddu, Knoxu i Charlieju. I iako je u većini slučajeva previše ciničan, danas se više poistovjećujem sa direktorom kada kaže: U njihovim godinama? Nema šanse. Tradicija, Johne. Disciplina. Pripremite ih za koledž, a ostalo će doći samo po sebi. U nekom smislu, Keating odgovara prototipu izgubljenog dječaka koji odbija da odraste. S tim u vezi, teško je ne spomenuti da je Williams nakon dvije godine glumio Petera Banniga, kojeg vodi roditeljska krivica, u filmu Kapetan Kuka Stevena Spielberga, remake-u priče o Petru Panu.

Zašto je sve ovo važno? Dijelom zato što se film Društvo mrtvih pjesnika često prikazuje i vjerovatno je najomiljeniji film snimljen na temu podučavanja humanističkih nauka. Iako mnogi profesori engleskog ne vole ili ne vjeruju ovom filmu, dobar je dio njih, čak i među onima koji predaju književnost u srednjoj školi i na koledžu, koji ga vole. A nisam ni ja neosjetljiv na njegov šarm. U poređenju sa njegovim kolegama, prof. Keating je senzacionalan učitelj, pravo osvježenje, i s razlogom je omiljen. U poređenju sa susjednim učionicama, gdje se radi puko ponavljanje napamet naučenog, u njegovoj pulsira život.

Iako izbjegava zamke dosadne pedagogije, Keating na kraju ne pruža svojim učenicima ništa osim nejasnog entuzijazma. U susjednoj učionici učenici prof. McAllistera dekliniraju latinski – Agricolam, Agricola, Agricolae, Agricolarum, Agricolis, Agricolas, Agricolis; a na hodniku, ispred police sa trofejima i blijedim fotografijama starih Weltonaca, Keating ga propovijeda. Carpe diem, poziva ih na prvom zajedničkom času.

Popularnost Društva mrtvih pjesnika traje već skoro 25 godina. To je film koji je proglašen najboljim filmom o školstvu koji je ikada snimljen. The Guardian ga je proglasio jednim od najinspirativnijih filmova svih vremena, te nam stoga može poslužiti u tekućoj raspravi o krizi u humanističkim naukama.

Sigurno su to bile interesantne godine za humanističke nauke. Od krize 2008. sve je manje onih koji upisuju neki odsjek na humanističkim naukama, bilo gdje u Americi: istovremeno, koledži i univerziteti su svjedoci porasta broja studenata koji završavaju studij za koji misle da će im ponuditi više mogućnosti za zaposlenje. Ova borba titana (iako karikaturalna) često se predstavlja kao borba STEM-nauka protiv humanističkih nauka (u engleskom jeziku skraćenica STEM akronim je za nauku (science), tehnologiju (technology), inžinjerstvo (engineering) i matematiku (math)), odnosno velika nauka protiv malog čovjeka. Ta se borba prelila na cjelokupni prostor visokog obrazovanja ali i širu popularnu štampu, te je svakako zaokupila pažnju javnosti. Naslovi sa web-portala Chronicle of Higher Education, koji objavljuje vijesti u vezi sa američkim visokim obrazovanjem, naznačavaju konture krize: Vrijednost humanističkih nauka (Zašto bi društvo podržalo humanističke nauke kada toliko ljudi pati od posljedica ekonomske krize?); Kako bi u humanističkim naukama definisali 'pad'? (Kolege iz cijele zemlje su bile šokirane kad su saznale prije par sedmica da su Odsjek za francuski jezik i četiri druga odjeka za humanističke nauke na SUNY-ju – Albany žrtvovani zbog loših rezultata); i čak Vrijeme je da prestanemo žaliti humanističke nauke (Ako smo već prisiljeni da se prodamo korporacijskim modelima visokog obrazovanja, budimo bar sigurni da se prodamo po visokim cijenama).

U razgovorima o sudbini humanističkih nauka ove se discipline često toliko izvrću, do te mjere da su neprepoznatljive nama koji se time bavimo. Verzija koja je već alarmantna – ona o kojoj ovdje raspravljam, a koju propagira Društvo mrtvih pjesnika – jeste sentimentalna, kako sam je nazvao: sadržaj humanističkih nauka lišen svake humanističke metodologije i striktnosti. To je ona vizija humanističkih nauka koja kaže da se od humanistike trebate dobro osjećati – da pruža nadahnuće. Film nije ni od kakve pomoći u naporima da se pomjerimo sa ove mrtve tačke na kojoj smo, i čini pravu štetu nesvjesno braneći humanističku pedagogiju. Mislim da u principu postoje dva osnovna problema što uzimamo Društvo mrtvih pjesnika, ovu sentimentaliziranu verziju humanistike, kao primjer šta znači strastveno i temeljito se baviti proučavanjem muzike, umjetnosti, jezika i književnosti, historije, filozofije, religije, tj. ljudske kulture. To su njegova otpornost i prijemčivost.

Iako će samo nekolicina to reći javno, ima učesnika sa određenim interesima u ovoj raspravi koji se opiru davanju veće uloge humanističkih nauka u savremenom kurikulumu visokog obrazovanja. A i kada se opiru, ustvari se opiru toj sentimentalnoj humanistici: shvatanju da su humanističke nauke, kao grupa različitih disciplina, više stvar osjećanja nego razmišljanja. Da ako odaberemo humanistiku idemo linijom manjeg otpora; da humanistika ne obučava mislioce. Ili češće, i otvorenije, da humanistika ne obučava zaposlenike. Guverner Sjeverne Karoline, Pat McCrory, došao je na naslovnicu novina prošle godine kada je rekao maturantima: Ako želite upisati rodne studije, to je uredu. Idite u privatnu školu, i studirajte rodne studije. Ali ja ne želim subvencionirati nešto što vam neće osigurati posao. Čak i američki predsjednik, koji je diplomirao političke nauke (dakle, društveni smjer) i dvije godine studirao humanističke nauke na koledžu Occidental, više je puta zagovarao važnost tehničkog obrazovanja i stručne obuke. Iako se zbog toga izvinio, stručnjaci humanistike iz cijele Amerike su negodovali kada se Obama našalio da bi narod mogao više postići sa ručnom proizvodnjom ili zanatom nego što bi mogli sa diplomom iz historije umjetnosti.

E da: i da je humanistika utočište za narcise. Bez obzira kojim tekstom da se navodno bavi,  Keating je uvijek, baš poput Hamleta u predivnom opisu Mallarmea, zabavljen čitanjem knjige o sebi. To je Keatingov imenjak John Keats (aluzija na Wordswortha) nazvao egoističnom uzvišenosti (engl. egotistical sublime). Odnedavno i neka početna istraživanja u neurologiji počinju govoriti ono što nastavnici jezika odavno znaju: da je moć književnosti moć drugosti, u stvaranju mogućnosti da se drugi susretne, nepovratno i na način koji nije poistovjećivanje sa sobom. Maštovito suosjećanje (engl. imaginative sympathy), kako bismo rekli. Pravilno čitati književnost znači odgovoriti izazovu, i izaći promijenjen.

Ali za Keatinga, tekst je taj (kao Frostova pjesma) koji se mijenja, ne čitalac. Isto radi Whitmanovoj pjesmi O mene! O živote! koju recituje svojim učenicima. U svom nadahnutom govoru, koji je iskorišten kao audio podloga za reklamu za iPad Air, koristi početne i završne stihove pjesme ali tako da bez komentara preskoči sredinu; u slobodnom prijevodu: O mene! O živote! / o pitanjima koja se ponavljaju, / o beskrajnim vozovima nevjernih – gradovima punim budalastih,/ .../ Šta je dobro međ njima, O mene, O živote? //Odgovor. // Da si ovdje – da život postoji, i identitet; / Da se moćna igra nastavlja, i da i ti možeš doprinijeti stihom. Kaže da citira iz Whitmana, ali prvi stih koji izostavlja kaže: o meni, vječito prijekornom meni, (jer ko budalastiji od mene, ko nevjerniji?) Vratite se i dodajte taj citat pa ćete vidjeti kako promijeni značenje cijele pjesme. Za Keatinga je svaka pjesma Pjesma o meni, a na osnovu ono malo dokaza koje ovaj film nudi, isto važi i za njegove učenike. U tome je problem kad govorimo o njegovom pogrešnom načinu čitanja—nije mi namjera bila prosto da izmišljenom nastavniku tražim greške. On pogrešno čita i Frosta i Whitmana tako što izbjegava upravo taj susret s drugim, a u poeziji traži samo eho onoga što već zna, ono o čemu je često mislio, ali to nikada nije dobro izrazio.

I kada zagovornici primata nauke, tehnologije, inžinjerstva i matematike žele ostaviti prostora za humanističke nauke, prečesto na umu imaju baš ovu verziju koja je bezopasna, umanjena. Keating kaže: Mi ne čitamo i ne pišemo poeziju zato što je simpatična. Ali bojim se da je ta simpatičnost upravo razlog što humanističke nauke nalaze mjesta u kurikulumu. Jer nam je tako bolje i toplije oko srca.

Posljednji put kada je Ameriku zadesila kriza u humanističkim naukama, to se poklopilo sa širenjem (većinom kontinentalne) teorije književnosti na američke odsjeke engleskog jezika i komparativne književnosti 1970-ih i početkom '80-ih godina. David Richter je pronicljivo svoju knjigu – školsku antologiju književnih teorija – nazvao Falling into Theory (Pad u teoriju), jer tik ispod površine otpora javnosti na uspon književnih teorija stoji u potpunosti razvijen narativ edenske čistoće i cinizma nakon izgona (pada) iz Raja.

Ako se, po jednoj logici, humanističke nauke odbacuju kao prelagane, po drugoj će se protjerati ako se ne ponašaju dostojno. Humanistika je, prema tome, pala u nemilost nesretnim slučajem što se politizirala i okrenula teoriji. Po ovom narativu, kriza u humanističkim naukama je proizišla iz same sebe: Ko nam je kriv.

Za razliku od ostalih akademskih disciplina, u humanističkim naukama bilo kakva analiza podložna je kritici, može se smatrati kao paraliza analizom (na isti način na koji Keating odbacuje kritički metod kao mjerenje poezije dr. J. Evansa Pritcharda). Oni koji se koriste takvim optužbama mogli bi se pozvati na stihove iz Wordsworthove pjesme The Tables Turned (Izvrnuti stolovi): Our meddling intellect / Mis-shapes the beauteous forms of things:— / We murder to dissect. (U slobodnom prijevodu: Naš nametljivi intelekt / Izobličuje predivne oblike stvari: - / Ubijamo da bismo secirali). Ovi stihovi (posebno posljednji) poznatiji su od same pjesme iz koje su uzeti. Ali ja sam izveo Keatingov trik: izvadio sam stihove iz konteksta, jer je prvi stih katrena Slatko je znanje koje nam Priroda daje. Wordsworth kaže kako nametljivim intelektom ubijamo prirodu, a ne književnost (da bismo je, paradoksalno, stvorili). Ako se Wordsworth i romantičari ponekad zalažu za antiintelektualnu (ili samo neintelektualnu) vezu sa prirodom, oni taj stav ne nude kao teoriju čitanja kao što to Keating uporno radi.

Ali mnogi ljudi vole pogrešno čitati pjesmu The Tables Turned, kao što bi voditelji jedne humoristične radio-emisije rekli, neometeni procesom misli. S razlogom ne postoji Društvo mrtvih romanopisaca: jer, po shvatanju javnosti, poezijom preovladavaju osjećanja, a ne um, i kao takva predstavlja utjelovljenje humanističkih nauka. Da biste shvatili koliko je to besmisleno i uvredljivo, okrenite je. Zamislite šta bi se desilo kad bismo odjednom počeli optuživati profesore fizike da uništavaju ljepotu i tajanstvenost i čudnovatost prirodnog svijeta tjerajući studente da zapamte formule. Ili kad bismo zahtijevali da Odsjek za političke nauke prestane podučavati političke teorije.

Otpor prema humanističkim naukama u jednom od svojih oblika, onom iz Društva mrtvih pjesnika, daje prednost ljubiteljima nad kritičarima, amaterima nad profesionalcima. Svi koji se upuštaju u debatu o humanističkim naukama, čini se, rado puštaju humaniste da slijede svoje interese kao amateri, dozvoljavajući da nas poezija opčini... u tim čudesnim trenucima. Neki od ovih koji nam žele dobro – sve dok ih to ništa ne košta, u smislu napredovanja u akademskoj karijeri, predmeta na fakultetima, ili finansiranja istraživanja – i sami su ljubitelji humanističkih nauka, i u najboljem slučaju isto žele i svojim studentima.

Naučnici i profesori humanističkih nauka, međutim, poručuju: Težit ćemo tome da budemo prihvaćeni kao profesionalci.

Autor: Kevin J. H. Dettmar

Izvor: The Atlantic, Dead Poets Society Is a Terrible Defense of the Humanities, http://www.theatlantic.com/education/archive/2014/02/-em-dead-poets-society-em-is-a-terrible-defense-of-the-humanities/283853/

Prevod: Omnibus

 


[1] Preveo Miloš Đurđević

Školegijum redakcija