Žohar u žitu 11

Dan u CK

20.05.2014

Zovem se Žuži Žo, idem u gimnaziju. Ovo je moj dnevnik.

PAŽNJA PAŽNJA! STANJE ELEMENTARNE NEPOGODE, ali gimnazijalci i dalje idu u školu. U ponedjeljak sam htjela obući haljinicu. Zapadala je kiša, pa sam odustala. Danas je četvrtak. I dalje pada i i dalje sve ide protiv mog nošenja haljinica.

Na noge sam obukla rudarke i otišla u školu. Direktorica nam je rekla da smo došli na odgovornost naših roditelja i da sada trebamo čekati i vidjeti hoće li se neki profesori pojaviti. Kako smo mi huligani, otišli smo. Za nekoliko sati sam čula da su ipak prekinuli nastavu i da se ne radi ni danas, a ni sutra. Ne znam da li da budem sretna ili...

Neki od statusa na Facebooku: Toliko pada da sam počela pričati britanskim naglaskom; Pitao sam mamu da idem napolje, a ona mi je rekla da ne idem u duboko; Mijenjam auto za čamac...

Danas sam jela kao nikad u životu. Za doručak sam si napravila jaja i dobro podgrijala mlijeko. Šta ja znam. Možda je to posljednji topli obrok za dugo vremena... Voće, vreo puding, bombone... Poslije sam se sjetila - ako sam pojela više od pola zaliha, šta će biti kada pojedem i drugo pola? Nema više hrane, postajem gladna i...

Tata je došao kući sa dva kanistera vode, pet kila brašna i kesom pašteta i narezaka. Ma šta se dešava? Mama me je poslala da kupim hljeb i imala sam šta vidjeti. Prodavnice pune. Svi kupuju hranu, a vode više nema. Čujem helikopter, vjerovatno idu nekome u pomoć... Neću lagati. Uplašila sam se. Stanje je više nego alarmantno, što bi novinari rekli (koji ne izvještavaju dovoljno o stanju vani!)

Kiša ne prestaje padati. Na facebooku je sve manje duhovitih statusa. Počinju preovladavati slike potopljenih ulica i kuća. Ne znam šta da mislim. Osjećam grižnju savjesti, jer sam na pismenoj iz engleskog pisala o Majci Prirodi, kako je ništa ne može zaustaviti. Priroda se baš zainatila.

Kod kuće nešto normalnije stanje. Najgore je kad nestane struje, a ja moram u WC. U našem nema prozora, pa je mrak. Prala sam zube i pljunula u kantu s vodom koja je bila rezerva za slučaj da nestane. Mama se malo naljutila, ali šta je, tu je.

Na plafonu su se pojavile žute fleke. Ništa. Moji kažu da su svejedno planirali krečiti na ljeto. Foliraju da se ne sekiraju, ali ja više nisam dijete.

Shvatam da je situacija ozbiljna.

&

Ne kažem da mi je drago što nema struje i vode. Nikako, ali samo tako vidim da sam kreativna. Pola zida u sobi sam iscrtala, iz starih novina iskružila slova i onda ih ljepila na papir (mama mi je rekla da bih bila dobar ucjenjivač. Težak je to posao...)

Stvarno sam se odmorila. Nisam mislila ni na šta, ali na kraju sam opet osjećala grižnju savjesti. Odlučila sam. Moram uraditi nešto da bih bila korisna ljudima, a i sebi.

Nekoliko žohara volontira u Crvenom križu. Jučer sam im se pridružila.

JEDAN DAN U CRVENOM KRIŽU:

Ustani u osam, krenut ćemo oko devet. Tako mi je žoharka rekla noć prije. Spremila sam se i u pet do devet sjedila na stolici i čekala da me nazove da krenemo. Ruke su mi malo drhtale, bile su ledene i imala sam tremu. Čojk bi rekooo da idem da odgovaram hemiju. Za nekoliko minuta me je nazvala i rekla da su joj rekli da su je smjestili u drugu smjenu, jer ima puno volontera, a plus je rekla da će me povesti pa da se ne stvara gužva...

Druga smjena je od dvanaest. Pošto sam bila spremna, meljala sam se po kući: ono moje poznato, s kauča na fotelju, s fotelje na pod. Odgledala sam neku verziju Robin Hooda i bilo je vrijeme da krenemo. Ah, trema me je taman bila popustila...

Ceste su bile potpuno suhe. Sunce peče, a jedini dokaz da nešto nije uredu su apeli za pomoć na svakom koraku. Kako ću ja sad podnijeti najmanje dvadeset novih ljudi... Već se vidim kako ustvari ništa neću raditi, sjedim u ćošku, svi me ismijavaju...

U sjedištu je bilo puno ljudi, a odmah su nam zadali posao. Prvo nisam ništa razumjela.

Evo ti majica Žuži! Brzo, idi im pomozi!

Ahhh zna moje ime!! Kako to??

Dobro, prvu turu pakovanja sam samo smetala, a onda... Pa, postala sam profesionalac. Nije prošlo ni sat vremena, a ja sam pričala sa svima. Smijala sam se, zazala... Nemoguće.

Treba mi volonter da ide odnijeti dvadeset paketa... Hoćeš ti, Žuži? Hajde, hajde...

Ubacili su me u auto sa još jednom volonterkom i odvezli su nas u jedno od ugroženih naselja. Iznenadila sam samu sebe kako sam vozača ispitivala, kako sam se ponijela odraslo. Nisam se stidjela pitati, a ni odgovoriti.

Čim smo skrenuli u jednu od ulica, cesta je postala smeđa i blatnjava. Ljudi su bili ispred kuća, svi su nešto radili. Čvor u stomaku. Izašli smo i počeli zapisivati ljude kojima smo davali pakete. Pričala sam s ljudima. Govorili su mi šta se desilo, da im je sve uništeno. Jedan čovjek me je odveo u svoju kuću. Sve, sve, sve je bilo pod blatom. Zidovi do pola nekoliko nijansi tamniji. Eto, dovde je bila voda...

Treba odnijeti ove pakete tamo malo dublje... Evo neka ide ova djevojka (pokazuje na mene).

Ma ne, neee! Vidjela je, sad sam je uvodio u kuću! Nemoj da prlja čizme! Blato je do konjena tamo. Vidjela je sve!

...

Vratili smo se i bez obzira koliko mi je raspoloženje bilo splasnulo, uz pozitivnu energiju u glavnom štabu, bilo je nemoguće biti nenasmijan.

Hej, kako se ti zoveš?

Žuži...

Ja sam Dado, drago mi je (pruža mi ruku. ČUJ, MOMAK SE UPOZNAO SA MNOM, DOBROVOLJNO.)

I meni...

Jesi to prvi put tu?

Jesam.

Vidi se! Haha ma, ne brini, brzo ćeš se naviknuti! Vidiš da nam je super.

Došlo je nekoliko profesora, puno ljudi koje znam iz viđenja. Svi su donosili vreće odjeće i hrane. Stalno su dolazila vozila iz prodavnica i mi bi se poredali u lanac i radili kao mravi. Hooooruk! Nikad u životu nisam vidjela toliko hljebova, hrane, odjeće... Ljudi koji su davali potrepštine su mislili na sve. Flasteri i šibice, plastične čaše, sve od konzervi pa do domaćih zimnica.

Činilo mi se da se nisam ni okrenula, a već je bilo pet sati. Svi smo bili napolju, sjedili na podu, zadovoljni uz blagu bol u mišićima (ne toliku da nam treba Deep Relief). Tad su došli ljudi iz Civilne zaštite i stariji članovi Crvenog križa koji su bili na pravom terenu; išli na područja sa klizištima i slično. Tad su nam napravili kafe i sendviče i fino smo se odmorili. Nisam pila kafu, ali nije ni puno drugih volontera. I njima je to samo precijenjeno piće.

Kad sam došla kući, bila sam član zatvorene grupe Mladih crvenog križa moga grada, a imala sam četiri zahtjeva za prijateljstvo. WUHUUUU.

Preležala sam ostatak dana, ali sa velikim kezom na licu.

DAN POSLIJE AKCIJE U CRVENOM KRIŽU:

Sumirani osjećaji od jučer:

Dobro je biti član Calvin Kleina (ili vam Crvenog Križa: ck):

Upoznala sam nove ljude

Smatrali su me ravnopravnom

Osjećala sam se korisnom

Izgubila sam najmanje 300 kalorija zbog čega mi nije bila frka poslije jesti koliko želim.

Hjoj moje ruke... Imat ću mišiće. Gdje ste bicepci tricepsi kvadricipcpepsi... A sada ozbiljno.

Napokon sam ponosna na sebe.

&

Koliko god bilo dobrih ljudi, uvijek će se naći oni...

Ljudi rijetko kupuju rudarke i svijeće, ali u ovakvim vremenima, rudarke koje su obično 18KM, sada koštaju 25KM. Pakovanje od deset svijeća skuplje za skoro dvije marke, a o vodi da ne pričam.

To mi je zlobnije od onih što dođu i jednostavno ti ukradu kesu. Ovi ti se smješkaju, sve lijepo, ali te pokradu indirektno.

I šta sada? S jedne strane oni koji daju mada ni oni nemaju, a s druge škrtice i prevaranti. 

Pročitajte i:

Stanje nepromijenjeno

Sezona izleta

 

 

Žuži Žo