Iz dječije perspektive

Žohar u žitu 14

Razmišljam o tome da hejtam lajkanje

Žuži Žo

09.06.2014

Zovem se Žuži Žo, idem u gimnaziju. Ovo je moj dnevnik.

&

Za zadaću iz etike sam dobila zadatak da napišem esej. Ništa strašno.

Ovo je moj postupak spremanja dokumenta: iksić u gornjem desnom uglu – close. Računar me pita da li ću spremiti promjene u dokumentu. Mogućnosti: da, ne, zatvori. Ja pritišćem... NE. Pa-pa tri Wordove stranice i dva sata mog jako dragocjenog vremena. Šta reći a ne zaplakati?

&

Stanje u mojoj zgradi nije baš uređeno. Nemamo svjetlo u stubištu (svi ga pale iz kuće, ako se žele razmetati strujom), a ni vrata koja je moguće dobro zatvoriti. Zbog toga, nije neuobičajeno naći unutra goluba, mačku, psa... Od četrnaest stanova, popunjeno je dvanaest. Tu živim cijeli svoj život, a nikada nisam imala neke prijatelje. Uvijek su bila ili samo puno starija, ili mlađa djeca. Danas su tu stari i mladi bračni parovi, bebe, djeca do drugog razreda osnovne i moji roditelji i ja. Mala djeca se zajedno igraju. Roditelji im ne daju da prave gužve u stanu, pa ih izbace na stubište. Tu oni vrište, baš onda kada ja dođem iz škole. Onda ja ulazim u stubište i žurim uz stepenice da što prije skinem teški ruksak i legnem. Djeca koja su se razmiljela po svim spratovima bulje u mene dok prolazim.

Ja: Ćao.

Dijete: ...

Svi samo ušute i prate me iskolačenim očima. Jednom stvarno jesam nosila kolače. Tad je imalo smisla, ali kasnije... To preživim, ali onda buka... Kako?! Šta rade njihovi roditelji? Ostali stanari...? Očito svi žive sa čepićima u ušima. Zbog toga, kad mi roditelji nisu kod kuće, puštam glasno muziku.

Možda je buka prosto lančana reakcija. Neko je počeo s bukom. Drugi je napravio buku iz inata, a treći iz inata drugom. To su čuli roditelji djece i poslali ih na stubište, ja to, pa pustila muziku, a beba iz stana ispod, čula mene...

Znam da komšijski odnosi u mojoj zgradi nisu normalni, ali ja ih volim upravo jer su takvi. (Ovakvi su mi otprilike bili krajevi pismenih zadaća kod učiteljice. Neki dan sam našla svesku u koju smo ih pisali i baš se ismijala. Možda je vrijeme da se toga javno odreknem?)

&

Ja u kafiću: konobar dolazi i pita šta želim piti.

- Majčinu dušicu.

- Nemamo to... Imamo mentu i neke voćne...

- Onda brusnica.

- Pa sad sam rek'o da nema...

- Pa brusnica je voće..

(Neugodna tišina)

- ... Ima jagoda.

- Dobro, mentu.

&

Napokon je došlo toplije vrijeme. To znam, jer je kuhinja na osunčanoj strani zgrade, a slavinu sunce zagrije kada je toplo. Danas bojler nije bio zagrijan, ali kada sam otvorila slavinu, isteklo je prvo malo tople vode koja se postepeno prebacila u ledenu. Naježila sam se i nasmijala, jer mi je to utoplilo dan. Sitnice.

&

Sezona brehlada. Ja brehlađena. Botrošila sve barabice. Dižem ruku na času i bitab iba li neko barabicu. Neba niko. Doooobro. Recibo da su svi potrošili barabice, dvadeset i sedab živih bića. Dobro. Brofesorica me bošalje nabolje. Odeb do jedne čistačice i pitab iba li barabicu. Neba. Onda be uzbe za ruku i odvede do zbornice. Ja čekam isbred. Ostavila je vrata otvorena. Vidib da iz ormarića vadi rolnu toalet babira i na trenutak razmišlja, onda otkida tri listića. Dolazi do mene i daje mi ih.

Drži ih vrhob kažibrsta i balca kao da su prljavi. Ne kontab.

&

U gimnaziji smo imali Dan otvorenih vrata (DOV). Maturanti iz osnovnih škola dolaze u srednje, a srednjoškolci ih vode kroz učionice i svi se osjećaju neprirodno i malo uvrnuto. Bila sam jedna od onih koji pokazuju našu školu.

Budućim, akobogdaa, gimnazijalcima sam pričala kako će im godina proći za trenutak, da mogu postići rezultate ako redovno uče, jer u gimnaziji nema ništa od kampanjskog učenja. Spomenuli smo strašne profesore i rekli da uopšte nisu strašni, da su pošteni... Ustvari, rekli smo ono što smo se sigurno svi u dubini srca zakleli prošle godine da nećemo, jer je prepatetično i svi znaju da je to prosto dodavanje kaloričnog šlaga na tortu, bez kojeg bi torta bila ukusnija.

Ne kažem da nije bilo lijepo... Škola je vrvila nečim svježim, ali je bilo puno gužve, osnovnoškolci su se ponašali kao da su pokupili svu pamet svijeta, a i mi, gimnazijalci hodali s glavom visoko. Pretpostavljam da to bude isto svake godine, samo da se svi potrude da brzo  zaborave.

&

Zašto se lajkaju slike na Facebooku?

Činjenica je da mladi provedu ogroman dio svog dana buljeći u ekrane. Internet sleng se (mislim da je i sama riječ sleng, sleng, jer je sleng nestandardni jezik...) uvukao u svakodnevnicu i djeca ako ne pričaju o školi, pričaju o onome što su vidjeli na internetu.

Nikako da se pomirim s time da ću uvijek gledati slike nekih žoharki koje nemaju smisla, a imaju stotine lajkova. Nova šminka, nova odjeća, nova slika u ogledalu... Sve bez ikakvog smisla. Pitam se, da li se to ljudima, njihovim prijateljima, stvarno sviđa. Sigurno više od pola je tu da bi, ako imaju sreće, dobili likeback (Lajk nazad. Na društvenim mrežama postoji nepisano pravilo da bi bilo pristojno ako tebi neko lajka nešto, da i ti njemu lajkaš, duplo.)

Lajkam nekome, ako mi je prijatelj. Prijatelji su tu da lajkaju.

Slika djece u Africi, žohar kaže kako mu je žao – status: lajk ako ti je žao, komentar ako bi pomogao/la. I na tu sliku sto lajkova i komentari kako im je svima žao i kako bi svi pomogli. Tad se sjetim druge slike – gladijator u areni i opis: jedini put u životu kad je lajk mogao spasiti život.

To sam, naprimjer, ja lajkala.

Razmišljam o tome da hejtam lajkanje. 

Ime i prezime autorice poznato redakciji

Najnovije

Priča

Mjesto za svakog

Denis Suljaković, Zerina Hadžić

Priča

Kuraž

Almina Džunuzović

Priča

Carevo novo ruho

Zerina Hubjer

Bosanski, hrvatski, srpski

Jezik ne zovem, on sam dođe

Hana Huskić

Pitalice

Želim da me pitaš…

Anes Osmić