Iz nehata i bahata

07.07.2014

Obrazovanje je povremeno tema kolumne Škljocam i zvocam Nenada Veličkovića i portala radija Deutsche Welle. Ovaj izbor nudi primjere nehata i bahata propitujući odnos akademske zajednice prema nauci u raljama ideologije.

Stabloid

Stranac i turista u Bosni, prije ili kasnije, ugledaće na nekom zidu poster nazvan Bosanska dinastija Kotromanića, koji se kao virus u nekoliko proteklih godina proširio školama i drugim javnim ustanovama. On ne mora znati da je taj stabloid karikaturalan ne samo po tehnici nego i po odnosu prema činjenicama. Stranac koji ne razumije naš jezik ne mora se pitati kako to neki ban može istovremeno biti i nepoznatog imena i Kotromanić. Prepušten intuiciji slobodno će zaključivati da poster kad je okačen u Pošti promoviše neke poštanske marke, izložen u galeriji da najavljuje izložbu naivne umjetnosti, a da visi u restoranu jer se gazda preziva Kotromanić.

Ako isti taj stranac slučajno zaluta u hol neke osnovne škole on ne mora znati, kao što vjerovatno ne znaju ni prosvjetnici u zbornici, da Princeza Katarina (druga odozgo desno) predstavljena na slici nema veze sa XIV vijekom. Iako bi tim pedagozima ipak trebalo biti čudno zašto jedna dvanaestogodišnjakinja (pored slike piše: 1349-1361) izgleda umorno kao poslije treće smjene u bordelu. Neko bi od njih možda mogao objasniti učenicama zašto je dekolte njima zabranjen a ćerki Đurađa Brankovića (čiji se lik zapravo nalazi na mramornom reljefu s konca 18. stoljeća, danas u Pokrajinskom muzeju u Celju) nije. Najzad, gdje su svi ti nastavnici historije i povijesti da pitaju naglas šta će Brankovićka među Kotromanićima.)  

Ali ako dobronamjernog stranca put nanese u Rektorat sarajevskog univerziteta, pa prije nego išta drugo još kroz staklena vrata vidi isti poster, šta može zaključiti?

Da se radi o najavi nekog naučnog skupa, koji će okupiti pod jednu kupolu naučnoistraživački stablišment sa svih gradskih fakulteta?

Već čuje najave izlaganja...

Filozofski fakultet: Josip Broz Kotromanić; eksplikacija Deblo-Pontijeve metode.

Prirodnomatematički fakultet: Periodni sistem porodice Kotromanić.

Fakultet za ugostiteljstvo i turizam: Od banice do gibanice; recepti na stećcima.

Akademija scenskih umjetnosti: Bobovac kao inspiracija Volta Diznija.

Medicinski fakultet: Princeza Katarina i rano otkrivanje dojke.

Mašinski fakultet: Hidraulika balvana.

Kriminalistika: Najnoviji prilozi tezi da se Dabišin i Jelenin sin nepoznatog imena zvao Grubača i da je bio kćerka Dabišinog brata od tetke Prijezle.

Šumarski fakultet: Neki aspekti oprašivanja i prihrane porodičnih stabala s posebnim osvrtom na stablo Kotromanića.

Građevinski fakultet: Tvrtkov koeficijent kao konstanta u statici debla.

Saobraćajni fakultet: Regulacija saobraćaja svjetlosnom signalizacijom u doba Kotromanića.

Ekonomski fakultet: PDV u srednjovjekovnim bosanskim poveljama.

Veterinarski fakultet: Porodično stablo hrtova dinastije Kotromanića, od hrta nepoznatog imena 948 do hrta Karamana.

Arhitektonski fakultet: Plastika ćerpića u XIV vijeku.

Farmacija: Stećci i ljekovito bilje.

Elektrotehnički fakultet: Bogumili i elektrifikacija

Pedagoški fakultet: Funkcija bajke u cjeloživotnom učenju.

Velika je vjerovatnoća da će turista ostati zaglušen zvučnošću tema i da neće razumjeti pravi smisao slikovnice kao reprezenta Rektorata. Tako mnoga druga pitanja u vezi s posterom neće biti postavljena. Naprimjer: Ko odlučuje o tome šta će visiti u rektoratu? Je li pravilo: ko kreči taj kači, ili ima neki procedura? Postoji li negdje neki zapisnik s obrazloženjem kako se došlo do toga da baš ovo deblo najbolje reprezentuje vrijednosti Sarajevskog univerziteta. A ima i težih pitanja: gdje su sakupljeni i objavljeni, kada i kako naučno odbranjeni argumenti koje zastupa ovaj zoster-poster? Igraju li zvekir o sindžiru i uopšte srednjovjekovno kostimiranje rektora i dekana neku ulogu u feudalizaciji nauke? Najzad: jesu li u vezi ova crtarija na ulazu u Rektorat i zatvorena vrata Zemaljskog muzeja?

Biće da jesu; jer čemu, zaista, onolika zgrada i onoliko zemljište, ako 700 godina može stati na jedan papir formata B0?

 

Parlatanska posla

Bosanski, srpski i hrvatski jezik naziv je predmeta koji je obavezan tzv. opći predmet na Filozofskom fakultetu. Predmet ne pohađaju strani studenti, kojima bi jedan takav kurs bio potreban za pohađanje predavanja, nego domaći studenti, koji su se pravopisom i drugim sličnim zavrzlamama već bavili u osnovnoj i srednjoj školi.

Predavači su im isti oni nastavnici koji već godinama, a neki i decenijama, potpisuju diplome budućim nastavnicima i profesorima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika.

Prvo što čovjeku i logičaru padne na pamet jest da oni nisu dobri predavači, jer eto njihovi pitomci nisu bili u stanju nikoga ničemu naučiti, pa sada profesori-doktori moraju na uštrb svog naučnog razvoja spasavati jezik naš nesretni. Ali ako je tome tako, šta ih onda uopšte preporučuje za taj prosvetiteljski napor, kad uprkos diplomama, i udžbenicima, i recenzijama, i nastavnim planovima i programima koje oni potpisuju obrazovni sistem nije u stanju opismeniti čak ni buduće akademske građane? 

Ili se tu ne radi o nekom ozbiljnom, potrebnom i korisnom učenju svoga jezika, nego o ideološkom markiranju teritorije, koja se patriotima uvijek čini veća u jeziku nego u prirodi? Jer univerzitet odavno nije prostor rezervisan za razum i nauku nego prije i više fabrika intelektualne magle, plantaža kadrovika, pogon za proizvodnju i plasman patriotskog softvera.

Da nije tako, dragocjeni etcs-bodovi ne bi se na prvoj godini kršili u sticanje znanja koje bi trebalo biti uslov za prijem na fakultet. (Jer zašto bi inače pravopis i glasovne promjene studentima bio korisniji od Pravila osnove lične higijene, ili Pravila seksulanog općenja, ili Općeg kursa disanja?) Ali pošto jeste tako, niko ne razmišlja o ukidanju bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika kao općeg predmeta, nego u naučno-patriotskom frontu buja odlučnost da se maternjem jeziku u nužnosti i važnosti pridruži i predmet maternja historija.

(Istovremeno se svim sredstvima nerazuma bojkotuje nastojanje pedagoga i psihologa da se u obrazovanje budućih učitelja i nastavnika uvedu nekakavi standardi, usklađeni s dobrom evropskom praksom, koji će osigurati da u razrede sa školskim dnevnicima ulaze odgajatelji a ne ikvizitori.)

Pitanje je godine kada će broj akademskih radnika postati veći od broja studenata i kada će se odgovor na najvažnije naučno pitanje, normu nastavnika, potražiti u produžetku studija na šest ili sedam godina.

Tada bi se za opći predmet, pored maternjeg jezika i maternje povijesti) mogla kandidovati trenutno u općepredmetanju zanemarena maternja književnost. Jer zašto bi  sudbonosna pitanja o tome da li se mjesna zajednica piše velikim M i/ili velikim Z bila važnija od toga koliko polovina ima poema Na pravi sam ti put majko izašo?

Zaista, biće tu posla i za naučne institute, a ne samo za fakultet! Jer važna pitanja niču kao gnjide poslije rata, humanistika je pred velikim izazovom da na sve njih odgovori. Koliko se samo kvalitet života ljudi popravi (!!) svaki put kad se pred uvaženim komisijama i kolegama odbrane teze s naslovima:

Evrovizija kao simulakrum: Vukovi pjevači i električne gusle. Ili:

Cezura iza petog sloga u svadbenom desetercu krajiških pisama Odavde Hume Međedovića. Ili:

Odgojni aspekti domogojne gange u domoljubnoj poeziji domovinskog rata.  Ili:

Feminističko čitanje recepata i jelovnika u Tuturuzi i šeh Meci Odalije Nametka Ili:

Diskurzivni pristup konstruktu stilističke motorike dvotaktno konfigurisanog gender-identiteta. Ili:

11000 Buzdovana, 1001 noć i 101 dalmatinac: binarni kod u povlaštenim pozicijama teksta. Ili:

Veznik i u zavisno-nezavisnim rečenicama na primjerima govora iz lašvanske doline i okoline Ustikoline: Ili:

Migracije stećaka u bosanskohercegovačkoj književnosti. Ili:

Refleksi jata u prenosima lige šampiona. Ili:

Doprinos proze u farmericama iz Sandžaka ranom otkrivanju dojke. Interdisciplinarni pristup. Ili:

Ježeva kućica. Deminutiv kao metafora dijaspore. Itd.

U svjetlu ovakve blistave epistemološke budućnosti veliki je izazov ovladati pravilnim udaranjem zareza, ili riješiti dilemu zavrće li s J prema vratima ili prema prozoru. Odrasli u feudalnoj državi, bez sigurnosti i perspektive, u sjeni latentnih krvoporolića, izloženi intelektualnom nasilju i osuđeni na doživotnu socijalnu nepravdu, šta mogu ovi mladi ljudi više očekivati od humanistike na prvoj godini studija od toga da im uvede nekog reda u interpunkciju.

 

Bolonjska jednačina

Privatni fakulteti osvajaju predgrađa.

Diplome uživaju status pijačne robe.

Akademske vertikale optužuju bolonju da zbog nje humanizam izdiše nasred puta kao Andrićev Alihodža, u kratkim trzajima.

Kao da je taj humanizam ikada imao stvarne veze s univerzitetom, kao da nikad nijedan hram znanja nije bio na budžetu i pod strogom brigom vladajuće ideologije.

Halabuka na bolonju, međutim, ne dolazi iz brige za univerzalne vrijednosti nego iz straha za akademske privilegije. Ismijava se birokratizacija ali se poštuje računovodstvo. Jer kome bi uostalom krema humanizma imala da polaže račune? Partijskim vođama, tajkunskim medijima, korumpiranim kolegama?

Pitanje je zašto ne sama sebi? Zašto se ne bi, umjesto što lamentira nad grešnim bolonjskim procesom, upitala ko od toga što ona radi ima stvarne koristi i o kakvoj se tačno koristi radi? Gdje je pred svojim studentima povukla granicu između naučnog metoda i ideologije na čijem je platnom spisku?

S olimpske visine šprda se s etcs bodovima i bravurozno dokazuje da se znanje ne može mjeriti. Superiorna nad karikaturama koje proizivodi, ne pomišlja da ti bodovi nude i drugačije perspektive.

Naprimjer, perspektivu dozvoljenog optimalnog opterećenja studenta.

Ono, takvo opterećenje, ne može biti veće od 40 sati sedmično. To je pravo zagarantovano svakom građaninu. Humanizam se zalaže za jednakost. Teorijski. Praktično, studenti su valjda niža bića, i u redu je da rade duplo. Homo (student) homini (profesoru) asinus (magarac).

Pretvoreno u etcs bodove, to opterećenje studenata definiše i zakon o visokom obrazovanju. Student ne smije u toku jednog semestra raditi više od 750 sati. Može ako želi, ali se to od njega ne može tražiti, i ne smije se kažnjavati ako to nije učinio.

Ako jedan predmet u semestru vrijedi 4 etcs boda, to znači da student u tom semestru, za taj predmet, ne mora potrošiti više od 100 sati. (U bolonjskoj matematici, jedan bod znači 25 sati opterećenja studenta.)

Humanizam, međutim, pjeni na kalkulacije ove vrste. Humanisti (inače vješti s bodovima kad se tiču njihovih platnih listi) ne vole bodovanja koja banalizuju svetinju znanja. Iako se ovdje ne radi o znanju, nego o poštenju.

Svaki humanista i profesor dužan je (opet prema tom prokletom bolonjskom zakonu!) na početku semestra objaviti u tzv. silabusu šta planira postići, kojim sredstvima i u kojem vremenu. (I još koješta, ali ovo je za našu jednačinu bitno.) Ukoliko njegov predmet ima 4 etcs boda (100 sati!) student ne smije dobiti zadatke koji će ga opteretiti više. Kad se saberu časovi predavanja, vježbi, seminara, praktičnog rada, čitanja literature, pisanja seminarskih radova, suma treba biti 100. Prosto ko pasulj. Jedan etcs bod = 25 sati rada. 30 etcs bodova u semestru = 750 rada. Čitanje s razumijevanjme i pamćenjem (učenje) jedne stranice knjige = 10 minuta.

Ali jednačina, iako nema veze s pasuljem, smrdi.

Interes je profesora da zbog norme ima više časova predavanja.

Interes je asistenata da zbog norme imaju više časova vježbi.

Interes je predmeta da literatura bude respektabilna, i obimom i značajem.

Interes je fakulteta da svi nastavnici imaju normu.

Itd. I kad svi upišu svoje interese, zbir daleko premaši dozvoljenu cifru.

Hoćemo li otpuštati višak akademskih radnika? Ne.

Hoćemo li smanjivati norme profesora? Ne.

Hoćemo li svoditi nauku na kurs opismenjavanja? Ne.

Šta nam onda ostaje?

Da opteretimo studente i opravdamo se priručnom humanističkom empatijom: i mi smo bili isto preopterećeni.

Šta onda ostaje studentima?

Da se pobune? Ne, jer se boje i jer nisu imali od koga naučiti da se hrabrost isplati.

Da traže pravnu zaštitu? Ne, jer nisu imali od koga naučiti da pravo daje rezultate.

Bakalari su potrošni materijal u akademskom napredovanju.

Budući da ne mogu znati sve, jer sve što se od njih traži nemoguće je znati (i što ne zna niti jedan profesor, jer ga ne zanima, jer je zaboravio, jer nije ni važno), studentima ostaje da budu raja s profesorima i da manjak upućenosti nadoknade viškom poslušnosti.

Tako univerzitet, kao fabrika ideoloških kadrova, postiže svoj cilj, za koji ga novcem poreskih obveznika plaća elita na vlasti.

S etcs bodovima ili bez njih, s bolonjom ili bez nje, dijagnoza bolesti izraziva je jednačinom:

PxO=750 (pri čemu je P broj predmeta a O vrijeme potrebno da student savlada sve što je potrebno za jedan predmet).

Univerzitet, ukoliko ne želi biti odgovoran za degenetski inžinjering, može ili tražiti izmjene zakona po kome će se radna sedmica povećati na 80 sati za građane nižeg reda (studente) ili s procesa bolonjakanja preći na bolonjski proces u skladu sa zakonom po kojem prima platu.

 

Balon po glavi studenta

(O svetom prostoru na univerzitetu i o akademskoj inicijaciji u sportskoj dvorani Zetra)

Strogo zabranjeno zadržavanje studenata ispred kabineta!

Tako piše na ulazu u profesorski hodnik sarajevskog filozofskog fakulteta. I to ne jednom, nego dva puta, na svakom krilu vrata posebno, da ne zaključe neuki studenti kako se stroga zabrana odnosi samo na kabinete s desne ili samo na kabinete s lijeve strane hodnika. Odluka da se s tri uskličnika i formatom A4 obrati studentima je profesorska, a motivisana je potrebom za mirom i tišinom; jer mir i tišina su nužni za brza akademska napredovanja u kojima su studenti potrošni materijal, a profesorski kabineti inkubatori munjevitih naučnih karijera.

Fotografija nije lišena simbolike. Iza zatvorenih vrata, u zabranjenoj zoni, nazire se nekakvo poluznanstveno polumistično svjetlo, nesumnjivo emanacija intelektualne elite koja godišnje proizvede cca 7100 diploma.

Barem je toliki broj (egzaktno: 7097) nekoliko puta istaknut na ovogodišnjoj promociji diplomanata, magistranata i doktoranata, održanoj u akademsku radnu subotu, 9. novembra a.d. 2013, u sportskoj dvorani Zetra. (Onoj istoj u kojoj je međuplanetarni iscjelitelj Meki Torabi zračio vodu Sarajevske pivare.)

Ličila je ta promocija na sve prije nego na ozbiljnu akademsku ceremoniju, a ponajprije na konvenciju neke anemične stranke; ne samo zbog čestog pominjanja riječi budućnost, koja se kao drolja povlačila kroz govore dekana, nego još više zbog jeftinog populizma sračunatog da kvantitetom sakrije nekvalitet. U maniru najboljih emisija tv programa za selo Znanje-imanje slikale su kamere na jedno mjesto sakupljen impresivan dokaz produktivnosti, kao da je univerzitet seoska farma čija se vrijednost mjeri brojem uzgojenih grla. Za sat i po, koliko je trajala ta tragedija bez katarze, nije se čuo niti jedan primjer visokog govorništva, niti jedna misao izvan kalupa fraze, ništa što bi akademsku svečanost pretpostavilo političkom marketingu.

Naivna vjera da srednjovjekovne toge mogu dočarati univerzitetsku ozbiljnost cijena je koju žablja ambicija plaća bolonjskom potkivaču konja. Ta srednjovjekovna kostimografija možda ima nekog efekta u svečanim dvoranama starih evropskih univeziteta; ali u sportskoj dvorani, koja se samo mekim čudom u ovom akademskom gradu zove Antonio Samaran umjesto Neki Torabi, djelovala je lažno i jeftino, sasvim u skladu s balonima koji su na kraju te preobrazbe nauke u ideologiju u grozdovima pali sa stropa, kao da je nečija čvrsta ruka iscijedila svu ikru iz zlatne ribice znanja.

Nauka bi, za razliku od ideologije, trebala biti protivnik svakog eufemizma. Napor rektora da iz istorije Sarajeva isključi Jugoslaviju, ili socijalizam, u nizu iza turskog i austrijskog perioda u razvoju grada, ostaće u tom smislu retorički primjer prve vrste. Kao kad bi student matematike Pitagorinu teoremu opisao kao: a2 + b2 = ono treće slovo na kvadrat.

Kakve veze sarajevski univerzitet još ima s naukom, a kakve još nema s ideologijom, o tome bi se vrijedila otvoriti akademska rasprava. I tu bi jedna od tema svakako mogla biti analiza stereo-zabrane s početka ove priče. Zašto profesorima nije palo na pamet da na granici svog posvećenog teritorija prosto zamole studente da ne ometaju rad bukom? Vjerovatno zato što te iste studente vide uglavnom kao sirovinu za proizvodnju diplomanata, magistranata, doktoranata i cjeloživotnih anata, a ne kao ravnopravne učesnike u osvajanju znanja čiji mjerljivi rezultati nisu hiljade diploma i balona, nego bolji život za svakog i humanije društvo za sve.

 

Tri škole pod jednim korovom

Prvi ponedjeljak septembra, prvi dan jeseni. Počinje još jedna školska godina, uprkos zdravom razumu. Nastavnici kreću u učionice kao na streljanje. Roditelji prvačića krevelje se lažući licima da su srećni. Mediji euforično kokodaču o skupoći i gužvama.

Dosta je bilo zajebancije, država i obrzovanje za čovjeka poručuje djeci. Ohladite srce i zagrijte stolicu. Glave u kalupe! Gdje uđe slavuj, da izađe papagaj. Kičma se krivi dok je mlada. Zdravlje nacije na uši ulazi. Uči da bi se zaboravio. Poglupi po naređenju!

Od kuće do škole,
od škole do kuće
uvijek se zubima
cvokoće, zvekeće.
Škola, škola, e pa šta je
Ako je škola nije rak.
Škola, škola, pa neka je
Nek se boji svaki đak.
Veju veju strahulje
mrz po tabli šara
nova školska godina
staru pamet stvara
Od kolijevke pa do roba
provelo te školsko doba.

Prvi je ponedjeljak septembra, prvi dan jeseni. Počinje još jedna školska godina, uprkos zdravom razumu. Pozicije bestselera u izlozima knjižara zauzele su knjige s malim brojevima na koricama i velikim ciframa na fakturama - tzv. udžbenici. Zašto knjižari koji prodaju čitanke ne nose gas-maske? U dvadeset i kojem vijeku će djeca shvatiti da su  hrabrija od svojih nastavnika i sve te kupusare raskupusati na početku umjesto na kraju školske godine?

Vaspitavati znači živjeti kao uzor, sve ostalo je dresura, rečeno je.

Kakvi su uzori kukavice koje iz godine u godinu savijaju vratove i poginju glave pred samovoljom direktora i ministara i protiv svoje pameti i znanja upućuju roditelje i djecu na udžbenike odštancane ispod čekića korupcije? Kakvi su uzori čekači penzija kojima su zimnice, regresi i plate veći razlog za štrajk od gnjilih nastavnih programa prilagođenih standardima i potrebama devetnestog vijeka? Kome svijetle prosvjetari u tri škole pod jednim korovom? Kakva je to božanska visina s koje mogu mirno gledati u oči pokradenoj i prevarenoj djeci?

Crvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji šupljaka
na krdovitom Balkanu,
utrnule su đačkom smrću
oči prvaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli predškolski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi upisani u istom danu.

 

Bilo je to u nekoj zemlji šupljaka
na krdovitom Balkanu
utrnule su đačkom smrću
misli prvaka
u istom danu.

Četrdeset i pet minuta
klimaće se glava snena.
U đačkoj klupi
četa malena
slušaće zadatke teške:
koliko može
car gdje ide pješke...
i tako redom 

Misli će im biti ukalupljene
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležaće bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih novčanica
i kovanica sjajnih
za užinu i crveni krst
i osiguranje i časopise
stiskaće u dnu džepova.

A činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve igre dječije
ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji šupljaka
na krdovitom Balkanu
utrnule su đačkom smrću
misli prvaka
u istom danu.

Djece redovi cijeli
uzeli se za ruke
i sa školskog dvorišta
u razrede pošli mirno
kao da škola nije ništa.
Glavica redovi cijeli
istog su časa uveli
U holu mračnog ćoravišta.

 

N. Veličković