Žohar u žitu 16

Šnita hljeba sa sebiljom

07.07.2014

Zovem se Žuži Žo, idem u gimnaziju. Ovo je moj dnevnik.

Moja najbolja žoharka pita me da s njom u petak idem u Sarajevo. Tamo joj žive nana i dedo. Ostanemo samo vikend, imamo slobodu... To mi zvuči savršeno, ali... Roditelji? Nikad me prije nisu pustili samu Sarajevo, kod nekoga...

Ali, sve se mijenja, pa i roditelji. Mama se čula sa žoharkinom mamom i evo nas/me u busu.  

Smijemo se, pričamo, a onda počinje kiša. Na sebi imam šorc i majicu kratkih rukava, žoharka farmerke, a ja još u ruksaku mali kišobran na rasklapanje. Neću spominjati (iako ustvari spominjem...) da jedino što još imam u ruksaku su dvije ljetne haljinice i pidžama. Pa nećemo valjda provesti vikend u kući?

Stan nane i dede je udaljen petnaestak minuta od autobuske. Sarajevo nas dočekuje potočićima koji, čini se, svi teku prema našim starkama. Stižemo potpuno mokre. Upoznajem nanu i dedu. Zanimljivi ljudi. Zahvaljuju se na maminom daru (kafa i sok) pa nas šalju na presvlačenje. U kući nije hladno, može se preživjeti u ljetnoj pidžami i plitkim čarapicama. Vani, ni tračka sunca. Petak završavamo bez izlaska, u kuhinji s nanom i dedom, uz čaj, domaće hurmašice i pitu od jabuka. Sve vrijeme osjećam da nešto nedostaje, da sam zbog nečeg zbunjena. Onda se dosjećam: mama! Uopšte nije dosađivala. Kad odem u prodavnicu zove da vidi gdje sam, dokle sam, jesam li dobro. A sad samo sms za lakunoć. Za ne povjerovati.

Subota, vrijeme još gore. Pada ona kiša koja topi. Tako žoharkina nana opisuje. Ona sitna, koja upada u oči. Ali nas dvije moramo napolje. Žoharka oblači svoje u tom trenutku svete farmerke, košuljicu i nanin sako koji nosi kada ide plaćati račune. Meni daje najlonke i džemper. Ona dobila nana cipele, a ja plitke čizmice od nepravilnih kvadratića, baš one koje i moja nana nosi. Presijavaju se na svjetlosti. Žoharka izgleda kao poslovna ženica a ja strašno vintage. Moram priznati da mi se svidjelo.

Opskrbljujemo se s dva velika kišobrana i krećemo u pustolovinu. Baščaršija i centar su daleko od stana, ali to ne znači da ćemo uzeti tramvaj ili nešto tako. Plan se sastoji od ćevapa, sladoleda, grickalica i šetnje koja sve to mora istopiti. Dakle, pješke.

Ljudi nas stalno zaustavljaju i pitaju za pravac. Valjda izgledamo kao poslovne mlade Sarajke. Nikog ne znamo, niko nas ne poznaje, sloboda! Ne ustručavam se nasmijati naglas ili zapjevati. Čudan osjećaj.

Baščaršija. Žoharka odlazi u WC, ja je čekam ispred. Pored mene mladi bračni par sa dvoje male djece. Djeca po mojoj procjeni imaju sedam i devet godina. Starija djevojčica zove mamu: Mama! Hajde da se slikamo pored Bestilja! 

Roditelji se smiju, a i ja. Jedva čekam nedjelju, da kažem mami da mi namaže šnitu hljeba sa sebiljom.

&

- 13-13 sati. Čiza!

- Ne vjerujem ja u to.

Slušam dvije  djevojčice napolju. Sjede nekoliko mjesta od mene na klupi. Ona što vjeruje u čizu, ponovo govori: To je stvarno istina! Moja seka je vidjela čizu i provjerila šta znači. Pisalo da će je neko poljubiti, kad ono stvarno. Za deset minuta, došla tetka i poljubila je!

Paf. Uljepšan dan.

&

Kod praroditelja na selu. Ponijela sam tri knjige, laptop na koji sam snimila pet epizoda Game of thrones i rekla si Dosta. Trebaš provesti malo vremena i sa dedom i nenom. Kad god dođem ovdje, udebljam se najmanje tri kile. Najgore je što jedem i ne stajem. Kažem si da sam na odmoru i da si trebam dozvoliti malo oduška.

Sad sam se sjetila nečega: skoro svi turisti koje sam ikad vidjela, bilo gdje, su debeli. Očito stalno putuju i stalno si govore da su na odmoru i da si trebaju dozvoliti odmaranje (žderanje bez prestanka), jer dok se posjete sve znamenitosti, ode energija.

Sjedim na ugaonoj. Jedan od rijetkih trenutaka gdje samo sjedim. Gledam u ugašen TV i ne razmišljam ni o čemu.

- Neno?

- Molim?

- Kakva je ono velika plava knjiga pored TV-a?

- Nena trenutak šuti, valjda se prisjećala šta je to do TV-a, jer je u kuhinji i pravi ručak (nemojte pogrešno shvatiti, rekla je da joj ne mogu pomoći, pa nisam. Stvarno sam željela. S druge strane, mogla sam ustati i pogledati šta se to plavi. Ne znam što nisam. Kao ja bila kulturna.)

- A to! To je fotoalbum, dedo ga popunio neki dan. Tetka (njegova sestra) mu je donijela iz Švedske.

Ustanem i uzmem album. Stranice su grube, svaka se mora polako odvojiti od druge. Već na prvoj stranici puno nepoznatih ljudi na sivim slikama. Na sljedećoj ja: držim malog rođaka u krilu (prije nekoliko godina) i u tom trenutku držim usta otvorena, gledam prema njemu, kao da ga hoću pojesti. Zaključujem da je bitna slika, a ne šta je na njoj. Smijem se.

Dedo je napolju, puši. Nena mu to zabranjuje u kući, kad je sam. Iznimka je kad dođu gosti. Tad se u sobi ne vidi od dima. Izađem, sjednem kraj njega, i nas dvoje, skupa, pod tendom, gledamo slike. On priča o dobrim starim vremenima. (Jednom sam slušala razgovor mame i njene prijateljice. Pričale su o dobrim starim vremenima. Prijateljica je rekla da je logično da su stara vremena bolja, jer si tad bio mlađi. Više možeš kad si mlađi. Kad ostariš, sve je teško. Samo zato su vremena bila bolja.)

- Prepoznaješ li ikog ovdje?pita, a ja odmahnem glavom. Tad mi pet minuta priča o historiji te slike i o ljudima na njoj. Njegove sestre, braća i on, beba, dedo-beba, u naručju majke.

- A znaš li ko je ovo?

Znam.

Nena. Crnobijela slika, ona u nekoj lijepoj haljini sa prijateljicom. Stoje, gledaju i peče se. Izgledaju jako mlado. Nena ima kratku frizuru u stilu Audrey Hepburn, samo malo navijeniju. Dedo gleda u sliku i smješka se. Ova haljina je bila crvene boje. U tom trenutku su me zapanjile dvije stvari. Prva: brzina kojom je haljina na slici postala crvena i puna života. Druga: dedin osmijeh i to što se sjeća boje obične ženske haljine.

Drugi dan ispred kuće u cvijeću vidim nešto se miče. Mače! Šareno, bijelo, smeđe, narandžasto, crno. Priđe mi i počne mi se maziti oko nogu. Uzmem ga u ruke i ono se skroz opusti. Nazvaću ga Khaleesi (Kalisi). To znači kraljica + titula jednog lika u Game of thrones. Otkad pratim tu seriju, želim imati mačka kojeg bih nazvala Khal (kralj) i mačku Khaleesi (kraljicu).

Uglavnom, novopečena Khaleesi mi sisa prst, onda šapicama lovi moje prste, na kraju se pokušava penjati po mojoj majici. Bila je to lijepa majica.

Prije nekoliko mjeseci je uginuo nenin i dedin mačak. Nena ne želi drugo, još uvijek je prerano. Imam snažnu želju Khaleesi strpati u džep i držati je u sobi dok ne odem kući. Mama je ne bi imala srca odbaciti... Ali, pošto sam dobra unuka, uzimam Khaleesi i nosim je niz cestu. Čujem mjaukanje ispod crvenog Golfa dvojke. Kad dole, još dvije Khaleesi. Super. Neće biti sama. Zbogom Khaleesi.

Odlazim s dedom na njegovu kontrolu kod ljekara. Sjedimo do nekih starijih ljudi, koji izgledaju stariji i od dede. Ne poznaju se, ali to u njihovim godinama nije razlog za nerazgovor. Muškarac priča kako svoju ženu dovodi svaki dan na kontrolu. Jako je bolesna. A on je dobro. Brada mu se trese i kad šuti. Ima 85 godina i svaku večer kad legne, pomoli se da kad umre, da umre u snu. Svako jutro kada se probudi, kaže: Eiiiih. Vidi, ja se probudio. Neće smrt tako lako.

Na tu su se njegovu rečenicu svi nasmijali, ali nekako tužno. Samo sam se ja naježila.

Ime i prezime autorice poznato redakciji

Još dijelova iz dnevnika Žuži:

Ja i ortodoncija

Dan u CK

Foto: O. Zukić

Žuži Žo