Školegijum prijevod

Želite učiti brže? Počnite koristiti tijelo!

05.08.2014

Mahanje rukama, igranje prstima ili šetanje po sobi mogu vam pomoći da brže učite, kaže Colin Barras. Kako to funkcioniše?

 

Jeste li se ikada uhvatili u koštac s problemom? Pokupili novu vještinu? Dokučili komplikovan koncept? Jezik učenja vrvi referencama na dijelove tijela koji nisu mozak. Razlog je možda to što ovi izrazi imaju dublje značenje. Nova istraživanja pokazuju da je učenje lakše, brže i dugotrajnije ukoliko se koristi i tijelo i mozak – bilo da samo gestikulirate rukama ili da se krećete po prostoriji. Mogu li ovi pronalasci poboljšati podučavanje i učenje u budućnosti? I da li bismo s tim u vezi trebali prilagoditi način na koji koristimo tehnologiju u učionici?

Ideja da tijelo može pomoći u učenju nije nam sasvim strana. Istina je da većina ljudi počinje učiti osnove aritmetike tako što broji na prste prije nego što počne brojati „u glavi“.

„Prije se vjerovalo da učenjem sve više postajemo u stanju da razmišljamo o apstraktnim pojmovima“, kaže Andrew Manches, učitelj koji se počeo baviti psihologijom na Univerzitetu u Edinburgu. „Mala djeca oslanjaju se na fizičke predmete koji im pomažu u učenju, ali ako ja, recimo, na sastanku uzmem set dječijih kockica da nešto lakše izračunam, naravno da ću ispasti smiješan“.

Konvencionalni način podučavanja predlaže da djecu pokušamo odviknuti od predmeta i gestikulacija kako bismo ih pripremili za svijet odraslih. Istina je, međutim, da fizički svijet nikada zaista ne napusti način na koji razmišljamo. Naprimjer, kada procesiramo glagole kao što su "lizati", "udariti" ili "uzeti", medicinski skeneri pokazuju da dijelovi mozga koji kontroliraju mišiće na licu, nogama i rukama, zasebno počinju vršiti neku vrstu aktivnosti. A čak su i najapstraktniji koncepti utemeljeni u stvarnom svijetu.

Tijelo i um

Ovu teoriju nazivamo i tjelesna spoznaja (engl. embodied cognition), a ona kaže da sve što se dešava u našim umovima, dešava se na osnovu naših pokreta i interakcije u svijetu koji nas okružuje. To u principu znači da, ukoliko djecu ohrabrujemo da razmišljaju i uče isključivo na apstraktan način, možemo im značajno otežati posao, te učiniti razumijevanje i pamćenje težim.

Nauka se sve više počinje oslanjati na ideju da djela zaista više govore od riječi kada je u pitanju učionica. Spencer Kelly, psiholog na Colgate univerzitetu u Hamiltonu (New York) došao je do dokaza da ljudi tri puta više gestikuliraju kada misle da je jako bitno prenijeti određenu poruku, što pokazuje da nam je, makar to bilo i na podsvjesnom nivou, jako stalo do komunikativne vrijednosti govora tijela. Također je zaključio da ljudi više vole učitelja ili učiteljicu ukoliko koriste ruke da naglase određene pojmove.

Međutim, govor tijela ne služi samo da poveća popularnost učiteljima i učiteljicama. Studije pokazuju kako manja djeca uče više ukoliko učitelj ili učiteljica koriste pokrete dok objašnjavaju neki pojam. Susan Wagner Cook, psihologinja koja radi na Univerzitetu Iowa (Iowa City) tvrdi da njena istraživanja pokazuju da djeca na efektivniji način usvajaju nove koncepte ukoliko su naviknuta da imitiraju i ponavljaju geste učitelja/ice i da časovi koji uključuju i riječi i pokrete žive duže u njihovoj memoriji nego časovi gdje se koriste samo riječi.

Tehnološki trikovi

U svemu tome ima mjesta za tehnologiju – pogotovo zbog porasta upotrebe proizvoda koji prepoznaju pokrete, kao što je Nintendo Wii, Microsoftov dodatak za Xbox, kao Microsoft Kinect dodatak za Xbox ili touch screen tablet kompjutera. Istraživači/ce Berkeley univerziteta u Californiji su od Nintendo džojstika napravili uređaj koji djeci pomaže da vizualiziraju omjer ekvivalencije. Može nam, naprimjer, pomoći da razumijemo kako će se razlika u veličinama biljaka vremenom sve više povećavati, ukoliko jedna biljka raste dva puta brže od neke druge.

 Djeca možda neće moći razumjeti ovakav koncept. Ukoliko ih zamolimo da koriste obje ruke kako bi predstavili različit tempo rasta, neki od njih će podići jednu ruku malo više, ali će onda obje ruke podizati istom brzinom. Ovaj uređaj pruža djeci namjenske i instant informacije koje će im dati jasniju sliku o tome da li njihovi pokreti prate rast biljaka. Nakon ove aktivnosti čak će i djeca koja su imala problem sa razumijevanjem biti u stanju prepričati kako su razumjela zašto je bilo potrebno pomjerati ruke različitom brzinom.

Kinect senzor se koristi da djeci pomogne da tačnije smjeste brojeve, kada je prostor u pitanju. Ovo je jednostavna vještina koja je, međutim, veoma bitna za razumijevanje matematike. Naprimjer, većina ljudi zna da smjesti broj 50 tačno na pola puta između tačke koja je označena sa „0“ i tačke „100“ koja je na drugom kraju. Istraživači/ce sa Univerziteta Eberhard Karls u Tuebingenu u Njemačkoj zaključili su da sedmogodišnja djeca preciznije mogu završiti takav zadatak ako fizički hodaju po liniji na kojoj su brojevi, gdje njihove pokrete bilježi i analizira Kinect senzor, nego kada se mišem kreću na kompjuterskoj verziji te iste linije.

Manches pokušava saznati da li nam Kinect može pomoći da tradicionalne dječije kockice počnemo koristiti na moderniji način. Danas djeca mogu uzeti i igrati se sa virtualnim kockicama na ekranu koristeći iste pokrete koje bi koristila sa pravim kockicama. Međutim, virtualne kockice imaju dodatne funkcije kao što je mijenjanje boje kada se kocke odvajaju na manje kockice, što djeci može poslužiti kao dodatni izvor ideja o tome kako se brojevi mogu podijeliti.

Trebamo li povećati upotrebu pokreta u učionici?

U skladu sa svim što smo upravo napisali, možemo zaključiti da učitelji/ce i đaci trebaju sve vrijeme skakati gore-dolje i mahati rukama kao vjetrenjače na časovima. Manches, međutim, kaže da trebamo biti oprezni, zato što nauka još uvijek nije načisto s tim kakva je ustvari veza između tijela i mozga u ovim slučajevima. „Ne možemo prerano zaključivati i djelovati na osnovu toga“, kaže on.

To ne znači da ne postoje razne preliminarne teorije, pogotovo kada se radi o pitanju zašto pokreti pomažu da informacije pohranimo na dugotrajniji način u mozgu, tvrdi Susan Wagner Cook. Lekcije koje radimo u školi najčešće uključuju deklarativnu memoriju – činjenice kojih se svjesno možemo sjetiti ili koje možemo „deklarirati“ nekada poslije. Međutim, neki dijelovi naše memorije nisu deklarativni; radi se o stvarima kojih se možemo sjetiti a da nismo u stanju objasniti zašto. Klasični primjer ovakve aktivnosti je vožnja bicikla. Fizički pokreti su izgleda posebno pogodni za pravljenje nedeklarativne memorije. Stoga, kombinacijom govora i pokreta možemo olakšati posao mozgu kako bi napravio nezavisno sjećanje na neki događaj, što će poboljšati šanse da se tog događaja poslije sjetimo.

Iako ni Susan Cook ni Andrew Manches ne žele davati smjernice učiteljima i učiteljicama, ovakav oprez koji su prije imali, sada je manji. „Prije pet godina sam možda govorila kako postoji opasnost u korištenju ovog istraživanja za potrebe nastave“, kaže ona. Danas misli kako postoji sve manje šanse da ovakav pristup bude štetan, najviše zbog toga što niti jedna studija koju je provela do današnjeg dana nije pokazala štetne efekte ovakvog pristupa.

„U svakoj studiji u kojoj smo ispitivali važnost pokreta, nailazili smo pozitivne strane. Čak i u eksperimentalnim okolnostima, gdje smo bili uvjereni da takav pristup neće funkcionirati“, kaže ona.

Prevela: Merima Dervišić

Izvor: BBC

Školegijum redakcija