Školegijum prijevod

Kako da djeca ne izostaju sa časova

29.08.2014

Ukoliko želite da djeca iz siromašnih porodica dolaze u školu, obezbijedite im socijalnu zaštitu

 

Arlington (Virginia, SAD). Početak nove školske godine za 16 miliona djece koja žive ispod granice siromaštva trebao bi da bude nešto čemu će se radovati. Ljeto za njih ne znači odmor, jer im roditelji rade više poslova ili su u potrazi za poslom. Veliki broj djece je ostavljeno na svoju ruku u kvartovima gdje vladaju bande, droga i očaj. S obzirom na tešku situaciju u kući, od ove bi se djece očekivalo da najviše prisustvuju nastavi. Ako ništa, zbog tanjira tople hrane i sređene učionice.

Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Robert Balfanz i Vaughan Byrnes, koji se bave istraživanjima na polju obrazovanja na univerzitetu Johns Hopkins, tvrde da djeca koja žive u siromaštvu su ona koja hronično izostaju iz škole (drugim riječima, nisu prisutna na bar 10% časova svake godine).

Podaci o izostajanju iz škole na federalnom nivou ne postoje, međutim, kada su u pitanju savezne države podaci su alarmantni. U Marylandu, naprimjer, 31% učenika/ica srednjih škola koji/e koriste školsku menzu hronično su odsutni/e, dok su djeca porodica čija su primanja iznad praga siromaštva u prosjeku odsutna 12%.

Zahvaljujući pionirskom istraživanju Hedy Nai-Lin Chang, direktorice centra Attendance Works, imamo mnogo dokaza da tvrdimo kako, i kad bi svi ostali parametri bili izjednačeni, učenici i učenice koje hronično izostaju iz škole imaju manji prosjek ocjena, lošije rezultate na testovima i maturi nego njihovi vršnjaci i vršnjakinje koji redovno pohađaju nastavu.

Ovakvo ponašanje počinje rano. Prošle je godine učiteljica trećeg razreda jedne škole u Novom Meksiku kontaktirala organizaciju koju vodim (Communities in Schools) i tražila pomoć, rekavši nam da je jedna  učenica već 25 puta izostala iz škole u prvom polugodištu. Nakon što smo nekoliko puta posjetili njen dom, imali smo priliku vidjeti da u tom trosobnom stanu živi 10 osoba, uključujući i njenu majku koja je po svoj prilici imala mentalnih poteškoća i nije se liječila. Djevojčica se vrlo često gubila u toj zbrci: često nije imala čistu odjeću niti nekoga ko bi nadgledao njen napredak u školi. U kući nije postojao miran kutak gdje bi mogla raditi zadaću.

Osjećaj srama, kao i pritisak vršnjaka i vršnjakinja direktno utječe na ovakve situacije. Kupili smo joj novu odjeću kako bismo zamijenili staru ustajalog mirisa i pomogli joj da se bolje uklopi i češće dolazi u školu. Našli smo dodatne izvore za pomoć za djevojčicu, ali i njenu porodicu: savjetovalište, humanitarnu organizaciju koja se bavi stambenim pitanjima, kao i stručnjake koji bi mogli pomoći njenoj majci da ozdravi. U drugom se polugodištu situacija u njenom domu stabilizirala, izostajanje smanjilo na minimalno a na kraju godine je položila sve predmete i prešla u novu godinu. 

Njena situacija nije rijetka, ali uspješna rješenja za ovakve situacije zasigurno jesu. Oni koji kreiraju zakone i predlažu rješenja smatraju da je, ukoliko neko prestane sa školovanjem ili izostaje često, to "školski" problem. Smatraju da je "društvena/socijalna" stvar ukoliko neko ima stambeni problem ili problem sa mentalnim zdravljem, i da rješavanju takvog problema treba pristupiti na drugačiji način.

Naše rješenje za ovakvu podjelu je zapošljavanje koordinatora/koordinatorice, osobe koja je stručna i u obrazovnom ali i u socijalnom radu, koja će raditi sa administracijom u školama gdje je velik broj djece iz siromašnih porodica, identificirati ugrožene učenike/ce i spajati ih sa službama koje im mogu pomoći, i u školi i u zajednici.

Ovakav pristup ne samo da je učinkovit, nego je i pristupačan: naša organizacija radi u 26 saveznih država i Washington D.C.-u i u 75% slučajeva učenici/e sa kojima radimo su popravili prisustvo u školi. Naše usluge koštaju oko 189 dolara godišnje po učeniku/ci i najčešće te troškove snose državne agencije u suradnji sa partnerskim organizacijama koje djeluju na nivou zajednice, tako da je školski budžet minimalno opterećen.

Pronaći ugroženu djecu relativno je lako zato što siromaštvo nije jednako raspoređeno. Naprotiv, ono sve više raste u određenim zonama. Prema rezultatima popisa iz 2012. godine, 7,9 miliona djece žive u područjima gdje je najmanje 30% stanovništa siromašno.

Hronično izostajanje iz škole najčešće prati isti obrazac. U Floridi je, recimo, u 15% državnih škola hronično odsutno 52% djece. Ovaj nevjerovatno velik broj nam, na paradoksalan način, olakšava posao na način da znamo gdje trebamo usmjeriti resurse jer možemo identificirati ugroženu djecu uz minimalne troškove ili preklapanja. Političari koji brane različite boje počinju prepoznavati potencijal u ovakvom pristupu. Gradonačelnik New Yorka, Bill de Blasio, demokrata, planira otvoriti 40 community škola, za koje je planiran budžet od 52 miliona dolara. U Michiganu je guverner Rick Snyder najavio veliki program gdje će zaposleni/ce iz državnog Odjela za socijalna pitanja raditi zajedno sa državnim školama u rješavanju ovih problema.

Da bismo riješili ovakav problem, ne moramo izmišljati toplu vodu. Nezavisni institut za istraživanje Child Trends nedavno je proveo studiju na nivou cijele države s ciljem identificiranja najefektivnijih strategija za pružanje socijalne pomoći putem škola. Tek 1,5 milion djece prima ove usluge i taj bi broj trebao biti mnogo veći.

Rješenje leži u zapošljavanju posvećenih socijalnih stručnjak(inj)a u svakoj školi koja bilježi loše rezultate i velik broj siromašne djece, bez obzira da li ih plaća škola ili neka druga organizacija. Oni moraju biti obučeni za rad u zajednici, a finansijska potpora ovakvih programa mora pratiti indikatore kao što su prisustvo i broj djece koja su prestala ići u školu.

Zapošljavanje socijalnih radnika/ca u školama je jeftin način da izbjegnemo ozbiljnije probleme koji mogu doći poslije, jednako kao što je, recimo, korisno zaposliti socijalnog radnika u hitnoj pomoći u bolnici. Ovakvo rješenje je sasvim razumno. Međutim, za njega je potrebna hrabrost u političkom smislu – nešto što isto tako hronično izostaje u našim životima.

Autor: Daniel J. Cardinali

Originalni tekst: How to Get Kids to Class

Prevela: Merima Dervišić

Školegijum redakcija