Žohar u žitu 19

Žuži se teleportirala

02.09.2014

Zovem se Žuži Žo, idem u gimnaziju. Ovo je moj dnevnik.

Kiša ponovo ne prestaje. To znači: Žuži, trči u krevet! Uzmi najmekšu dekicu. Uzmi knjigu, čaj, laptop i telefon i nemoj zaboraviti punjače, jer će ti biti mrsko ustati po njih!

Nekad sve to tako pripremim, ali, ili se laptop treći put isprazni ili knjigu pročitam, pa onda samo gledam u nešto i razmišljam. Volim trljati i pritiskati oči dok mi glava ne počne pulsirati i dok ne vidim galaksije. Beskraj o kojem beskrajno dugo možeš razmišljati. Uvijek se zapetljam i na kraju budem uplašena.

Evo, stojim na zemlji, ali zemlja je ustvari dio mora, a more se veže sa zrakom, zrak sa nebom, nebo sa Svemirom i... Eto nas u Svemiru. U Svemiru, Zemlja samo balansira. Bu. Nikad ne stojite na sasvim čvrstom.

Zemlja je ogromna, ali je ništa naspram Jupitera, a Jupiter je ništa naspram Sunca. A Sunce je jedna od najmanjih zvijezda! A naša galaksija je ništa naspram NGC 6872 galaksije!

Svemir je možda samo ostatak čaja u šoljici kod nekoga od nas. Možda je sve tako zapetljano, a možda i nije.

Tako se sjetim Matrixa i pomislim da ustvari ne postojim ili da sam samo lik u nekom filmu kojeg gleda neko u drugoj galaksiji ili da sam crtež na crtežu koji se nalazi na naslovnoj stranici knjige koja je slika desktopa nekog računara tinejdžerke u drugoj galaksiji!

Ovakvo razmišljanje baš umara.

&

Vratila sam se u školu.

Ne znam šta da kažem... Prvi dan, kad bi svi bili takvi... Svi smo se poželjeli i ustvari, gimnazija mi se učinila kakva i treba biti. Niko na hodnicima ne drhti zbog nekog ispitivanja i svi se smiju, svi su veseli.

Ali... Ako iduće sedmice ne bude barem jedna provjera znanja, bit ću jako sretna. Smiješno je kako su nam u prvom razredu govorili: Vi ste prvačići, nećemo vas štedjeti, jer morate naučiti kako se uči i ponaša. OVO NIJE OSNOVNA ŠKOLA!

A sada govore: Vi ste drugi razred! Niste više prvačići kojima se uvijek popušta! Sada ste odrasli, upoznati sa svime i naravno, nećemo vas više štedjeti, jer u prvom jesmo!!! OVO NIJE OSNOVNA ŠKOLA!

Jedva čekam da čujem priču u trećem razredu.

&

Stvari koje profesori govore prvog dana škole:

1. Napunili ste baterije preko raspusta!

2. Trebam li ponovo čitati KRŠ (kućni red škole), jer ste izgubili kulturu preko raspusta?!

3. Kad mene vidite s telefonom, hranom i pićem na času, tad i vi to koristite!

4. Uvucite stolice kada čas završi!

5. Ko si ono ti?

6. Ne zaboravite da nigdje nećete doći sa kampanjskim učenjem!

...

&

Moj novi moto: Nikad ne zaboravi da si jedinstvena. Baš kao i svi ostali.

Ovdje moram iskoristiti jedan prilično popularan američki izraz: Mind Blown. Bukvalan prevod: Pamet eksplodirala...

&

Napravila sam photobomb.

Internet za photobomb kaže: Photobombing (photo – slika, bomb – bomba) je čin slučajnog ili namjernog upadanja u nečiju fotografiju.

Dobro, to stalno radim žoharima u školi, ali sam jučer uradila pravi pravcati photobomb! Šetala sam po Baščaršiji i ispred sebe vidjela grupu stranaca kako se namještaju i nekoga kako ih slika. I ja sam se malo primaknula i iskezila. Pobjegla sam prije nego što mi je iko išta rekao.

To mi je skroz popravilo dan!

&

Moja Internet prijateljica B se u subotu vratila kući. Od petka 22.8. do subote 30.8. je bila u stanu mojih roditelja, u mojoj maloj sobi na relativno malom krevetu. Tih sedam i po dana su mi popravili ovaj dosadni raspust. Istina je da smo dnevno gledale po nekoliko filmova, ljenčarile i (iskreno) tračale. Lakirale smo nokte, šminkale se. Ona je postala Flapper Girl, a ja nešto između Goth i Heavy Metal fana.

S njom sam radila prilično ženskaste stvari i iskreno, mentalno i fizički sam se odmorila!

U mom gradu joj nisam imala puno toga pokazati, pa smo svaki slobodan trenutak iskoristili da idemo u Sarajevo. Nikad nisam više boravila u Sarajevu (sad kad razmišljam o tome, mogle smo makar jedan dan potrošiti na shopping, a ne sve izgubiti na razgledavanje znamenitostiii phhh).

Smiješne – neobične – ali ne loše stvari kod B:

1. Često joj trebam prevoditi na hrvatski, jer, recimo, ne razumije šta znači prijatno prije jela. Dobar teeeek!

2. Kada sam joj uzbuđeno rekla da je za ručak sirnica, blijedo me je pogledala i pitala šta je to. Iz zafrkancije sam rekla Burek sa sirom, a ona je sa razumijevanjem i ozbiljno kimnula glavom

3. Stalno je pričala kako je poželjela mačka, a ne mamu, tatu ili sestru

4. Na picu stavlja pavlaku/vrhnje – meni je to bilo nevjerovatno... Prvi put sam čula za tu kombinaciju

5. Njen rodni grad je sav u kaldrmi, ali kad sam joj rekla da je to kaldrma, rekla je: Štaaa? I rekla da ona to zove kockice.

Tako unedogled! Očarana je mješavinom austrougarske (Titova ulica) i osmanske arhitekture (Baščaršija). Nevjerovatno koliko sam se šepurila pored nje i bila ponosna na Sarajevo.

Ovo je Miljacka. Osjetiš kako miriše? Ili

Sevdalinka je dio bosanske kulture, nije li prelijepa? Ili

Ovdje se prodaju najukusniji slatkiši (što nema veze ni sa čim, ali ipak...) ili

Ovdje je započeo Prvi svjetski rat...

Sad mi je neobično biti sama, a bilo mi je teško naviknuti se da ne budem.

&

Prvi čas engleskog u novoj školskoj godini. Djeca pričaju da nam opet dolazi neki novi, mladi profesor... Njah...

Engleski mi je jedan od najdražih predmeta, ali u gimnaziji nisam ništa napredovala. Pomirila sam se s tim da engleski u školi stagnira, a da ga učim kod kuće.

Pričam britanskim naglaskom. Zbog toga se foliram, kažu. Prošle godine mi je profesor u lice preokrenuo očima kad sam rekla odgovor.

Stajem u red s ostalim žoharima. Vrata nam otvara niska djevojka u vrećastom, sigurno toplom džemperu. Smješka se i pušta nas unutra.

Svi sjedaju na svoja mjesta. Profesorica ulazi, staje ispred svog stola. Svi šute! Čujete li to da ništa ne čujete? To je nemoguće. Kao da se učionicom proširila neka posebna energija. Svi sjedimo, gledamo u nju, osjećam se smireno.

Profesorica nam za nekoliko minuta objašnjava koje knjige trebamo koristiti i onda kaže da ćemo prvi čas ponavljati. Tu bosanski prestaje i kreće engleski. Pravi engleski. PRAVI!

Priča British English! Najbolji naglasak koji sam čula uživo, ne na internetu ili TV-u.

Šta radim u trenutku kada je čujem: naslanjam laktove na sto, bradu na ruke, krivim glavu i zadivljeno gledam u nju. Nadam se da je nisam uplašila. Primjećujem joj punđicu u kojoj ima zabijenu olovku.

Mojoj sreći nema kraja. Imam osjećaj da sam se teleportirala u Englesku i da sam na nekom najkul času. Nisam progovorila ni riječ, jer su mi se ruke oznojile i malo drhtale. Previše sam se uzbudila i bila sretna. Nevjerovatno.

Imam neki osjećaj da ću ove godine imati baš najdraži predmet!

Pročitajte i: 

Peticu za dremku

Žuži se zaljubila

 

 

Žuži Žo