Roditeljski povjerljivo

Leptirići u stomaku, prva sedmica

09.09.2014

Prvi dani teku brzo i s osmijehom. Ama, sve se u toj školi čini okej – za sada.

Papirni brodići

Žele svuda stići,

Žele morem ploviti

I kitove loviti,

Žele oni doći čak i

Na kraj svijeta,

Samo im je mana

Što im voda smeta

(Kike Budalike, Papirni brodići)

Prvi dani teku brzo i s osmijehom. Kolaž papir, tene na čičak, šarene teke, dobra raja. Ama, sve se u toj školi čini okej – za sada. Primiču se jesenje kiše, pa sarajevski snjegovi, možda se tada stvari zagužvaju. Ali, ne dramimo unaprijed. Kao što rekoh, zasad je sve fino. I prvačić, a i petačić nam odlaze na svoje časove vedre i raspoložene, a nasmijane se vraćaju kući. Istina, kad je žena pitala mlađu: Zlato, jesu li ti brzo prošli časovi?, cura je odgovorila da nisu, ali da podsjetim: prvačići, uključujući i odmor, na nastavi provedu dva i po sata, tako da se na njen odgovor i nismo nešto posebno osvrtali J. Starija je u drugačijem ritmu, skoro bundesligaškom, pa je već donijela i par ocjena kući, ali  pliva. Još kad se razigra i dođe u takmičarsku formu! Prosto me strah zamisliti učiteljicin izraz lica, fokusiran i zadivljen dok sluša riječi i rečenice koje naša mala genijalka bifla tečno, žustro, bez zareza i njemu sličnih potpuno nepotrebnih dodataka. Dosta šale, uozbiljimo se: roditeljski za prvačiće.

Zakazan je tri dana po početku nastave. Super. Taman da već dobro opuštene roditelje malo dublje uvede u ono što njihove pulene čeka narednih dana i mjeseci. Ugodno je saznanje da ima dosta poznatih lica. Raspored sjedenja u učionici je neka modifikacija onog ustaljenog još kod kralja Artura i lojalnih mu i neustrašivih vitezova okruglog stola. Vanjski krug, unutrašnji krug. Sviđa mi se to. Svi su tako blizu jedni drugima i brže i lakše će se upoznavati. Čitav sat je prošao vrlo ležerno, a saznali smo sve što smo trebali. Učitelj nam je na fin način prenio da neće biti nekog forsiranja, a klinceze i klinci će u laganom ritmu otkrivati i saznati sve što je planirano. Elem, da ne dužim: bi ovo lijep uvod, zadovoljni mi, zadovoljni školarci. Tek se jedan mali oblak (recimo tamni oblačić) ukazao pri kraju sedmice.

Organizovana je podjela ruksaka i školskog pribora za prvačiće od strane Općine Novo Sarajevo. Ranijih godina se to prakticiralo na Vilsonovom između kafića Tito i Zemaljskog muzeja, a ove je zbog kišnih dana sve prebačeno u škole. Lijep gest i sva djeca mu se raduju. Ali… dječica su posjedala na stolice u holu škole onako kako su ih učiteljice rasporedile, u iščekivanju da im se općinski načelnik obrati (manje) i da podjela ruksaka  počne (to!). Roditelji su se smjestili u stražnje redove, naravno, da omogućimo djeci pogled na binu i izvođače koji učestvuju u mini priredbi. Direktorica se obratila svima, najavila načelnika i onda…Tuš! Upravo kad je priredbica počela, načelnik, inače visok i krupan muškarac, omjera ramena kao u rukometnog pivota sjede u prvi red, a njegova svita uz njega. Direktorica također. Pa WTF?, što bi naš narod rekao. Glavice se počeše pomjerati, mala raja se uzvrtila u nastojanju da vidi šta se dešava na bini. Zamislite da gledate polufinale svjetskog prvenstva (neka bude u košarci). Upravo se igra i neko vam prebaci deku preko TV ekrana ili nestane struje. Drama. Haos. Očaj. Ne mogu da shvatim kako neki ljudi nemaju šlifa, kako direktorica ne prepoznaje situaciju. Pa ta djeca su tu, s njom i svuda oko nje baš svaki dan. Poklonjenom ruksaku se ne gleda u zube, ali dajte ljudi, bar mrva senzibilnosti nije naodmet. Svi ti ljudi su se mogli udobno smjestiti sa strane i nikome ne bi spala kruna s glave. Pedagogice u školi su divne, kao što su i učiteljice koje poznajemo (i učitelj, također). Zato ovakav gaf u jednoj lijepoj sredini još više bode oči. Ali, idemo dalje. Vikend je tu. Predah za sve. Lijepa dokolica, kino, Povratak u Oz, kafice. U zadaću i svesku smo samo privirili. Malkice, pa tek je zagrijavanje.

A kiša opet. Ako potraje, možda nas pogura u jesenje depresije i depresijice što nas ćuškaju i bacakaju iz mutnog u mračno. Ali ne zadugo. Gibajmo se i ne zamarajmo sitnim neugodnostima. Kad već nismo na moru, nešto za kraj ovog teksta, do našeg sljedećeg druženja.

Neću kupiti nikakav stan,

neću kupiti ni automobil.

Ja ću kupiti jedan maleni brod.

Maleni brod, s njim ću se voziti.

(Daleka obala, Brod blues)

 

Foto: E. Kurtović

Damir Dvorniković