Roditeljski povjerljivo

Tata, jesi li ti pingvin ili čovjek?

15.09.2014

Vježbaću da se ljepše krećem. Elegantan korak zaista nije moja vrlina. Brinu me malo i koraci naše starije krasotice. Ne hoda ona kao ja, ma neee, ne uzbuđujte se. Njen korak je lijep, hod usmjeren, nekad užurban, nekad spor, ali je to istovremeno šetnja pod bremenom (ultra)teškog ruksaka. I tako već godinama. Ne pretjerujem. Zaista je težak.

...pita me mlađa kćerka jedno jutro dok ritualno ispija svoju šolju čokoladnog mlijeka. Čudno pitanje je to u bilo koje doba dana, naročito ujutro. Zatečen sam i širim ruke preko novina dok sjedim za kuhinjskim stolom. A zašto, zlato?, pitam je i uzimam gutljaj kafe da dobijem na vremenu nadajući se da će kofein brzo dobaciti do ćelija u mozgu i adekvatno me pripremiti za nastavak ovog neobičnog razgovora. Tek je početak dana, malo sam usporeniji, opušten i ležeran. Volim jutra. Kafa, doručak, i radna temperatura se polako diže. Mogu ja i sad da pojmim naslove u dnevnim novinama, ali OVO pitanje, hm…

Mala cura, naš prvačić, ustaje sa kauča na kojem je do tada gledala crtane (također nezaobilazni ritual koji se prakticira ujutro, navečer, a ponekad i između tih rubnih dijelova dana) i kaže: Gledaj kako ti hodaš, a fino sam te opomenula i pritom mi demonstrira, izbacivši unutrašnju stranu stopala prema van, pingvinov hod. Ili moj. Djeluje isto, ustvari slično (da bar sebe malo utješim). Popraviću se, obećavam. Vježbaću da se ljepše krećem. Elegantan korak zaista nije moja vrlina. Brinu me malo i koraci naše starije krasotice. Ne hoda ona kao ja, ma neee, ne uzbuđujte se. Njen korak je lijep, hod usmjeren, nekad užurban, nekad spor, ali je to istovremeno šetnja pod bremenom (ultra)teškog ruksaka. I tako već godinama. Ne pretjerujem. Zaista je težak.

Čitali ste već sigurno, a i ja sam, brojne tekstove što govore o ovom neophodnom saborcu svakog đaka i neprimjerenom opterećenju na tim krhkim malim leđima. Savjeti i instrukcije nadležnog ministarstva upućeni osnovnim školama, odnosno njihovim upravama i nastavnom kadru, mišljenja dječijih ljekara i drugih stručnjaka, vapaji roditelja i zapažanja ljudi koji su jednostavno zabrinuti za djecu. Sve je rečeno, napisano, objavljeno, nacrtano. Ali nije lakše. Nimalo. Ništa se ne mijenja. A hoće li? Kada? Lijepo je sročen taj naputak iliti savjet školama, u kome se sugeriše da se izrade ormarići  za knjige pa bi curice i dječaci u svoj mali hram učenja i stjecanja znanja dolazili lagani ko' leptirići. Ne bi svaki dan svu silu udžbenika morali vući od kuće. A gdje su ormarići? Da li ih je ko vidio? Vjerujem da ima svijetlih primjera (hajmo reći pretpostavljam). Ma da se ne lažemo, NADAM se da je neka škola uvažila prijedloge i imala sluha za ovaj tako prisutan problem i izašla u susret djeci i njihovim roditeljima, pritom osvjetlavši i svoj obraz. Respect za tu školu. Iskreno.

Bilo je perioda kad sam svaki dan, ili bar kad se sjetim, iz kćerkinog ruksaka vadio po knjigu-dvije ne bih li ruksak učinio mrvu lakšim. I ko' u inat, baš bi joj na časovima ta knjiga zatrebala, pa joj je to stvaralo frustracije i smanjivalo slobodu. Njene drugarice i ona rado bi da češće idu same na nastavu jer je škola blizu, ali to im priuštimo samo kad toga dana nema puno časova pa je automatski torba znatno lakša. Inače, uredno se tuspasimo prije i poslije časova, ispričamo sa drugim roditeljima, spremno preuzmemo stvari od djece kad sretni izlete iz školske zgrade. Pozitivno je što je to i nama prilika za druženje, kaže optimist u meni.

Učiteljica je pozitivna i razumna žena. Izašla nam je ususret kada smo predložili da naša djevojčica i drugarica iz klupe donose svaka po pola knjiga koje im trebaju za taj dan. Naravno, i da se prethodno dogovore šta će koja ponijeti. Međutim, to je funkcionisalo samo privremeno. Ipak oni relativno često mijenjaju taj raspored sjedenja pa smo opet na početku.

Mi smo mlada i mala država u tranziciji, rekao bi neko. Imamo šine, nemamo pruge, tu su vagoni ali ne i vozovi. Imamo povratnike (malobrojne) na siromašne teritorije i povratnike (malo je reći prekobrojne) u kriminal. Nemamo strpljenja, obzira, časti (ipak još tu i tamo), kulture (saobraćajne pogotovo, a ni neke druge). Komšije baš preferiraju da izvode radove u stanovima subotom u cik zore ili nedjeljom navečer. Baš onako po švedskom modelu. Ili švicarskom. Istina, tek se dvije decenije uvodimo u mirnodopsku organizaciju života, a našao se neko da nas pegla pričom o ruksacima. Pardon, ali ima nas puno kojima je to važno. Riječ po riječ, pa valjda će biti nešto. U vječnom lancu ideje, riječi, djela, riječi su poveznica. Ljudi smo, ne pingvini. Oni su suviše dobroćudna bića.

Prvačić naš, kao ni drugi prvačići, za sada nema takvih briga. Učitelj im je rekao da nose samo jednu teku i pernicu u školu i to je divno. Poštujemo to. Ova druga sedmica je baš prošla nekako brzo i tiho. Čokoladno ujutro, bijelo mlijeko ili kamilica navečer, idu dani. U doba kad sam imao godina kao moje cure danas i pohodio ove učionice, trendi napitak u raji bilo je umućeno žumanjce sa šećerom. I super je. Pio bih ja to i danas ali se ne sjetim. Ekstra je i sutlija sa cimetom. Elem, jako volim da jedem, a javim se opet.

Foto: E. Kurtović

Damir Dvorniković