Školegijum prijevod

Koledž ustvari ne proizvodi ateiste

16.09.2014

Koledž ustvari ne podrazumijeva razilaženje sa religijom za ljude koji su rođeni nakon 1960. godine. Nova istraživanja pokazuju kako se mladi i visoko obrazovani ljudi češće identificiraju kroz vjeru.

Klasična scena sa prvog predavanja osnova filozofije: grupa isprepadanih tinejdžera stiže na čas sa svojim primjerkom Ničea. Gotovo po pravilu, mladi profesor, bijelac, koji se nada da će jednog dana intelektualno potčiniti svoje studente i studentice, počinje predavanje hrabrom izjavom: Bog ne postoji. Oni među njima koji nemaju Facebook profil pažljivo hvataju bilješke. Još uvijek nisu svjesni činjenice da ovaj trenutak predstavlja početak kraja njihovog odnosa s Bogom. Nije li, uostalom, univerzitet mjesto gdje se proizvode borbeni sekularisti i sekularistice?

Takvo je bar mišljenje koje vole iznositi konzervativni kršćani, ta karikatura kojom se razbacuju. Film Bog nije mrtav, koji je premijerno prikazan prošlog proljeća, ima gotovo identičnu scenu. Jedina je razlika ta što se profesoru filozofije suprotstavlja student vjernik, koji sa njim ulazi u retorički dvoboj i koji na kraju dokazuje da cijela ta priča ustvari ima veze sa načinom na koji profesor podnosi gubitak svoje majke. Iza filma stoji Pure Flix Entertainment, kršćanski produkcijski studio, koji je od prodaje ulaznica za film zaradio skoro 61 milion dolara.

Međutim, nova istraživanja pokazuju kako ovaj stereotip nije utemeljen na istini – koledž čak može učiniti ljude religioznijima.

Najbitniji rezultat istraživanja jeste da se veza između diplomiranja i religioznosti drastično promijenila u odnosu na prethodne generacije, rekao je Philip Schwadel, autor studije i profesor na univerzitetu Lincoln u Nebraski. Stereotip diplomanta/ice koji ne vjeruje niušta pomalo je istinit ukoliko govorimo o ljudima koji su rođeni 1920-ih i 1930-ih godina prošlog stoljeća. Oni među njima koji su studirali imaju duplo veće šanse da budu nereligiozni: ne osjećaju pripadnost nikakvoj crkvi, sinagogi niti vjerskoj instituciji.

Međutim, vremenom se situacija mijenjala. Kada govorimo o religioznosti među ljudima koji su rođeni šezdesetih godina prošlog stoljeća, nema razlike u smislu da li su fakultetski obrazovani ili ne. Međutim, ako posmatramo one koji su rođeni sedamdesetih godina, primjećujemo da su nereligiozni upravo oni koji nisu išli na fakultet, kaže Schwadel.

On kaže da postoji nekoliko razloga za ovakvu promjenu. Kako se fakultetsko obrazovanje razvijalo i raslo, dobili smo drugačiju populaciju koja studira. U dvadesetim godina prošlog stoljeća univerzitet je mogla pohađati samo elita. U vrijeme kada je religija bila neizostavan dio života Amerikanca i Amerikanke, imalo je smisla da je samo mala grupa intelektualaca i intelektualki odbacivala religiju. Međutim, danas imamo ekonomski raznovrsnije visoko obrazovanje koje je mnogo pristupačnije i sasvim je prirodno da zbog toga imamo i veću intelektualnu raznolikost na univerzitetima.

Ali kako objasniti rezultate Schwadelovog istraživanja koji navode da su ljudi rođeni tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i koji nisu išli na fakultet skloniji tvrditi kako nisu religiozni?

Razlog za to može biti činjenica da su ateizam, agnosticizam i generalna ravnodušnost prema religiji normalna pojava u svim društvenim staležima, kaže on. Za ljude koji su rođeni prije 1900. godine ovakav stav bio je neprihvatljiv ukoliko nisu pripadali višoj klasi, grupi od nekoliko odabranih koji su imali priliku studirati u periodu od 1910. do 1930. godine. Kako je broj onih koji studiraju rastao, ovakav stav postajao je manje neprihvatljiv i ljudi koji su mislili na ovaj način nisu bilo osuđivani na osnovu svojih uvjerenja, kaže on.

Također tvrdi kako nije istina da je univerzitetsko okruženje nužno negativno nastrojeno prema religiji. Današnji kampusi nude niz sadržaja koji uključuju i religijske, pored, recimo, kluba učenika/ca grčkog ili tipičnih bratstava i sestrinstava koje možemo naći na svakom univerzitetu.

Scwadelova studija ima nekoliko nedostataka. Prvi od njih jeste taj što se koncentriše na religioznu pripadnost, a ne religioznost. Govori o tome kako se neki identificiraju kao katolici, Jevreji i slično, ali ne i o tome koliko neko od njih zaista učestvuje u vjerskim obredima. Mnoge su studije pokazale kako Amerikanci i Amerikanke ustvari lažu o tome koliko često, recimo, idu u crkvu. Zbog toga nam priča o tome da li neko osjeća pripadnost nekoj religiji ne otkriva koliko neko zaista vjeruje u Boga.

Njegovo istraživanje ne obuhvata generacije rođene nakon 1979. godine, što znači da naučnici koji se bave društvenim pojavama ustvari ne znaju koliko su generacije rođene u novom mileniju zapravo religiozne. Iako generacije starosti od 18 do 34 godine najčešće nisu sklone religiji na način na koji su to bili njihovi roditelji ili bake i djedovi, postoje dokazi o tome da se ljudi ove starosti mogu promijeniti nakon što formiraju bračnu zajednicu ili postanu roditeljima. Upravo je takav slučaj bio sa generacijama rođenim prije njih, dodaje Schwadel.

 

Upravo je to razlogom što ove generacije nisu uključene u studiju. Mladi ljudi, posebno nakon što tradicionalno napuste roditeljski dom kada napune 18, često ne osjećaju pripadnost nekoj religiji, ili se njihov odnos prema njoj na neki način pogorša. Međutim, često se desi da promijene mišljenje u kasnim dvadesetim, kaže on. Njegova se studija ustvari fokusira na praćenje religioznosti kroz periode, a ne tokom studiranja. U studiji sam namjerno izostavio ljude koji su mlađi od 25 godina, zato što sam htio biti siguran da ne pomiješamo  generacijske razlike sa posebnostima koje nose različite životne dobi.

Rezultati ovakvih studija su ipak bitni jer nam nude niz dodatnih dokaza da diplomanti/ce najžešće brane tradicionalne institucije društva. Ljudi koji završe fakultet češće sklapaju brak, češće sklapaju brak sa nekim ko je završio fakultet i skloniji su postajanju roditeljima nakon sklapanja braka.

Njihovi životi su najčešće vrlo slični životima koje možemo vidjeti u seriji iz pedesetih godina prošlog stoljeća, Leave it to Beaver. Shwadel tvrdi: Ljudi koji završe fakultet su jako društveni, pridružuju se raznim organizacijama, volontiraju. Upravo se takvo nešto dešava i sa religijom u njihovim životima. Ne učestvuju zato što će im pružiti potporu u životu, nego zbog ideje učestvovanja, kao takve.

Moguće je da ljudi koji nemaju fakultetsku diplomu, odnosno oni koji nemaju toliko novaca, izbjegavaju crkvu jer njihov životni stil ne odgovara tradicionalnom religijskom učenju. Sve je češći slučaj da obrazovani ljudi ne formiraju porodicu na tradicionalan način. Upravo se zbog toga više ne osjećaju ugodno u okrilju vjerske organizacije, koja se tradicionalno fokusira na formiranje porodice.

Postoje mnogi sociološki faktori koji su u igri u ovom slučaju, međutim, većina njih pobija pogubni stereotip o sekularnom visokom obrazovanju. Jasno je da se profesori koji se protive ideji Boga moraju više potruditi ukoliko žele formirati svoju armiju mladih ateista.

Autorica: Emma Green

Prevela: Merima Dervišić

Originalni tekst dostupan na: It Turns Out Colleges Aren't Actually Atheist Factories 

Foto: E. Kurtović                

Čitajte i druge prijevode:

Škola nije biznis 

Kako da djeca ne izostaju sa časova

Kako prevariti djecu da čitaju cijelo ljeto

Želite učiti brže? Počnite koristiti tijelo!        

Ko čita, ne skita! 

Školegijum redakcija