Iz dječije perspektive

Roditeljski povjerljivo

Zagor i Vesela pčelica, ništa kontra stripa

Damir Dvorniković

22.09.2014

U osnovnoj mi je gotovo kultni događaj bio kad osjetim u rukama knjige za novu školsku godinu, skoro pa kao u reklamama za Coca-Colu kad se neko od akterki ili aktera svim svojim bićem fokusira na limenku hladnog i moćnog napitka.

O ljudi moji, pa već je septembar pri kraju, a nastava kao da je jučer počela. Kako prozujaše ove sedmice. Posao, kuća, škola, pekara, sekcije, hodaj vamo, hodaj tamo. I Vilsonovo. Sreća da je tu. To cool mjesto. Plešete na rolama, gargate na bicu, strpljivo pratite svog četvoronožnog ljubimca ili samo šetate i bistrite misli, nije bitno, sve je tu baš laganini. I svi su opušteni. Čista pozitiva, totalno drugačiji ritam nego u drugim dijelovima i favelama Šehera. Kao neka mikroklima koju Grbavica ima.

Definitivno najbolja stvar (valjda ne i jedina) koju je vlada Kantona uradila poslije rata je što je Vils učinila pravim šetalištem zabranivši saobraćaj vikendom i radnim danima od 17 do 24 h. Prohodajte sa djecom, prijateljima ili sa samim sobom. Na ovom mjestu, dok ste tu, sve ima smisla. I brige su daleko. Barem na kratko.

Svi smo već ušli u rutinu. I djeca i mi. Pohvatali ritam i raspored. Desi se da zaboravimo na roditeljski, ali ljudi smo. Ne budimo prekritični. Ostalo sve fercera. Cure u školu dolaze na vrijeme, a dobro su raspoložene i kad se vrate kući. Kud ćeš više. Tad se sestre (mlađa je prvačić a starija ide u peti razred) igraju. Ili malo izležavaju ispred TV-a. Pa šta treba. Zaslužile su da predahnu. A knjige još uvijek fino mirišu. Lijepe su, neizgužvane i ne stvaraju nervozu ama baš nikom od ukućana. Čak ni cuki. Stvarno na stolu dobro izgledaju, a i otvore se, prelistaju. Informacije imaju vremena i prilike (ne baš previše) da iskoče sa stranica i ugnijezde se gdje već trebaju.

U osnovnoj mi je gotovo kultni događaj bio kad osjetim u rukama knjige za novu školsku godinu, skoro pa kao u reklamama za Coca–Colu kad se neko od akterki ili aktera svim svojim bićem fokusira na limenku hladnog i moćnog napitka. U srednjoj se taj doživljaj transformisao u, recimo, tiho zadovoljstvo, a na faksu, hm, ne mogu da se sjetim. Ali dobro, poslije osnovne već dominiraju neki drugi prioriteti. Ono što nikad neću zaboraviti je utjecaj jedne knjižice od cirka 1000 stranica unutar tvrdih korica, Veterinarski priručnik se zove, na moje stanje duha. Opuštala me maksimalno. Kad god bih učio u polusjedećem položaju (ma zovite ga poluležeći ako hoćete) od njenog blagotvornog pritiska na moja pluća zadrijemao bih već za desetak minuta. Tek nakon nekog vremena sam shvatio da nije do mene, niti sadržaj tih silnih stranica djeluje sedativno. Ne, težina  tog dobrog udžbenika (doslovno) obara čovjeka s nogu.

Najljepše bajke svijeta je divna knjiga, a dobio sam je na kraju drugog ili trećeg razreda. Tamnoplave korice sa zlatnim slovima i mističnim zamkom što prijeteći dominira naslovnicom - ma ne bih tu ilustraciju i prizor mijenjao ni za jedan ma kako napucan portal. Sjećam se i tog dana, uživao sam u listanju prekrasnog poklona i pijuckao sok od borovnice. Kasnije sam se zadao u čitanje stripova, obožavao sam ih. Zagor, komandant Mark, Stripoteka i Stripart, krcate trafike, ma divota jedna. U to doba sam maštao da ću, kad kucne čas, da izaberem kakvu profesiju rada u trafici. Došla je zrelija faza, a u njoj Modesti, Bluberi, Jeremaja pa Alan Ford. Ako pogledamo našu današnju zbilju, to je najzreliji i skoro pa domaći strip. Naše predizborne, postizborne i stalne farse i mućke na svim poljima kao da su precrtane sa stranica na kojima se grupa TNT bori za golu egzistenciju rješavajući usput (i ne tako) zamršene slučajeve.

Stari mi je često, pogotovo poslije roditeljskih sastanaka, prigovarao zbog čitanja stripova i konstantno je vodio tihu kampanju protiv moje zaluđenosti njima. Njegova teza je bila da su na tim stranicama sve vrlo kratke rečenice pa se zato i ja u pismenim sastavima lošije izražavam, što vodi do manjih ocjena itd. itd. Uprkos tim atacima i pritiscima, ja sa ponosom izjavljujem, hehe, da i danas jako volim te crtežima bogate priče, ali ih puno rjeđe čitam.

Volim i pjesme Ede Majke, naročito tekstove. Zašto ne bi za desetak godina bar neki od njih našli mjesto u udžbenicima historije iliti povijesti da bi te generacije dobile jasnu sliku kako je nama danas, šta je bilo jučer i prekjučer.

A volim pročitati i ono što starija kćerka dobije za lektiru. Čitaću i ove godine. Taman dok se sestre igraju s našim vižljastim psićem ili oblače razne haljine, ja ću da čitam, čitam i čitam. Mlađa, kojoj se neku noć omaklo u trenutku slabosti (i iskrenosti): Eh da barem nije niko izmislio školu, još ne dobija zadatke iz lektire. Ona se zabavlja sa Veselom pčelicom i Kolibrićem na kome još piše: vaš najbolji prijatelj. Super su te sveščice. A kada dođe lektira na red, imaćemo više nego dobre startne pozicije. Poznajemo to gradivo, jupiiii.

Kad jednom dođeš u grad od lišća

da budeš najdraži gost,

vidjećeš kako obale travne

na ruci drže most.

Ovo je prva strofa lijepe pjesme Nasihe Kapidžić-Hadžić Vezeni most. Na Vilsonovom već postaje primjetno da je jesen prihajala u naš grad, pa se sjetih pjesmice i prve strofe. Nju samo znam. Most, na njemu se ljudi sreću. Poželimo ovim našim malim curetcima i dečkićima da na što više pravih ljudi u svojim životima naiđu. Na mostu ili negdje drugo, nebitno. Važno je samo da izrastu u ljude sa velikim Lj i da takve imaju za prijatelje.

Vikend je tu. Rođendan jednom drugu u igraoni u petak, drugom u kuglani u subotu. Ritam jak, ali super. Na ćevape negdje između. Ma divota jedna. Veliki pozdrav i vidimo se.

Foto: E. Kurtović

Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:

Tata, jesi li ti pingvin ili čovjek?

Leptirići u stomaku, prva sedmica   

Ponedjeljak i leptirići u stomaku

Najnovije

Priča

Mjesto za svakog

Denis Suljaković, Zerina Hadžić

Priča

Kuraž

Almina Džunuzović

Priča

Carevo novo ruho

Zerina Hubjer

Bosanski, hrvatski, srpski

Jezik ne zovem, on sam dođe

Hana Huskić

Pitalice

Želim da me pitaš…

Anes Osmić