Roditeljski povjerljivo

Valhala - ne, hvala!

13.10.2014

Pristalica sam verbalne iliti grlene podrške u sportu plus dlan o dlan. Sve preko toga nema smisla. Kao svi ovi silni plakati sa nasmiješenim ili diskretno nasmiješenim facama.

Hej, tamo vidim oca

Hej, tamo vidim majku

I sestre i braću moju

Hej, tamo vidim sve generacije i rođake moje

od samog početka

Hej, oni me zovu

da zauzmem svoje mjesto

među njima

u hodnicima Valhale

gdje hrabri...

mogu da žive...

zauvijek!

Dio je ovo molitve hrabrog vikinga i njegove jednako hrabre raje u filmu Trinaesti ratnik. Sjećate se tog filma sa Banderasom? On i njegovi drugovi je izgovaraju da se ohrabre pred odlučujući boj. Kiša lije i sve je sivo, tmurno i mračno oko njih. Na mene je ostavila utisak iako sam davno gledao film, u kinu Meeting Point, mislim. Vikinzi su bili surovi ljudi, ono što su radili i nije za neku pohvalu, pa ni ovo nije baš adekvatno mjesto da pričamo o njima. Ali taj trenutak u filmu me se dojmio, što jest-jest.

Šta da pričamo ovdje i sada? Ne čujem ritam tam-tama. Srećom, bubnjevi su daleko. Poklici, zastave se naše viju, hej-hej. Ako je na utakmici, može! Pristalica sam verbalne iliti grlene podrške u sportu plus dlan o dlan. Sve preko toga nema smisla. Kao svi ovi silni plakati sa nasmiješenim ili diskretno nasmiješenim facama. Za boju, za vjeru, za narod svoj, za šaku dolara, maraka, eura, za vreću dukata, ma daj šta daš, samo daj i čini to često. Koja farsa. Za koga? Ma... Uvijek će biti neko ili nešto, biće i zdravog razuma, ali on se povuče pred drekom i galamom. Vikinzi, plakati, ma nije me prebacilo, nije to ni efekat od jakog sunca na Čavljaku. Divan je dan nedjeljom na planini. Jednostavno, u učionicama koje nam djeca pohode radnim danima mi smo danas ubacivali glasačke listiće pa misli malo odlutaše.

Nekada davno, u sedmom ili osmom osnovne, bio sam predsjednik razreda. I nisam se proslavio. Tanak mi bio personality. Iskreno, ne mislim da sam ga do danas nešto puno nadogradio. Ali ugodno mi je bilo u društvu predsjednica, tadašnjih djevojčica, iz drugih razreda. Sa položaja me nije zbacila stranka nego razrednica, a ja sam utjehu i odmak od školskog društveno-političkog života našao u basketu. Igrao sam često i stalno pa me nisu škakljale misli o reaktivaciji. Možda da se danas okušam negdje? Ma ne vuče me to. Što je u zemlji Bosni (i Hercegovini) greška. Velika. Stranke i politika su pravi Eldorado, pa zar nije suludo ne zaroniti u sve to? I profitirati? Jeste al' jbg, lijepo je kad čovjek ostane sebi dosljedan, zar nije?

Da li nam je školski sistem takav da barem do, recimo, prvog brijanja muških učenika ostavi zakulisano i zamagljeno ko su to naši, a ko anamo njihovi? Nije, ili što bi rekao Đuro, nije garant! Ima puno svijetlih primjera naravno, ali i onih drugih. Ako u glavnom gradu nije sve bajno, kako li je u manjim mjestima, selima i seocima? Ma da su svi predavači, direktori, profesori ljudsko-moralne vertikale, bio bi to težak zadatak. A nisu.

Svi mi, iako odrasli sa određenom količinom životnih iskustava, ne shvatamo neke stvari, a kad ih i shvatimo, opet srljamo u iste greške i gluposti. A kako tek da sve njih, osnovce, srednjoškolce (dobro, studenti su već posebna sorta) uvjerimo da je bitno ko je čovjek, lafica ili lafčina, karakter? A ne neka pripadnost, opredijeljenost, kutak rođenja, boja lica, kluba, grba ili neka treća?

Nakon svega

Ti jedini put si do neba

Jedina zastava moja

Jedina laž što mi treba

(Jedina by Emir & Frozen Camels)

Poruka iz strofe upućena je ženi. Neka slična može biti za naše najbliže. Ko će nas prigrliti i podržati kad nas drugi ne shvataju tako kao obitelj? Životna družica ili drug, roditelji i djeca, to je taj sveti savez. Možda da malo proširimo (ipak se pjesma na njih odnosi): djevojka i mladić kad je ljubav prava i veza jaka. I to su ljudi na koje se možemo osloniti u našim danima i našim životima. Sve ostalo je krhko. Šareno k'o dumanje u glavicama naše djece. Vide oni svašta i na TV-u, na internetu i svuda oko sebe. I pitaju svašta. I za koga da glasaju. Moja mlađa kćerka, prije nego što smo joj objasnili da će moći glasati tek kad bude punoljetna, bila je odlučna da svoj glas da našem komšiji. Zato što je vidjela njegovu sliku na plakatima oko zgrade. By the way, komšija je dobar momak.

Baš zato što svašta vide, svi borilački sportovi imaju tako puno poklonika. Kum mi se nedavno uz roštilj razočaran požalio da, kakvo je vrijeme došlo, svi samo hoće da treniraju da se tuku, a ne da igraju odbojku, naprimjer. Drago mu je što njegovi sinovi treniraju košarku.

Talent takmičenja također cvjeta. Ko pjeva, zlo ne misli - slažem se. Ali kako da doprinesemo da naši maleni ne moraju jednog dana da plivaju u mutnoj bari kao što mi danas činimo? Dugo već to radimo, pa ni ne registrujemo da voda oko nas nije čista. Dapače, mutna je k'o boza. Kao naša Miljacka u nekim danima.

Nastaviće se...

Damir Dvorniković