Žohar u žitu 22

Pravi nastavnik

14.10.2014

Ivo Andrić. Ljudi, Ivo Andrić. Bosanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost! Više ga poštuju stranci nego mi!

9.10.2014. Četvrtak, prva smjena u školi. Obični školski dan. Blok čas bosanskog jezika. Oba časa književnost.

Dolazim kući, gledam TV, lutam po internetu, mama dolazi kući, pravimo ručak, napravimo ga, sjedamo za sto, jedemo i onda mama kaže: Heeej!

Molim?

– Znaš li šta je danas?

– Šta?

– Danas je rođendan Ivi Andriću.

Mrštim se. Zašto u školi nismo napravili Andrićevu sedmicu? Pa dobro, možda je to previše. Zašto nismo napravili Andrićev dan? Ah, i to je teško organizovati pored dvije smjene, mala škola... Zašto nam profesorica nije rekla? Možda je imala puno časova prije i njima rekla. Zašto u gradskoj biblioteci nije bilo književno veče? E ne znam vala.

Ne razumijem ovaj mentalitet. Bosna zna da ima najljepše planine i rijeke, ali ne. Teško je uložiti u taj turizam. Zašto bi razvijali stočarstvo? Ph. To su seljaci. Bosna nije zemlja seljakaaa!

Ivo Andrić. Ljudi, Ivo Andrić. Bosanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost! Više ga poštuju stranci nego mi!

Opet sam ljuta. Na ljude oko sebe. Na školstvo. Na sebe što jednostavno ne prihvatim da u školi neću naučiti sve ono što trebam i da jednostavno trebam učiti sama.

&

Često se uhvatim kako slušam ljude kako pričaju, a u glavi ih davim ili bježim od njih koliko su dosadni. Ne pretjerujem. Pošto ne mogu to reći naglas, evo nekoliko poruka njima:

1. Draga žoharko koja pred svaki čas govoriš ooooj sad će me pitati, a ne pitaju te, molim te. Danas je tako u školama da se svi bojimo. Ideš mi na živce, jer misliš da se jedina bojiš.

2. Draga prijateljice koja uvijek kasniš. Počni koristiti sat. OK. Podnosim da svaki put na dogovoreno mjesto kasniš deset minuta, ali da izađemo i da kažeš da moraš svratiti do prijateljice da samo nešto uzmeš, i da onda svratiš i ja te čekam petnaest minuta, e to nije uredu. Ne vrti se sve oko tebe.

3. Draga komšinice. Prestanite uvijek viriti kroz špijunku, jer nemate dobra vrata, a ni špijunku, i uvijek čujem kada pritrčavate vratima i vidim vam oko kroz špijunku. Prestanite.

4. Draga druga komšinice, prestanite buljiti u mene kada prolazim. Plašite me. I iskreno, odrasla sam misleći da me želite kidnapovati i da ste vještica (zla).

5. Dragi žohari na fizičkom. Prihvatite da neki to ne vole i shvatite da je to samo čas fizičkog, a ne Olimpijske igre.

I zadnje, ono što me posljednjih nekoliko dana baš rastužuje: Dragi mladiću s kojim sam pričala nekoliko mjeseci i kojem sam na kraju rekla da mi se sviđaš, a ti rekao da ti se ne sviđam, zašto se ponašaš kao budala i što čak i na praznoj cesti prolazimo jedno pored drugog, ti foliraš da me ne znaš?

Glup si. A i vala ružan.

&

U mom razredu, dvoje žohara su momak i cura, mislim par. Na svakom odmoru su zajedno, zagrljeni i onako, prilično dosadni sa tim izljevima nježnosti.

Mali odmor. Njih dvoje se grle. Jedna žoharka me pogleda i mahne glavom da je pratim.

Primiče se paru i grli ih. Ja se smijem i grlim ih s druge strane. To neko drugi primijeti i grli nas. Sekundu poslije, skoro nas deset, grlimo par i svi se smijemo.

To nam je stvarno trebalo.

&

Ima jedna škola u kojoj ima jedan nastavnik kojeg djeca vole. Evo šta mi je jedna djevojčica ispričala.

Ona je sada osmi razred (devetogodišnja škola). U razredu ih ima dvadeset i jedno i njihov, kako ona kaže, najbolji razrednik ikad.

Prošle sedmice, za Dan učitelja, odveo ih je u Zagreb na jednodnevni izlet. Ja zaprepašteno pitam: Moliiim? Kako?

Razrednik je iznajmio minibus, krenuli smo ujutro u pet i do Zagreba došli oko jedanaest.

– Čekaj? Vodio vas je nevezano za školu, samo on?

– Aha. A dobro, i prije nekoliko godina, kada je ono 3D postalo kul, vodio nas je u kino. Kaže da smo jedno od najboljih odjeljenja i da nas treba nagraditi.

– (Meni neko vrijeme otvorena usta od zaprepaštenosti.) Pa, kako je bilo u Zagrebu, šta ste radili?

– Prvo smo otišli na Trg Bana Jelačića, onda otišli na Gornji grad, slikali se sa Matošem, vidjeli Klovićeve dvore... Šetali smo, čak nas je pustio da odemo i u McDonalds!

– Super! A onda?

– A onda smo otišli na Maksimir i... I... *veselo se smije i od uzbuđenja skakuće* Otišli smo u ZOO. Tamo smo došli oko dva i bili sve do pet i onda krenuli nazad. Wow. Kakav ZOO! A, hej, znaš šta je čudno?

– Šta?

– Pa, sve je nekako... Pa, kako da kažem... Čisto, uredno... Ljudi su nasmijani, ljubazni... Uglavnom! Nastavnik nam nije dao da idemo sami po ZOO-u, ali smo obišli sve, slikali se, bilo je od-li-čno!

– Baš mi je drago!

– Ah. To mi je jedan od najboljih dana ikad! Znaš, on je stvarno PRAVI nastavnik. Na časovima učimo, ali se i zezamo, eto čitavo putovanje nas je nasmijavao, pričao s nama... Poštuje nas i uvijek mu je bitno šta mi mislimo.

Eh. Gimnazijo i moji najmiliji profesori, imate li išta reći? Ah da. Mi smo veliki, mi vas ne slušamo. Mi smo krivi.

To je to.

Foto: E. Kurtović 

Čitajte i ostale Žužine dnevničke zapise: 

Nešto se mora promijeniti

Abeceda: m kao cimet, mmmm

Žuži se teleportirala

... i mnoge druge.

Ako vam se sviđa Žuži, svidjeće vam se i zapisi tate na službenom zadatku:

Point to the house, point to the mouse

Zagor i Vesela pčelica, ništa kontra stripa

Tata, jesi li ti pingvin ili čovjek?      

Ko čita, ne skita!

Žuži Žo