Roditeljski povjerljivo

Na noge lagane u jutra vedra

21.10.2014

Škola je, ako se slažete, sasvim odgovarajuće mjesto i za učiti se manirima i ljudskim vrlinama. Nezgoda je što se zbog obimnih nastavnih programa većina predavača zadovolji time da se pređe zacrtano gradivo.

Prođe vikend, prođoše izbori, u učionice i školske klupe se vratiše njihovi pravi stanari, učenici. K'o što i treba. Jednog dana će neko od njih vrlo vjerovatno postati istaknuti član kakve stranke ili još bolje, diplomata. Šta reći, poželimo njemu ili njoj da u školi prigrli što više znanja i vještina, a iz kuće pokupi finih manira i dostojno nas predstavlja. Ma nek' izrastu svi u čestite ljude, to je važno. Vjerujem da se u većini razreda pri izboru predsjednika razreda i sličnih funkcija najviše gledaju ocjene kandidata, manje i rjeđe to kakav je ko u društvu, da li je omiljen u raji ili ne. Tako to obično biva, sudbina team playera je da se drži sjene. Ali utješno je da ih njihovi drugari cijene.

Škola je, ako se slažete, sasvim odgovarajuće mjesto i za učiti se manirima i ljudskim vrlinama. Nezgoda je što se zbog obimnih nastavnih programa većina predavača i predavačica zadovolji time da se pređe zacrtano gradivo, tu i tamo uradi koji projektić, što učiteljicama i nastavnicama donosi bodove, djeci razonodu (pretpostavljam) i dodatni angažman roditeljima (potvrđujem) - a za ostalo, Bože moj...  

Znam da sam se jednom prilikom mučio da rasiječem bocu jogurta jer je od nje trebalo praviti neki cvijetak u sklopu projekta. Uspio sam uz puno prolivenog znoja, a tek kasnije skontah da sam skalpelom mogao sve lakše i brže uraditi, uštediti vrijeme i živce, ali avaj. Ma nisam se ja baš isticao na časovima tehničkog u osnovnoj. U vrijeme kad nam je starija kćerka išla u niže razrede, i suprugu i mene je kopkalo kakva je svrha djeci tog uzrasta davati zadatke unutar projekata za koje se zna da ih ne mogu sami izvršiti, već to zahtijeva ozbiljan angažman i ostalih ukućana. Sjećam se i učiteljicinog nadahnutog prijedloga da u jednu davnu subotu svi dođemo u učionicu i stvaramo sa našom djecom. Entuzijazam za pohvalu i učiteljica je divna žena, ali nakon pet dana na poslu svi vapimo da bar ta dva provedemo u nekom svom ritmu i po svojim željama. Nije nikakav problem zapeti kad baš treba, ali djeca bi puno sretnija bila da im škola za taj, ili bilo koji drugi vikend, organizuje kakav izlet nego da ih vabi pod svoj krov.

Ante Tomić u jednoj svojoj storiji kaže nešto kao: Ne mogu se jasno sjetiti kad sam se od momka koji je pohodio Woodstock i dreždao na kiši pretvorio u sredovječnog muškarca koji po hotelu protestuje što nema tople vode. Ne želim biti čangrizav. Podržavam kreativnost i projekte, ali uz koji manje možda bi se otvorilo više prostora za utvrđivanje osnovnog gradiva, a nastavnice i nastavnici bi imali više vremena da se pozabave odnosima među djecom, lakše bi uočavali da li sve štima i da li je neko tužan, potresen, nesretan.

Prije nekoliko dana, po završetku nastave, dok su nam se djeca igrala u dvorištu škole, ćaskalo je nas troje roditelja. Otac vesele djevojčice sa stavom, što sa mojom kćerkom ide u prvi razred, onako je uzgred spomenuo nekoliko dešavanja u školi. Odnose se na starije učenike i bila su vrlo neugodna za aktere, njihove roditelje i obitelji. Pretpostavljate, škola ili njeno rukovodstvo, kako hoćete, i nije se baš pretrglo da to riješi na što povoljniji i pravedniji način. Bitno je da izvana sve djeluje divno i krasno, a ostalo može pod tepih. Vjerovatno je to obrazac kod većine čelnih ljudi naših školskih ustanova. Neka se zataška što se može, sve samo da škola sačuva dobar glas.

Tu nas troje (šta ću, nije do mene što smo u tom momentu na tom mjestu samo mi stajali) zaključismo da bismo mi, roditelji unutar jednog razreda, morali biti što više uvezani, razgovarati i podržavati jedni druge kad god se radi o našoj djeci i njihovim problemima. Danas je sve labavo i krhko, bez zakona i uporišta i neophodno je da roditelji budu u kontaktu. Jer kad se pojedinac suoči sa nekim problemom unutar škole, rukovodstvo te ustanove će i njega i njegovu porodicu ozbiljnije shvatiti ukoliko su podržani od strane drugih roditelja i raje iz razreda. Direktorice i direktori (ne svi, moram se ograditi) pod jedan, dva i tri misle na svoje pozicije, pa tek onda na to šta se dešava po razredima i u sivoj zoni između učionica. Nasilje je nažalost postalo in i trend; izuzetak nisu đaci bilo kojeg uzrasta i zato je jako korisno da učitelji i pedagozi dobro zagledaju ima li koja suza u nečijim očima dok zubići grickaju nervozno vrh olovke. Da probaju otkriti ko su izazivači kavgi, a ko mirotvorci, ko je sklon agresiji, a ko defanzivi. Biće vremena da se ocjene poprave, ali da se izgradi ličnost - nije zgoreg početi tu malu raju pravilno usmjeravati odmah. Uče se oni u svojim domovima šta znači biti čovjek, a pošto od viška glava ne boli (to je valjda jedna od prvih poslovica koju smo ikada čuli), neka se to proba i u razredu. Gradiva je puno, učiteljice i nastavnice se nastoje držati plana i programa, ali bojim se da im pri tome izmiče nit - jako važna - a koja i jeste njihov zadatak: da od malih bića u školskim klupama nastoje napraviti pristojne ljude.

Neku večer sam gledao divan film gdje profesora, legendu jedne eminentne škole, zovne nakon petnaestak ili više godina njegov bivši učenik na svoje grandiozno imanje i tom vrlo posebnom prilikom okupi i ostale pripadnike svoje generacije, polaznike iste škole koji su u međuvremenu svi postali važne face. Da ne dužim, u raspletu filma, profesor, oličenje ljudskih i pedagoških vrlina, razočaran govori svom bivšem učeniku koji je stekao bogatstvo ali ne i karakter i pozitivne osobine, da dođe trenutak u životu svakog čovjeka kad mora stati pred ogledalo i priznati sebi ko je. Ne kažem da treba pri ocjenjivanju nekom sad upisati npr. matematika - 5, ljudskost - 2, ali je važno da im ukazujemo na neke stvari i vrijednosti što češće. Mi svi provodimo puno vremena na poslu pa nismo uvijek u prilici, ali zato nastavnici u našim školama jesu.

Curke su inače prošle sedmice bile prva smjena. Dižu se ujutro kao vojnici. Pa dobro, skoro kao vojnici. Lijepa su jutra pa je i hod do škole puno lakši, naročito uz kifle iz pekare. Prvačić je sretan što sad ima kutiju za užinu, pa mi ujutro ubacimo u nju sendvič, ona doda koji slatkiš i doručak je spreman. Njena starija sestra je otkrila kod sebe glad za sekcijama. Krenula je na folklor i hor. Koliko će je to držati, ne znam. Za sada joj se sviđa. I nemojte nas unaprijed napadati, ne forsiramo je. Sama je insistirala da vidi kako to izgleda.

Kao i većini ljudi ovog podneblja, i meni je drago što ide redovito na karate i uči engleski. Da možda jednom nekad pridodamo i švedski i slovački za svaki slučaj. Šalim se, pomalo. To četvoro bi činilo dobar kvartet referenci za jednog školarca iz Bosne i Hercegovine - da lakše pliva ka pučini što budućnost se zove. Ali dok oni stasaju, možda i ovdje stvari budu bolje. Sačekajmo da vidimo. I ne zabušavajmo sa učenjem! 

Foto: E. Kurtović

Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:

Valhala - ne, hvala!

Point to the house, point to the mouse 

Jupiii, petak popodne

Ako vam se sviđaju ovi tekstovi, pregledajte i Žohara u žitu:

Pravi nastavnik

Nešto se mora promijeniti

Abeceda: m kao cimet, mmm

... i mnoge druge. 

Ko čita, ne skita!                

Damir Dvorniković